INTERVJU

Marin Periš: Mi katolici se ne volimo baš smijati na svoj račun, to dosta govori o našoj zrelosti

Marin Periš: “Mi prije svega želimo doći do onih mladih ljudi koji imaju potrebu za vjerom, ali su se udaljili od Crkve. Puno naših ideja usmjereno je baš prema njima, pokušavamo im iskomunicirati temeljne duhovne istine”

Marin Periš

Marin Periš/Foto: Marin Škarica

Marin Periš, jedan od pokretača i glavnih ljudi “Hrvatskog nadzemlja” i “Božanstvene komedije“, ovih dana je svjetovnim medijima bio zanimljiv zbog vođenja nedavnog velikog koncerta “Progledaj srcem” u zagrebačkoj Areni.

Čovjek čija nam je kreativnost koju je “upregnuo” u svrhu evangelizacije i naviještanja Radosne vijesti donijela puno radosti i smijeha u vidu sjajnih skečeva koji su nas natjerali zamisliti se o svijetu oko sebe, ali i o svojoj vjeri, u ovom velikom razgovoru za naš portal progovorio je o nizu tema.

Evangelizacija kroz kreativnost, katolički odnos prema humoru, korištenje vlastitih darova u službi Crkvi… samo su neke od njih.

– Čujem da te zezaju ovih dana, pa te pozdravljaju ‘Di si, Lennone’?

(smijeh)… A jesu, da. Eto, dao sam za Slobodnu Dalmaciju razgovor o “Progledaj srcem” i dotaknuli smo se niza tema – mog pogleda na humor u Crkvi i na novu evangelizaciju. Progovorio sam o evangelizaciji na kreativan način kojom se bavim. Spomenuo sam i udžbenike iz vjeronauka na kojima radim ovdje u Salesiani i u kojima se koristimo drugačijim pristupom, gdje se ne bojimo drugačijeg mišljenja i pokazujemo kako vjera ima veze sa životom. Spomenuo sam kako smo kao uvod u jedno poglavlje naveli stihove Lennonove pjesme „Imagine“ u kojima on pjeva kako je svijet bolji bez religije, jer želimo polemizirati s takvim stajalištem. Vjerno su me prenijeli u tekstu, ali naslov je bio potpuno izmišljen i u njemu je pisalo kako ja “volim Lennonove stihove da je svijet ljepši bez religije“. Dakle, potpuno neutemeljen naslov.

– Čovjek malo izgubi volju za naviještanjem u svjetovnim medijima…?

Triput sam istupao u svjetovnim medijima i sva tri puta naslovi su bili izmišljeni. To je nešto što zabrinjava. Netko očito želi već u startu osujetiti to naše izlaženje u medije, otvorenost prema dijalogu. Primijetio sam kako svjetovni mediji imaju tendenciju posvađati nas laike sa službenom Crkvom. Nas laike pokušava se prikazati, baš sam to primijetio ovih dana u tim tekstovima, kao suprotstavljene „dogmatskoj vjeri“, „strogoj Crkvi“ i slično. To je jako zlonamjerno i stvara pogrešnu sliku nekome tko površno čita te istupe i može biti povod za svađe unutar Crkve.

Mi smo djeca Crkve, ona nas je formirala. Primjerice, nikada ne bih mogao početi raditi Hrvatsko nadzemlje da nisam imao dopuštenje i blagoslov Crkve

Također, pokušava se prikazati nas koji radimo na takvoj vrsti evangelizacije kao nekoga i nešto što je strano Crkvi, kao da radimo nešto potpuno novo. A mi smo djeca te Crkve, ona nas je formirala takve kakve jesmo. Primjerice, nikada ne bih mogao početi raditi Hrvatsko nadzemlje da nisam imao dopuštenje Crkve. Sve što sam radio unutar Crkve radio sam u dogovoru i s blagoslovom njezinih institucija.

Naravno, nekada se dogodi da pogriješimo, da s nekim od skečeva možda pređemo neku granicu. Ali, ono što je sigurno u tome jest da želimo biti crkveni, a ne da želimo tek kontrirati Crkvi. Ponekad propitujemo neke stvari za koje smatramo da nisu propitane i možda se tu nekada zaletimo. Ali, unatoč ponekim greškama, otvoreni smo za kritike, za svaku dobronamjernu kritiku. Ali, rijetko se događalo da sam u ovih 10 godina iskusio da bi mi netko prišao i izrekao mi tu kritiku, nego bi nas uglavnom kritizirali i „prijavljivali“ biskupima ili svećenicima.

– Nije bilo „bratske opomene“?

Bilo je bratske opomene, ali to se događalo vrlo rijetko. Nedostaje mi toga da nam neki svećenik ili aktivni laik, umjesto da okolo govori kako smo zastranili, pristupi i kaže: Gledaj, Marine, sve u redu, ali možda ste ovdje ili ondje malo pretjerali, zbog toga i toga.

– Dakle, imao si problema s percepcijom svojih skečeva?

Da, posebice na početku Hrvatskog nadzemlja. Primjerice, željeli smo biti provokativniji u naslovima tribina. Nismo stavljali, recimo, „Vjera treba Crkvu“, nego bismo stavili „Vjera da, Crkva ne?“. Takav naslov onome tko je površniji i ne poznaje naš rad mogao je zazvučati čudno. Ali, neki svećenici su, umjesto da se raspitaju o nama i onome što radimo, odmah reagirali negativno. Plašio ih je taj provokativni pristup.

Plodovi Nadzemlja su bili očiti, iako mi nismo očekivali da će nastati takva reakcija i takav odaziv mladih. Mi smo, jednostavno, predali svoje talente Bogu i onda promatrali što se događa. Rasli smo i sami kroz cijelu tu situaciju, rasli u vjeri.

Kasnije, kako je Nadzemlje išlo dalje, nezadovoljstvo je bilo vezano uz pokoji skeč, neki moment iz njih. Ali, mi smo sve te kritike pažljivo slušali, smatrali smo i njih dijelom svoga rasta.

– Tvoj rad na Hrvatskom nadzemlju uslijedio je nakon školovanja na bogosloviji, ali si od svećeništva odlučio odustati. Ali, te godine provedene tamo sigurno su te duhovno formirale i učinile spremnim za takav projekt?

Ali, to ne znači da nisam tada još imao puno učiti, kao što, uostalom, imam i danas. Ono što je zanimljivo jest da smo slične videoskečeve radili i u Lateranskoj bogosloviji u Rimu, gdje sam se školovao. Nekima je to možda čudno, jer ta bogoslovija ima reputaciju kao jako rigorozna. Te aktivnosti na bogosloviji bile su neka vrsta začetka onoga što ću kasnije raditi. Zapravo, ja sam i u srednjoj školi kao aktivni laik u svojoj župi pisao predstave, moji talenti su uvijek bili vezani uz scenu i scenske prezentacije. Nije lako imati baš tu vrstu talenta, jer neki ne vole one što su stalno na sceni (smijeh). Ali, hvala mom tadašnjem kapelanu Josipu Dukiću i župniku Ivanu Sučiću što su me podržavali u tome što sam radio.

Kada sam ušao u bogosloviju u Rimu, bio sam član poluprofesionalne kazališne skupine koju je vodio jedan 27-godišnji bogoslov koji je prije poziva bio profesionalni kazališni redatelj. Radili smo tada ozbiljne kazališne komade poput Shakespearea. Te su predstave izbrusile moje talente i sve što se događalo kasnije bilo je logičan nastavak. Jednostavno sam se našao u takvom vidu evangelizacije, vezanom uz scenu i glumu, pjesmu…

Marin Periš

Marin Periš, uz Božanstvenu komediju, radi i u izdavačkoj kući Salesiani/Foto: Marin Škarica

– Znači, nisi imao problema s traženjem poziva kao laik nakon što si odlučio izaći iz bogoslovije?

Nakon izlaska uzeo sam godinu dana pauze. Htio sam dobro promisliti o svom pozivu. Bio sam uključen u rad Ureda za mladih Splitsko-makarske nadbiskupije. Pozvali su me tada dva prijatelja, koji su već ušli u svećeničku formaciju, da nazočim duhovnim vježbama koje je vodio fra Ante Vučković i čiji je cilj bio promisliti o pozivu. Proveli smo cijeli dan s fra Antom na Braču, molili smo se i imali razmatranja uz njegovo vodstvo. Ja sam tada jasno osjetio kako je moj životni poziv evangelizacija kroz razne forme kreativnosti. Potvrđeno je ono što sam već imao u sebi. Napustio sam bogosloviju, ali sam ostao uz Crkvu.

– Koji su bili tvoji svjetovni komičarski uzori? Sjećam se kako sam jednom na Facebooku objavio neki video sa skečom iz Top liste nadrealista, pa si ti bio jedini od mojih mladih katoličkih prijatelja koji je to lajkao, što me je ugodno iznenadilo (smijeh)…

Naravno, ja sam mlađi pa nisam baš odrastao uz njih (smijeh). Kada je krenuo YouTube, onda sam mogao vidjeti njihove skečeve, prije toga sam samo slušao o njima kako su bili izvrsni.

Ono prvo što sam vidio i što me je zaintrigiralo bili su momci s Gitak TV-a. Oni su vrhunski tehnički odrađivali te skečeve, ali i bili su idejno zanimljivi. Preko njih sam došao i do Nadrealista.

Privlačila me ta ideja promicanja određenih ideja kroz formu skečeva, satiru i ironiju. Ali, ono što je meni nedostajalo u toj vrsti humora kod Gitak TV-a ili onoga što sada radi News Bar, jest da u tom govoru o stvarnosti ostaju na kritici i ne nude nikakvu alternativu. Dakle, jako će dobro nešto izrugati ili ismijati, ali neće ponuditi svoje stajalište. Naravno, nije dobro to stajalište nametati, ali nije dobro ni potpuno odustajati od njega, tako da zapravo uopće ne znamo tko si niti kakve vrednote zastupaš.

– Preuzeli ste, dakle, formu te vrsta humora, kako biste promicali svoje ideje i vrednote, odnosno vrednote Crkve?

Temeljna ideja u Nadzemlju bila je kako privući mlade na neki susret zdrave zabave na kojem će čuti i nešto mudro. Nije nas zanimao humor radi humora. On je bio jedan mamac preko kojega se moglo puno toga reći, ali nije bio svrha samome sebi. Mamac je imao za cilj da mladi čuju zanimljive predavače o raznim temama. Ne samo o crkvenim nego i općedruštvenim.

Blaise Pascal je napisao da je korisno ismijavati štetne ideje, kako bi se pokazala njihova lažnost. U tome sam našao potvrdu onoga što radimo

Pri tome, preuzimajući tu formu satire i humora, odlučili smo da nećemo spominjati neka konkretna imena, biti destruktivni, izrugivati se s drugima. Željeli smo ismijavati ideje, ne ljude. U tome smo se razlikovati od ove ostale ekipe koju smo spominjali. Željeli smo smijati se i na vlastiti račun.

– Znaju li se katolici smijati na vlastiti račun? Kakvo ti je iskustvo?

Uh… (smijeh). Imam dojam da se volimo smijati na tuđi račun, ali da se baš ne volimo smijati na svoj račun. A to dosta govori o našoj duhovnoj zrelosti. Sjećam se kako je fra Ante Vučković na susretu „Karizmatici i fanatici“, na kojem smo imali jedan od najpoznatijih skečeva „Put u tabor“, rekao da je fanatik onaj koji se ne zna smijati na svoj račun.

Kada mi u „Božanstvenoj komediji“, a tako je bilo i u Nadzemlju, planiramo skečeve, sjednemo i razgovaramo o temama koje nas zanimaju. O tome što se događa u Crkvi ili društvu. O pojavama koje se javljaju među nama. Puno toga smo tematizirali – praznovjerje u Crkvi, demoniziranje svega i svačega, negativne duhovne prakse. To je bila ideja – rasvjetljavanje takvih pojava kroz humor. Ono što je mene potvrdilo u tom pristupu jest kada sam naletio na sjajnu misao Blaisea Pascala u njegovim „Pismima provincijalcu“ kada govori o pravilima u raspravi. Jedna od točaka tih pravila bila je i korisnost ismijavanja štetnih ideja, kako bi se pokazala njihova lažnost. On se tu pozvao na sv. Augustina, koji je također o tome govorio. Evo, u tome sam našao potvrdu onoga što radimo.

– Kako razvijate taj osjećaj odgovornosti za ono što radite? Osjećaj za granicu koju ne smijete prijeći u svom ironiziranju?

Molitva je tu vrlo važna. Ne samo dok snimamo, nego i u našim svakodnevnim životima. Kroz molitvu, ali i kroz razgovor nastojimo razlučiti što raditi s nekim, moguće dvojbenim dijelovima. Sve odluke donosimo konsenzusom. Mi želimo ostati crkveni i to je ono što nas na određeni način korigira. U svemu su tome važne naše osobne duhovne razine koje nam pomažu prepoznati što je u redu, a što ne. Ne želimo raditi skečeve za strogo intelektualnu publiku, moramo misliti i na „malene“. To je vrlo zahtjevno – učiniti da bude jasan i prihvatljiv kako onoj bakici koja gleda Laudato tako i mladoj publici na koju ciljamo.

– A koja je to ciljana publika?

Nema smisla raditi to samo za ljude koji već jesu u vjeri i rastu u njoj. Naravno, oni jesu dio naše publike. Ali, mi prije svega želimo doći do onih mladih ljudi koji imaju potrebu za vjerom, ali su se udaljili od Crkve. Puno naših ideja usmjereno je baš prema njima, pokušavamo im iskomunicirati temeljne duhovne istine.

Nadalje, imamo želju i ateistima pokazati kako biti vjernik ne znači prestati promišljati o stvarima, slijepo prihvaćati ono što Crkva kaže, nego da vjernici o tome misle i promišljaju.

– Imaš li feedback od ateista? Neke reakcije?

Imamo takav feedback. Često se događa da se u komentarima ispod videa koja objavimo na Facebooku javljaju ljudi i pišu da nisu vjernici, ali da im se svidjelo kako smo obradili neku temu. Cijene našu iskrenost, a često se iznenade jer ne očekuju humorističan ili kvalitetan sadržaj od „nazadnih“ katolika. Ah, te predrasude.

– Čitao sam ovih dana kako je tvoj ‘okidač’ za obraćenje bio svećenik kod kojega si vidio veliku radost koju si htio upoznati?

Da. Ono što me i dalje najviše privlači kod svećenika jest kada vidim da su radosni i gorljivi. Ta je radost očito nešto što je kod mene najviše „kliknulo“. Kada sam bio vjeroučitelj, mladima sam pokušavao upravo prenijeti tu radost. Vidio sam kako taj radosni navještaj, oslobođen od nekakvog formalizma, lakše dolazi do srca ljudi. Meni je radost koju vidim kod svećenika ili laika dokaz da je duhovnost te osobe zdrava, pokazatelj da imam nešto naučiti od nje. I dan-danas kada vidim nekoga takvog, imam poriv sjesti kraj te osobe i učiti, upijati od nje. Vidim da Crkva ima sve više radosnih ljudi i drago mi je.

– Zato, dakle, taj humor…

Da, ali ja ne smatram da sam osoba koja ima ne znam kakav smisao za humor. Recimo, Josip Kežić ili Ante Vlašić su duhovitiji i spontaniji od mene. Oni smisle foru u sekundi. Moj adut je ta nekakva opuštenost. Ali, najbolji humor kod mene se događa kada sam pripremljen. Takav sam čovjek, volim promisliti o stvarima. Kada nešto imam spremno, onda mogu krenuti i s improvizacijom.

Ja čak mislim da nisam nešto posebno talentiran. Imam ja par talenata, ali svi su nekako „napola“ (smijeh). Ono što je meni cilj jest potaknuti ljude nadarenije od mene da se angažiraju u Crkvi. Evo, to mi je važno. Zašto dajemo te svoje talente svugdje osim u Crkvi? Želim ljudima pokazati da se svojim darovima mogu koristiti unutar Crkve, da joj ih mogu posvetiti. A ne da imamo puno umjetnika koji su katolici, ali ništa toj Crkvi nisu dali od svoga talenta. Umjesto da pokažu kako je kršćanstvo nerazdvojivo povezano s kulturom. Da je kršćanstvo život, a ne nešto izolirano što nema veze sa stvarnošću.

Marin Periš

Marin Periš/Foto: Marin Škarica

– Poteškoća je sigurno i u tome što kulturni establišment ove države ima velik problem s katoličanstvom?

Taj otpor kulturnog svijeta koji se stvarao desetljećima u komunističkom režimu teško je razbiti. Teško je ući u njega i zahtjevno je mladom umjetniku vjerniku prihvaćati taj teret. To znači neke konflikte i rasprave koje su neminovne ako želite ostati u svojoj vjeri. Razumijem da je to mnogima teško.

Rješenje vidim u tome da mi katolici započnemo stvarati neke svoje grupacije koje će malo-pomalo zauzimati svoju poziciju na kulturnoj sceni i svojim radom zastupati kršćanske vrijednosti. Stvoriti svoju, paralelnu scenu gdje ćemo moći jasno izražavati svoj senzibilitet. Tu je, po mome mišljenju, iznimno važna logistička potpora Crkve, pa i ona financijska. Crkva treba pružiti i duhovnu potporu mladim katoličkim umjetnicima, jer dobro znamo da bez zajednice nema ni duhovnog rasta. Crkva kao institucija takvima treba pružiti okvir za djelovanje.

Cilj mi je potaknuti ljude nadarenije od mene da se angažiraju u Crkvi. Evo, to mi je važno. Zašto dajemo te svoje talente svugdje osim u Crkvi? Želim ljudima pokazati da se svojim darovima mogu koristiti unutar Crkve

Postoji izrazito velika potreba za tim. Ja bih, recimo, volio u budućnosti svoju djecu voditi na neku kvalitetnu kazališnu predstavu koja ne mora biti katolička naslovom i temom, ali može biti interpretacijom i idejama. To je prostor koji treba otvarati, gdje puno pomažu manifestacije poput Dana kršćanske kulture ili Festivala kršćanskog kazališta.

– Vratimo se na pitanje radosti… Jesi li ikada imao problem s pogrešno shvaćenim pijetizmom kod nekih pojedinaca, prigovorom da ovaj komičarski pristup čini duhovne stvari površnima?

Da, jesam. Ja sebe u takvim situacijama uvijek preispitujem. Ne u smislu nekakve moje nesigurnosti u ono što radim, nego promišljanja o onome što radimo, želje da naši skečevi doista ne budu površni, nego da ponude nešto ozbiljnije i kvalitetnije. Ipak, imam dojam da neki ljudi jedva čekaju da pogriješimo jer se mi, eto, zezamo i po sudu smo tih ljudi nedovoljno ozbiljni. Onda nas napadnu zbog jednog lošega skeča, a ne spomenu ih sto koji su bili dobri.

Nekada nam se možda i dogode skečevi koji budu površni, svrha samome sebi. Ali, to se događa jer „Božanstvena komedija“ nije posao od kojega živimo. Nekada jednostavno nemamo dovoljno vremena posvetiti se tome potpuno fokusirani. Kada bismo imali budžet koji bi bio takav da se možemo posvetiti samo tome, onda bi kvaliteta bila za jedno koplje veća. Ali kažu da i sada raste.

– Čuo sam komentare da vam je ovo najbolja sezona dosad?

Došao je jedan trenutak kada se oko emisije okupilo više nas. Pokušali smo definirati posebnost svakoga od nas, područje u kojem najviše može dati sebe. Recimo Matej Sunara radi neke novinarske priče. Ja njega zovem katolički Miljenko Smoje. On ima tu neku komičnu crtu s kojom ulazi u ljudske priče i one se lijepe za njega. Ili naši Nezavisni intelektualci Drago i Mario, koji se vole baviti tim narodnim, hercegovačkim temama u novoj rubrici „Ponos i predrasude“. Stanku toliko dobro ide glumljenje ateista da ljudi u stvarnom životu misle da je stvarno ateist, pa se babe iznenade kada ga vide u crkvi.

Produbljujemo koncept emisije i nastojimo iz svakoga lika izvući maksimum, ono najbolje. I tu se vjerojatno vidi napredak. Također, malo smo smanjili tempo snimanja i to nam je također pomoglo.

– Imam osjećaj da kao ekipa funkcionirate jako dobro.

Da, i to se osjeti kada se svi susretnemo, što se nažalost rijetko događa. Kada se nađemo, sve pršti idejama. Ovu polusezonu, recimo, smislili smo na susretu u Lici, uz janjetinu (smijeh). Proveli smo dva dana zajedno i iz toga je nastala ova polusezona, možda i najbolja dosad. Kada smo birali teme, pazili smo da one ne budu samo pogodne za šalu, nego da i nose neku jaku pouku, da su važne.

– Često u emisiju zovete zanimljive goste. Koji od njih su ostavili dobar dojam na tebe?

Bilo je dosad stvarno puno gostiju s kojima sam razgovarao. I mnogi su od njih na mene ostavili dobar dojam. Ali u posebnom su mi sjećanju više ili manje poznate osobe koje su me iznenadile svojim neočekivanim odgovorima ili svojim ljudskim pristupom. Npr. Zlatan Zuhrić Zuhra je bio jako ponizan i susretljiv. Marko Šapit također. Ili Rene Medvešek kojemu smo izneredili cijeli dan jer smo, kao pravi zagrebački Splićani, Britanac pobrkali s Kvatrićem i onda je kasnio na svoja predavanja. Vjerojatno je bio jako ljut na nas, ali to ničim nije pokazao. Ovim mu se putem ispričavamo, ali i zahvaljujemo! Također su me se dojmile javnosti i meni dotad sasvim nepoznate osobe koje rade izvanredne stvari poput vlč. Goričanca, Kristijana Šimičića ili Bruna Perovića.

Cilj nam je ponekad zvati i nekog neistomišljenika, pokazati otvorenost za razgovor. Probati, barem malo, razgovorom privući tu osobu vjeri. Znam da je gostovanje Nevena Ciganovića izazvalo dosta rasprava. On je bio zanimljiv sugovornik, iznenadili smo se kada je pristao. Željeli smo čuti njegovu perspektivu o muževnosti i rekao je stvari koje vjerojatno nikada nitko ne bi čuo od njega. Rekao nam je na kraju kako mu je to bio najteži razgovor, jer je morao paziti što i kako govori, izbjegavati možda i neke ružne poštapalice. Pa, zar nije i to bio neki dar Laudata njemu?

Neistomišljenici često znaju i odbiti naš poziv. Ali, mi nikada ne idemo s ‘figom u džepu’, nastojimo biti iskreni prema njima, pokazati svoju dobru volju da se s njima susretnemo i porazgovaramo. Ne želimo nikoga varati.

– Ovih dana su svjetovni mediji puno pisali o „Progledaj srcem“, pišući o vjeri, za promjenu, pozitivno. Je li to najvažniji plod tog događaja?

Za mene je najvažnije to zajedništvo. Taj duh koji se stvorio u dvorani kada je 18 tisuća ljudi slavilo Boga. Sad, ja ili ti možemo biti protiv onakve ili ovakve glazbe, ali smatram da su te rasprave potpuno deplasirane. Postoje razne stvarnosti unutar Crkve i jedna ne potire drugu. 18 tisuća ljudi imalo je potrebu doći u Arenu, ljudi koji su znali da će se pjevati Bogu. Oni nisu došli zbog Rafe, Ante Casha ili nekoga drugoga, nego zbog Boga. Došli su osjetiti radost koja proizlazi iz zajedništva Crkve.

Te dvorane su tako napravljene da ljudi u njima imaju osjećaj bliskosti, blizu su jedan drugome i promatraju se. Znam da je u dvoranu došlo i puno ljudi koji nisu praktični vjernici ili nemaju kontakt s Crkvom, a doživjeli su što je crkvenost. I sada ti ljudi pišu Laudatu kako ih je taj koncert ponovno vratio Crkvi. Pa to su plodovi.

Još jedan plod jest zajedništvo tih ljudi koji su pripremali taj veliki događaj, ta duhovna kohezija koja ih je spojila.

Mi smo s ovim koncertom pokazali radosno lice Crkve. Ljude sam pozdravljao ne po regijama, nego po različitim duhovnostima kojima pripadaju i koji su svi dijelovi Crkve. Tu su bili neokatekumeni, karizmatici, franjevci, dijecezanski svećenici… Svi su bili u jedinstvu. I naravno da je poruka koncerta bila i: Ima nas. Kao što je poruka mladim ljudima koji dolaze na Nadzemlje ili na Susret katoličke mladeži da nisu sami, da nas ima. I to je spoznaja koja daje novu snagu.

Goran Andrijanić | Bitno.net

 


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 31. svibnja 2019.

Možda vam se svidi