Mitovi i činjenice o zdravstvenom odgoju

Nije trebalo čekati službeno uvođenje zdravstvenog odgoja u škole kako bi se znalo  da se radi o još jednom eksperimentu sa svim izgledima da i ovaj put propadne. To se moglo naslutiti i zaključiti još davno kad je ministarstvo oformilo povjerenstvo za izradu zdravstvenog odgoja i kad su krenule izjave nadležnih stručnjaka o tome kakav program se sprema.

Odgoj

Iako smo imali prilike čuti te međusobno kontradiktorne izjave, dobro je još jednom podsjetiti na njih.

Imamo najprije ministra Jovanovića koji kaže: Kurikulum je utemeljen na struci i znanosti i time sigurno nije povrijeđeno ničije ustavno pravo. Radi se o usvajanju vrijednosnih stavova, koji mlade vode prema slobodi.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Zatim imamo člana Povjerenstva, ginekologa Dubravka Lepušića, koji pak kaže da je cilj zdravstvenog odgoja davati djeci informacije bez vrijednosnog suda: Ja znam reći kako su svjetonazorski i vjerski pogledi “za po doma”, a ne za nastavni program. Za to je znanost. Mi ćemo, konkretno, tijekom zdravstvenog odgoja reći djeci da postoji apstinencija, koju posebno promiče religija, a da za seksualno aktivne postoje kondomi, čiju upotrebu medicinska struka smatra seksualno odgovornim ponašanjem.

Lepušić se još ranije oglasio s izjavom: Moja je teza ne izmišljati toplu vodu, nego uzeti dijelove od najboljih, poput Skandinavaca  koji seksualnu edukaciju imaju već 45 godina, i prilagoditi našim uvjetima.

Onda se javi i ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje Vinko Filipović: Zdravstveni odgoj nije ništa što izlazi iz područja struke i znanosti. Sve drugo, pitanje osobnih stavova i opredjeljenje je jednostavno nešto što ne smije ni na koji način određivati vaš odnos prema zdravstvenom odgoju.

A da glavni protagonisti još uvijek nisu međusobno raščistili što zapravo žele od zdravstvenog odgoja potvrđuju i najnovije izjave Filipovića i Lepušića u jednom dnevnom listu od prije nekoliko dana. Kaže tako dr. Lepušić da je kurikulum mješavina skandinavskog i američkog zdravstvenog odgoja pa nastavlja: Ja sam za apstinenciju do petnaeste, ali govoriti onima koji imaju 16, 17, 18 o apstinenciji je glupo jer oni to neće napraviti. […] Druga strana ne želi da se o tome priča jer zagovaraju apstinenciju, ali realan život je takav da se malo tko doista tako ponaša… Mnoge rečenice koje izgovaraju protivnici programa spadaju u srednji vijek.

I na kraju Filipović: Program su radili stručnjaci koji nisu ideološki indoktrinirani i on nije ni konzervativan ni liberalan, već je utemeljen na znanstvenim spoznajama, na školskoj medicini i struci. To je razlog zašto nismo htjeli uključiti udruge ni liberalne niti konzervativne provenijencije. Odgoj prepuštamo roditeljima, nikako ne želimo svjetonazorski nuditi vrijednosne stavove.

Dakle imamo ministra koji bi uvodio vrijednosne stavove, onda imamo dr. Lepušića koji ne bi uvodio vrijednosne stavove i koji bi malo apstinirao pa malo ne bi, pa bi malo skandinavskog pa malo američkog modela, i na kraju imamo ravnatelja Filipovića koji bi zabranio osobnim stavovima da utječu na odgoj.

No uza svu nesuvislost i proturječnost ovakvih izjava, iz njih se ipak mogu iščitati tri temeljne poruke:

  1. Program zdravstvenog odgoja znanstveno je utemeljen i vrijednosno neutralan;
  2. Skandinavski i američki model zdravstvenog odgoja je najbolji;
  3. Prezervativ je najučinkovitije sredstvo zaštite protiv neželjene trudnoće i spolno prenosivih bolesti.

Idemo ukratko analizirati i preispitati svaku od ovih poruka.

Je li program zdravstvenog odgoja znanstveno utemeljen i vrijednosno neutralan?

Velik dio programa je neupitan i nije sporan, poput pravilne prehrane, higijene, prevencije ovisnosti i prevencije nasilja. Sporan je modul o spolno/rodnoj ravnopravnosti. Naime već se iz letimičnog pregleda i usporedbe preporučene literature za pojedine module lako uočava golemi nesrazmjer između udžbenika modula Spolno/rodna ravnopravnost i ostalih modula. Dok su primjerice izdavači literature modula Živjeti zdravo Kineziološki fakultet, Zavod za javno zdravstvo, Školska knjiga, Zavod za primijenjenu i opću kineziologiju, dakle sve redom renomirane znanstvene i obrazovne institucije, dotle većinu izdavača  modula Spolno/rodna ravnopravnost čine Queer Zagreb, CESI Zagreb, Ženska soba Zagreb, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, B.a.b.e. Zagreb, Forum za slobodu odgoja, dakle liberalne, feminističke, homoseksualne i lezbijske udruge.

Kako u ovom članku praktički nije moguće detaljno analizirati sve udžbenike, ovdje ću se pozabaviti udžbenikom Uvod u ljudsku seksualnost iz dva razloga: prije svega jer se radi o eklatantnom primjeru priručnika koji je, za razliku od većine ostale preporučene literature, prvenstveno napisan za seksualnu edukaciju u školama, a i zbog toga jer ovaj priručnik jasno pokazuje kakav svjetonazor stoji iza ovog programa.

Dakle radi se o priručniku u kojemu se već na početku tvrdi kako uključuje vrijednosti, pretpostavke i uvjerenja na kojima je zasnovan ovaj plan o seksualnoj edukaciji pa stoga i prvo poglavlje nosi naslov Vrijednosni stavovi i spoznaje. Osim toga, zanimljiva je činjenica koja se može pročitati na zadnjoj stranici u impressumu: Publikacija “Uvod u ljudsku seksualnost” dio je programa zdravstvene edukacije za osnovne i srednje škole zemalja Srednje i Istočne Europe, a temelji se na materijalima i idejama koje je originalno kreirao Open Society Institute – New York. Inače ovaj priručnik za hrvatsko izdanje priredio je Forum za slobodu odgoja, dakle udruga čiji je program u vrijeme dok su roditelji još imali pravo birati odgoj za svoju djecu, izabralo svega 11,28% roditelja. (Ali izgleda da u Hrvatskoj ni matematika više nije egzaktna znanost, jer je evo 11,28% jače od 88,72%)

Zanimljivu terminologiju priručnik koristi kada definira smisao ljudske seksualnosti: pa tako imamo mehanizam za produženje vrste, seksualni užitak kao primarni razlog za seks, a naša seksualnost nije “prirodna”, već je odraz vremena i kulture u kojoj živimo (!?). Za masturbaciju se između ostalog kaže kako može biti važno edukativno sredstvo, a kod definiranja promiskuiteta učenicima se sugerira ne samo da ne postoji kriterij prema kojem bi bilo moguće odrediti granicu nakon koje počinje promiskuitetno ponašanje nego im se na perfidan način sugerira i promiskuitet njihovih roditelja:

Promiskuitetnima obično nazivamo osobe koje imaju više seksualnih partnera od nas ili pak one koje imaju više partnera no što mislimo da bi bilo dobro za njih. Na taj način nekoga ocrnjujemo samo zato što se ne ponaša jednako kao mi. Istom logikom, promiskuitetnima bi trebalo smatrati i naše roditelje, usporedimo li ih s njihovim bakama i djedovima.

U poglavlju Kontracepcija i abortus u rubrici “Savjeti učitelju” doslovce stoji sljedeće: Nemojte spominjati postotke djelotvornosti kontracepcijskih metoda, ali svakako navedite da su prirodne metode najnepouzdanije. Učenici često traže tu informaciju. Ona nije tako korisna kako oni misle (!?).

Tekst nastavlja ispod oglasa

No možda upravo tekst kojim priručnik opisuje prezervativ najrječitije govori na koji način ljudsku seksualnost poima ovaj zdravstveni odgoj:

Kondomi/prezervativi su kontracepcijska sredstva za muškarce. Imaju rok primjene, napravljeni su od gumene mase, a najbolji su oni od lateksa jer na najbolji način sprečavaju spermu. Mnogi se prave s mazivom (često spermicidom) koje olakšava prodiranje penisa za vrijeme snošaja i koje može uništiti spermu. Ako se s kondomom koristi i mazivo, ono bi trebalo biti bazirano na vodi, jer petrolejski bazirano mazivo može oslabiti prezervativ. Mnogi se prave sa spremnikom što omogućava prostor između prezervativa i penisa. Prezervativ se stavlja na ukrućeni penis, prije kontakta s vulvom i prije no što se izbaci predejakulacijska tekućina… Mnogi muškarci ne znaju kad će se dogoditi ejakulacija, tako da je važno vremenski odrediti upotrebu prezervativa. Prezervativ s treba zadržati na penisu dok se izvlači nakon snošaja, da bi bili sigurni od sklizanja.

Rok primjene, gumena masa, mazivo, snošaj, vulva, petrolejski bazirano mazivo, spermicid, spremnik, kontakt s vulvom, vremensko određenje upotrebe, sklizanje, izvlačenje… Dok sam čitao ovaj tekst na trenutak sam pomislio kako čitam upute za uporabu motokultivatora a ne nešto što bi trebao biti intimni odnos između dvije osobe.

Iz ovih nekoliko primjera mislim da je vidljivo kako se radi o izrazito tehnicističkom i redukcionističkom pristupu ljudskoj spolnosti koji šalje poruku da mladi ne mogu promijeniti svoje spolno ponašanje, da spolni odnosi sami po sebi nemaju nikakvo značenje a najodgovornijim spolnim ponašanjem smatra se korištenje prezervativa. Gotovo uopće se ne govori o utjecaju određenih spolnih ponašanja na kasnije formiranje braka i obitelji, da njihovo spolno ponašanje danas itekako ima veze s njihovom odlukom da imaju djecu sutra. Umjesto toga sve se vrti oko prezervativa, masturbacije, kontracepcije prije i poslije snošaja, orgazma, homoseksualnosti, biseksualnosti, spolnih bolesti.

Sigurno je da postoje roditelji koji žele odgajati djecu po ovakvom programu i protiv toga nitko ne bi trebao imati ništa protiv, ali očito je da ovakav program nipošto nije vrijednosno neutralan. Naprotiv, u suprotnosti je s vrijednostima i uvjerenjima većine roditelja.

Još jedan znakovit pokazatelj “vrijednosne neutralnosti” ovog programa svakako su izjave nekih od aktera čiji su udžbenici preporučena literatura  modula Spolno/rodna ravnopravnost. Pa je tako svojedobno predsjednica Foruma za slobodu odgoja Vesna Mihoković Puhovski izjavila: Koji puta se za dobrobit djece mora ići na žalost i protiv predrasuda i neznanja roditelja. To je prosvjetiteljstvo, to je dužnost prosvjete. Dakle osoba čija udruga u svom nazivu ima riječi “sloboda odgoja” ne dopušta roditeljima slobodu da izaberu odgoj za svoje dijete.

Na istom tragu je izjava Nataše Bijelić iz udruge CESI i koautorice priručnika Spol i rod pod povećalom: Živimo u društvu gdje je seks još tabu tema i većini roditelja je neugodno o tome pričati s djecom. Roditelji ne bi trebali biti glavni edukatori o seksualnosti – u drugim zemljama to je sustavna seksualna edukacija.

Ostaje nam dakle da vidimo kakve je rezultate polučila ta sustavna seksualna edukacija u drugim zemljama, s naglaskom na toliko hvaljeni skandinavski i američki model.

Je li skandinavski i američki model zdravstvenog odgoja najbolji?

Počnimo sa Švedskom. Radi se o zemlji s izrazito liberalnim stavovima prema seksualnosti adolescenata i koja veliku pozornost pridaje spolnoj edukaciji. Spolni odgoj poučava u školama već preko 50 godina. Pobačaj je dopušten sve do 18. tjedna trudnoće, besplatan je i ne traži se roditeljski pristanak. Savjetovališta o kontracepciji su besplatna i lako dostupna u klinikama za mlade i klinikama za planiranje obitelji. Prezervativi i oralna kontracepcija lako je i jeftino dostupna, a tzv. hitna kontracepcija (“pilule za jutro poslije”) prodaje se preko dobavljača. Kroz spolnu edukaciju pozitivno se vrednuju sve vrste spolnog ponašanja, a mnoge brošure za djecu koje izdaju homoseksualne udruge a čije tiskanje financira država ulaze u škole.

Finska provodi seksualnu edukaciju od 1970. a od 2001. ona je obvezni dio programa zdravstvenog odgoja. Prve informacije dobivaju se već u vrtiću, a petnaestogodišnjacima se dijele tzv. “introdukcijski seksualni paketi” koji sadrže informativni letak, prezervativ i ilustriranu ljubavnu priču.

U Americi se provodi tzv. Comprenhensive sex education u čijoj organizaciji provedbi izravno sudjeluju organizacije i institucije poput SIECUS-a (Sexuality Information and Education Council of the United States), zatim Advocates for Youth te Planned Parenthood. Oni također izrađuju programe za djecu predškolske dobi (neki od predviđenih sadržaja su i: Objasnite spolni odnos predškolcima, recite im kako imaju dijelove tijela koji kad se diraju donose ugodu, informirajte petogodišnjake, da svatko ima seksualne fantazije te da ljudi mogu iskusiti spolno zadovoljstvo na bezbroj načina.)

I kakvi su učinci takve edukacije koja navodno promiče “znanstveni seks”?

Prema nedavnom službenom izvješću koje je napravila REPROSTAT group (monitoring program Europske Unije za zdravstvo) te prema istraživanju objavljenom u časopisu Sexually Transmitted Infections (2002) te prema službenoj statistici o induciranim pobačajima za 2011. godinu koju izdaje švedska državna agencija za zdravlje i blagostanje učinci su slijedeći: Švedska je uz Veliku Britaniju zemlja s naviše tinejdžerskih pobačaja u Europi (19,8 pobačaja na svakih tisuću djevojaka),  sa značajnim porastom spolno prenosivih bolesti među tinejdžerima, osobito klamidije, s velikim porastom spolno rizičnih ponašanja. Osim toga zabilježen je i značajan porast pušenja te konzumiranja alkohola i droga.

Što se tiče Finske, to je zemlja koju mnogi vole isticati kao zemlju koja uspješno provodi seksualnu edukaciju i koja ima najnižu stopu spolno prenosivih bolesti. Vjerojatno smatraju uspjehom i to što u europskom prosjeku Finkinje najranije stupaju u spolne odnose. Međutim, finski Nacionalni institut za zdravlje i socijalnu skrb u izvješću za 2009. i u izvješću za 2010. godinu upozorava na značajan porast spolno prenosivih bolesti poput klamidije, gonoreje i sifilisa među mladima. A izvješće o induciranim pobačajima za 2010. godinu govori o 13,7 pobačaja na svakih tisuću djevojaka mlađih od 20 godina. Izvješće navodi i činjenicu kako je prezervativ najuobičajenija kontraceptivna metoda korištena kod pacijentica koje su napravile pobačaj. Podatak koji dovoljno govori sam za sebe!

U Americi prema zadnjem izvješću Nacionalnog Centra za prevenciju i kontrolu bolesti te prema podacima glasovitog Guttmacher Instituta godišnje se u Americi zabilježi oko 19 milijuna novih slučajeva zaraze spolno prenosivim bolestima, od čega su polovica osobe između 15-24 godine. Oko 65 milijuna Amerikanca ima najmanje jednu spolno prenosivu infekciju, najčešće je to genitalni herpes. Svake godine oko 750 tisuća Amerikanki mlađih od 20 godina zatrudni te otprilike 200 tisuća tinejdžerica godišnje napravi pobačaj.

Ako su ovo rezultati uspješne zdravstvene edukacije, kakvi su onda rezultati neuspješne edukacije?

Je li prezervativ najučinkovitije sredstvo zaštite protiv neželjene trudnoće i spolno prenosivih bolesti?

Nemam ništa protiv da se mladima daju znanstveno utemeljene informacije o spolno prenosivim bolestima i kontracepciji. Ali imam protiv kad su te informacije u stvari polu-informacije i mitovi,  kad se s tim informacijama manipulira umjesto informira. Imam protiv kad prezervativ predstavljaju kao rješenje AIDS-a, ili gladi i siromaštva u Africi. Imam protiv kad se mladima uskraćuju informacije poput ovih:

  • Da prezervativ pruža visoki stupanj zaštite protiv trudnoće ali ne i infekcije. No taj visoki stupanj (oko 95%) kao sredstvo protiv trudnoće odnosi se na tzv. „savršeno korištenje“. Međutim mnogo je češći tzv. “typical use” – kada se prezervativ ne koristi ispravno, kada pukne ili sklizne i tada postotak učinkovitosti pada na 85%. Još kad se uzme u obzir nezrelost, korištenje prezervativa u alkoholiziranom stanju itd. učinkovitost je još manja. (“Contraceptive failure int he US”, Contraception (2004);
  • Da prezervativ ne pruža nikakvu zaštitu od humanog papiloma virusa (HPV) pa je činjenica prave epidemije zaraze HPV-om potaknula urednike časopisa Sexually transmitted diseases da cijeli uvodnik posvete prevenciji i informiranju javnosti o toj bolesti i gdje navode da prezervativ ne pruža zaštitu protiv zaraze HPV-om (Gibert LK, Answering frequently asked questions about HPV).
  • Da potpuno pravilno korištenje prezervativa smanjuje rizik od genitalnog herpesa za samo 25 do 50 posto (Istraživanje objavljeno u Annals of Internal Medicine (2005) pod naslovom The relationship between condom use and herpes simplex virus acquisition);
  • Da problem AIDS-a općenito u svijetu nije nedostatak kondoma nego promiskuitet i rizična spolna ponašanja. Kao što sigurnosni pojas često spašava živote, ali malo koristi ako se sa 150km/h autom zabijete u zid, tako jednako kondom malo koristi kod promiskuitetnog i rizičnog spolnog ponašanja. (Risk compensation: theAchilles’ heel of innovations in HIV prevention?, objavljeno u British Medical Journal (2006); Condoms and seat belts: the parallels and the lessons, objavljeno u The Lancet (2000).
  • Da problem Afrike nije nedostatak prezervativa. Umjesto da im se šalju hrana i lijekovi, šalju im se milijuni kondoma. Samo organizacija International Planned Parenthood godišnje isporuči gladnim Afrikancima preko 100 milijuna prezervativa. Problem je samo što kondome ne mogu jesti. A afrički liječnici često se žale kako su im ordinacije pune prezervativa ali nigdje lijekova.

Potreban nam je spolni odgoj za 21. stoljeće

Kako to da danas uza sve moguće programe spolne edukacije praktički još od najranije dobi, uz dostupnost svih mogućih kontraceptivnih sredstava gotovo na svakom koraku, uz potrošene milijune dolara na razne edukativno kontraceptivne programe,  u najrazvijenijim zapadnim zemljama nikad više nije bilo maloljetničkih trudnoća i pobačaja, a spolno prenosive bolesti danas su praktički izvan kontrole i pandemijski se šire? Što nam sve to govori?

Govori nam prije svega da se radi o neuspješnom programu. Ali ono još važnije: govori nam o potpuno pogrešnom shvaćanju spolnosti.

Žalosno je da eksperiment koji se pokazao potpuno promašenim i neučinkovitim u svim zemljama u kojima se provodio mi sada uvodimo i predstavljamo kao najvažnije znanstveno-odgojno dostignuće. Program koji uvodimo program je koji pripada 20. stoljeću. Tada je izmišljen, “djeca cvijeća” bila su mu vrhunac,  a potpuni krah i neuspjeh dogodio mu se u 21. stoljeću. Program 20. stoljeća  naučio je mlade što je prezervativ i pilula, ali ih nije naučio što je ljubav i odgovornost. Program 20. stoljeća naučio je mlade da je zabranjeno zagađivati okoliš ali da je dopušteno zagađivati mlade djevojke s kemikalijama. Program 20. stoljeća naučio je mlade da prezervativ štiti od trudnoće i spolnih bolesti, ali ih nije naučio da prezervativ ne štiti  od emocija te da nikakav lateks ne može zaštiti srce, osobito žensko srce. Program 20. stoljeća naučio je mlade kako napraviti abortus, ali ih nije naučio kako izgraditi obitelj. Program 20. stoljeća naučio je mlade da postoji seksualna sloboda i da spolni odnos nema nikakvo značenje, ali ih nije oslobodio praznine koju ostavlja takav odnos bez značenja.  Program 20. stoljeća naučio je mlade da ne mogu živjeti bez prezervativa, ali ih nije naučio da ne mogu živjeti bez ljubavi.

Nama treba program za 21. stoljeće, program koji će svakako biti utemeljen na znanosti, ali koji će davati cjelovitu informaciju a ne ideologiju. Program koji će voditi računa o elementarnoj činjenici da je ljudska spolnost puno više od genitalnosti i da prožima cijelu osobu na tjelesnoj, duhovnoj i psihičkoj razini. Zanemari li se bilo koja razina degradira se osoba i njezina spolnost.

Parafrazirajući Christophera Westa možemo zaključiti da nam je potreban odgoj koji će mladima pomoći “razriješiti” svaku seksualnu zbrku u njihovim životima i usmjeriti njihove želje prema ljubavi koja uistinu ispunjava.

To je program za 21. stoljeće a ne prezervativi s vazelinom i muškarci s vaginom.

mr.sc. Josip Markotić

Foto: Shutterstock


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 10. prosinca 2012.

Možda vam se svidi