Miro Gavran napisao dirljivu posvetu preminulom biskupu Pozaiću: Bili smo prijatelji

Naš proslavljeni pisac i dramatičar Miro Gavran objavio je na svojoj Facebook stranici dirljivu posvetu nedavno preminulom “dragom prijatelju” pomoćnom biskupu zagrebačkom Valentinu Pozaiću. Posvetu prenosimo u cijelosti:

Sutra, 19. svibnja u 12:30 na Mirogoju će biti ispraćen Mons. Valentin Pozaić, zagrebački pomoćni biskup u miru. S njime me prije 35 godina upoznala novinarka i književnica Grozdana Cvitan. Pater Pozaić je tada s Hrvatskom Družbom Isusovom pripremao proslavu velike obljetnice Ruđera Boškovića za koju je Boris Papandopulo skladao oratorij, Stipe Sikirica izradio njegov medaljon, a Ivan Lacković Croata načinio sliku Boškovića s pijetlom. Pater Pozaić predložio mi je da napišem dramu o Ruđeru Boškoviću. Rekoh mu: „Kud baš ja? Iz Fizike sam imao trojku!“

Ipak sam proučio knjige koje mi je ostavio o velikom Dubrovčaninu i napisao dramsku duologiju „Najduži dan Marije Terezije“ čiji su junaci Bošković, Marija Terezija i njezin suprug Franjo. Drama je ubrzo bila tiskana u časopisu „Dubrovnik“, emitirana na Hrvatskom radiju, a dogodile su se i kazališne premijere u Dubrovniku, Sarajevu i Zagrebu.

I tako nas je Ruđer Bošković povezao, a pater Pozaić ubrzo vjenčao Mladenu i mene u crkvi, a našeg sina Jakova krstio. U godinama koje su uslijedile dolazio je on rado na naše predstave, a mi smo sa zanimanjem čitali njegove knjige o bioetici, AIDS-u, eutanaziji… Svake godine došao bi nam blagosloviti kuću. Kad su moji roditelji početkom rata na nekoliko mjeseci došli u naš podstanarski stan kao prognanici, i s njima se zbližio.

Providnost je tako htjela da je dan prije svoje smrti Pater Pozaić bio gost u našem domu, pa smo s njim proveli četiri ugodna sata u druženju. U ponedjeljak u osam ujutro nazvala me sestra Jelena Lončar i drhtavim mi glasom priopćila da je toga jutra preminuo naš dragi biskup. Teško mi je to bilo čuti i prihvatiti. Usuđujem se ustvrditi da smo bili prijatelji on i ja, da je bio prijatelj naše obitelji… iako ni ja njega ni on mene nikada nismo prijateljem oslovili držeći se u našoj komunikaciji onoga „vi“, koje ostaje i znakom uzajamnog poštovanja…

Ali sada, nakon dugih 35 godina, dopustit ću si tu slobodu i napisati: „Dragi pater Pozaić, dragi prijatelju, nedostajat ćeš i meni i svim mojim Gavranima. Neka ti je vječni pokoj i neka ti je laka hrvatska zemlja koju si neizmjerno volio.“

Tvoj Miro Gavran