Poštovani don Ivica,

prije svega, iskreno mi je žao jer ste se našli uvrijeđeni mojim riječima „zamagljivanje“ i „nedostatni lijekovi“. Nipošto nisam imao namjeru povrijediti ni Vas ni „cijelu nakanu članka“. Naprotiv, smatram da ste svojim člankom hrabro i istinoljubivo, kako rekoh, otvorili veoma potrebnu raspravu u Crkvi u Hrvata i da ste svojim zapažanjima u mnogočemu dobro opisali situaciju („krahovi“). Hvala Vam na tome! Potrebni su nam takvi svećenici i teolozi.

Međutim, budući da – po mom mišljenju – stvari nisu u cijelosti takvima kakvima ste ih prikazali, napisao sam „zamagljivanje“.

Ne u smislu „namjerno pogrješno prikazivanje“, nego tek nejasno i neprecizno. S obzirom da – po meni – Vaša dijagnoza nije precizna, i lijekove koje nudite smatram nedostatnima. Ne lošima, nego jednostavno – nedostatnima. Potreban nam je „strah Božji“, to je neizostavan temelj, ali potrebni su nam i sasvim konkretni postupci.

Također, zahvaljujem Vam na pojašnjenjima Vaših teza o „borcima za vrjednote“. I u osvrtu sam istaknuo da se načelno slažem s Vama. Možda je Vaše pismo pomoglo mnogima da spoznaju kako kršćanstvo nije ideologija ovozemaljskoga progresa, nego jedinstvo s Bogočovjekom, Isusom Kristom, u Crkvi, jedinstvo koje uključuje „strah Božji“, tj. svijest o vlastitom posvemašnjem siromaštvu (poniznost) i vjeru u Božju milosrdnu ljubav.

A evo i nekih mojih pojašnjenja:

U osvrtu nisam doveo u pitanje Vaše „čvrsto stajalište o homoseksualnosti“, koje mi je poznato i koje veoma cijenim, nego Vašu tezu da se u Crkvi oko te teme sukobljavaju dvije skupine ljudi. Moja je teza da „postoji gotovo potpuna prevlast prve skupine ili onih koji su na putu da im se priključe“. Na neki način, svojim svjedočanstvom o osudama i otporima na koje ste nailazili, onda kad ste govorili i postupali pravovjerno, i sami ste potvrdili ovu tezu.

Po meni, ako već pokušavamo razlikovati skupine u Crkvi koje glede svećeničke homoseksualnosti zauzimaju različite pozicije, onda je potrebno uočiti da je situacija, nažalost, složenija. Postoji prva skupina, nazovimo je jednostavno „krivovjernici“, vi ste je dobro opisali pa ne moram ulaziti u detalje. Postoji i druga skupina, „bezbožni borci za vrjednote“ koji licemjerno „love homoseksualne vještice“, ali – po mom sudu – takvih nema mnogo, to su rubne pojave koje nisu vrijedne spomena. Objasnio sam u osvrtu zašto je to tako.

No, osim tih dviju skupina (koje ste u svom članku iscrpno opisali), postoje barem još tri.

Prvu (odnosno treću, ovisno kako brojimo) možemo nazvati „homoseksualno-pedofilska mafija“. To su umrežene skupine svećenika i biskupa koji organiziraju narkomanske orgije u Vatikanu, razmjenjuju žrtve, potplaćuju crkvene velikodostojnike, skrnave sakramente i svete prostore, udružuju se sa svjetovnim centrima moći – ukratko: sasvim su pod vlašću Sotone. Ta skupina, nažalost, nije novinarska izmišljotina, nego okrutna zbilja. Ne samo negdje daleko, nego ovdje, kod nas. Nije potrebno opisivati što ova skupina misli o svećeničkoj homoseksualnosti.

Četvrta je skupina jednako opasna, a to su oni klerici koji sami nisu dio „homoseksualne-pedofilske mafije“, ali koji – iz ovih ili onih razloga – prešućuju, opravdavaju ili zataškavaju djelovanje pripadnika treće skupine. Često se pripadnici ove skupine kriju iza pravovjernih izjava (koje, doduše, rijetko kada možemo čuti u javnosti), ali njihova djela govore suprotno. To su oni biskupi koji – znajući to – homoseksualce zaređuju ili postavljaju na ugledne položaje, oni provincijali koji – znajući što se događa – zlostavljače maloljetnika premještaju sa župe na župu itd. To su oni koji članove prve skupine (krivovjernike) štite, pohvaljuju i promiču. O svećeničkoj homoseksualnosti oni uopće ne misle. Oni misle o karijeri. To su istinski „bezbožni borci“ za vrjednote koje su trenutno u modi i koje imaju pozitivan odjek u svjetovnim medijima.

Postoji i peta skupina. Iskreno se nadam da je najbrojnija. Nadam se, ali nisam siguran.

To su zbunjeni biskupi, zapanjeni svećenici i zgroženi laici koji još ne mogu doći sebi, vidjevši što se sve javno govori i potajno čini u Crkvi. Nema tu „bespoštedne borbe“, oni su nokautirani.  Oni su zaleđeni. Baš kao žrtve zlostavljanja. Stid ih je. Boje se. Nalaze stotinu opravdanja, hvataju se za ovo ili ono, ne bi li kako-tako preživjeli strašnu oluju koja se na Crkvu sručila. Rijetki među njima – poput hrabrog don Ivice Raguža – podignu glas i upozore.

Budući da ovako vidim situaciju u Crkvi, razumljivo je zašto sam se osvrnuo na Vaš članak. Ne da Vas opovrgnem, nego da Vas dopunim. I zato sam mišljenja da je Vaš stav kako bez straha Božjega istinska borba nije moguća – točan, sasvim točan, ali ne i sasvim adekvatan. Ovako prikazano stanje u Crkvi zahtijeva još veću hrabrost i jasniji govor, a nadasve odučno djelovanje. Pa što košta da košta, kako ste rekli.

Glede mog zaključka da se Vaš stav (o „mnogim dobrim bogoslovima s homoseksualnim težnjama“ koji bi – zbog „lova na vještice“ – mogli „napustiti svoj hod prema svećeništvu“) razlikuje od stava Crkve, dopustite mi da navedem nešto iz upute Kongregacije za katolički odgoj iz 2005.:

»Crkva ne može pripustiti u sjemenište i svetim redovima one koji prakticiraju homoseksualnost, koji pokazuju duboko ukorijenjene homoseksualne sklonosti ili podržavaju tzv. gay kulturu.«

Glede osoba čije su homoseksualne sklonosti prolazne naravi (a ne plitke, kako se ste poigrali riječima), takve neuredne sklonosti, prema navedenoj uputi, moraju biti potpuno nadvladane barem tri godine prije đakonskog ređenja. One su „prolazne“ i moraju sasvim proći, da se i ja poigram riječima. Prolazne se sklonosti najčešće povezuju s adolescencijom i nekim izvanjskim utjecajima (boravak u zatvoru i sl.). One nisu ukorijenjene, nego slučajne.

Stoga na vaša pitanja o (aseksualnim, homoseksualnim i spolno nesigurnim) bogoslovima lako možemo naći odgovor: Tko ne može u brak, ne može ni u svećenike. Takvima treba katolička terapijska zajednica, a ne sjemenište. Jer, nažalost, u sjemeništu takvi najčešće naiđu na slične sebi i na homoseksualne svećenike-predatore pa im njihova sklonost postane nešto normalno, a oni uskoro upadnu u treću ili četvrtu skupinu.

Kao obrazloženje ovih tvrdnji navodim riječi pape Benedikta XVI. iz knjige razgovora Svjetlo svijeta, za čije objavljivanje dio zasluga pripada i Vama, dragi i poštovani don Ivica:

„Homoseksualnost je nepoveziva sa svećeničkim pozivom. Jer tada ni celibat kao odricanje nema smisla. Bila bi velika opasnost kada bi celibat postao povodom da ljude koji se ionako ne žele oženiti uvodi u svećeništvo jer je u konačnici i njihov stav prema muškarcu i ženi na neki način promijenjen, iskrivljen i nije na liniji stvaranja o kojoj smo govorili. Kongregacija za odgoj je prije nekoliko godina izdala odredbu da homoseksualni kandidati ne mogu postati svećenici jer se njihovo spolno usmjerenje udaljava od pravoga očinstva, od nutarnje biti svećeništva. Stoga odabir kandidata za svećeništvo mora biti vrlo brižljiv. Ovdje mora vladati velika pozornost da se ne dogodi jedna takva zamjena i da se na koncu svećenikovo beženstvo ne poistovjeti s tendencijom k homoseksualnosti.“

Što sa svećenicima koji imaju homoseksualne sklonosti, ali žive u uzdržljivosti, u čistoći? Takvi su uglavnom nepoznati. To su samozatajni ljudi, pravi mučenici koji – zahvaljujući milosti – ustraju na putu posvećenja. Ne trebamo mi njima ništa govoriti, mudriji su i ponizniji od nas. Ne trpe oni nikakav „lov na vještice“, nego se raduju kad se hrabro govori i čini istina. Preporučujem Vam svjedočanstva Josepha Scaimbre na tu temu. Takve ljude istina ne ugrožava, naprotiv, istina oslobađa. Oni su naši najveći saveznici u istinskoj, bespoštednoj borbi protiv ideologije homoseksualizma i protiv homoseksualno-pedofilske mafije, borbi koja se temelji na poniznosti i vjernosti, na strahu Božjem i – nadasve – na Božjoj milosti. Jer, kaže Gospodin, „bez mene ne možete učiniti ništa“.

S poštovanjem

i s nadom da ćemo jednom i uživo porazgovarati, negdje u hladu i s čašom vina u ruci,

od srca Vas pozdravljam!

Vaš u Kristu

Mate

Mate Šimundić | Bitno.net