„Sve je počelo s mladom naivnom djevojkom u Nazaretu. Ona je vjerovala u nemoguće. Ona je prihvatila nemoguće i Duh Sveti je sišao na nju“, rekao je grkokatolički nadbiskup u miru Joseph Jules Zerey grupi katoličkih influencera koji su posjetili Izrael u organizaciji Philos Projecta, organizacije koja promiče pozitivni angažman kršćana na Bliskom istoku.

Govoreći s velikom ljubavlju o Mariji i kako joj se utječe, rekao je da ga ona uvijek usmjerava prema Isusu koji je jedno s Ocem. „Mnogi nas progone jer vjerujemo da je Isus Sin Božji“, rekao je Zerey. I doista, kršćani su najprogonjenija religijska grupa na svijetu, a posljednjih godina najžešći progon doživjeli su upravo u kolijevci kršćanstva.

Tragedija nestajanja kršćana iz područja koja su nama sveta, tragedija je gubitka poveznice s našim korijenima. Zajednice i kulture koje opstaju već gotovo dvije tisuće godina danas se nalaze pred vjerskim i kulturnim uništenjem. Rijeke krvi i danas teku Bliskim istokom, rijeke krvi kršćana koji su unatoč svim povijesnim nedaćama opstali u zemljama gdje je rođena naša vjera. Vjera zbog koje su kršćani na Bliskom istoku često građani drugog reda. Potrebno je učiniti sve kako bi se kršćanstvo na Bliskom istoku sačuvalo i kako bi kršćani mogli ostati živjeti u svojim domovima. Moramo biti konkretni u svom djelovanju, a ne samo šutke gledati kako našu braću i sestre ubijaju ili donositi rezolucije koje ostaju mrtvo slovo na papiru. Dok u toplini svojih domova promatramo što se događa s kršćanima na Bliskom istoku ali i diljem svijeta, svojim smo nečinjenjem postali sve sličniji Ponciju Pilatu, a sve manje Kristu. Zato sam kao zastupnica u Europskom parlamentu, a to činim i danas, koristila svaku priliku kako bih upozorila na progon kršćana, osobno se susretala s onima koji su se s progonom suočili i poticala na one aktivnosti koje mogu poboljšati položaj kršćana.

Iako svaki put kada dolazim u Svetu Zemlju osjećam neizmjernu sreću jer hodam mjestima kojima je Isus hodao i želim dotaknuti svaki kamen koji je njegova noga dotaknula te zagrliti svako stablo pod kojim se odmarao, udahnuti zrak najdublje što mogu kako bih zadržala taj osjećaj Božje prisutnosti, ovaj put, više nego ikad prije, bila sam svjesna da taj moj zanos i sreću hodanja Svetom Zemljom ne osjećaju svi kršćani koji tamo žive.

Nikada nije bilo lako biti kršćanin, a danas se to čini kao pravi izazov. Rimokatolički biskup Bulos Marcuzzo rekao nam je da su kršćani u Svetoj Zemlji jako odani Isusu Kristu, mnogo više nego kršćani u Europi i u Americi.

„Biti kršćanin u Svetoj Zemlji je misija i poslanje, nije slučajnost“, govori Marcuzzo. No kršćani sve više napuštaju Svetu Zemlju i sada čine svega 2 posto ukupne populacije. Katolička Crkva im kroz 66 škola (od vrtića do fakulteta) osigurava edukaciju kako bi s odličnim obrazovanjem mogli dobiti posao i ostati. Gotovo 82 posto proračuna Latinskog jeruzalemskog patrijarhata i katoličkih župa izdvaja se za školovanje djece, i dok Izrael pomaže u financiranju kršćanskih škola u Palestini ta pomoć izostaje. Poseban problem osjeća se na Zapadnoj obali gdje živi oko 40 tisuća kršćana i u Gazi gdje je ostalo svega 900 kršćana, jer s vrlo niskom stopom rađanja i iseljavanjem njihova se populacija rapidno smanjuje. Mladi ljudi s kojima sam razgovarala žele napustiti to područje, posebice Gazu, zbog loše ekonomske situacije i nedostatka posla, ali i zbog političke situacije jer je većini njih onemogućeno slobodno kretanje i izlazak iz Gaze. U Palestini se zakoni o obitelji temelje na šerijatskom pravu, što pogađa i kršćane.

Protuzakonito je obratiti se na kršćanstvo, stoga se obraćenja događaju u tajnosti. Studentica koju smo susreli postala je kršćanka i njena obitelj to ne zna. Ne usudi im se reći ne samo zbog zakona već i zbog iskustva koje je doživjela njena starija sestra koja je odlučila da neće nositi hidžab. Njena majka, koja ustvari uopće nije religiozna osoba, kako bi zbog pritiska okoline natjerala svoju kćer da nosi hidžab i da pokaže da je „dobra muslimanka“, ušla je u sobu svoje kćeri i dok je ova sjedila za stolom i učila, škarama joj je odrezala kosu. Bilo je to potresno iskustvo jer od majke očekuješ da te voli i štiti, da te podrži kada se boriš za svoju slobodu i pomičeš granice, a ne da ti slama dostojanstvo i integritet. U tom trenutku osjetila sam svu težinu koju nosi na srcu, ali i divljenje jer je odlučila unatoč svim neprilikama slijediti Krista. Moj je stav da treba promijeniti zakon kako bi se svima koji žele omogućilo pravo da promijene ili napuste svoju vjeroispovijest bez ikakvih ograničenja, kao i pravo da prakticiraju i iskazuju svoje mišljenje, savjest, vjeroispovijest i uvjerenje, samostalno ili u zajednici, privatno ili javno. To uostalom jamči i članak 18. Opće deklaracije o ljudskim pravima.

I dok sam još uvijek bila pod dojmom njenog snažnog svjedočenja, pred nas je stupila mlada žena koja je postala kršćanka, također bez znanja svoje obitelji i u tajnosti se udala za palestinskog kršćanina koji živi u Izraelu. Njen brak nije zakonski priznat i ona ne može živjeti sa svojim suprugom u Izraelu. Naime, ako se Palestinac iz Jeruzalema oženi ženom sa Zapadne obale, bračni par mora aplicirati za sjedinjenje obitelji kako bi im se dozvolilo da žive zajedno u Jeruzalemu, no taj proces je vrlo kompliciran što uzrokuje da muž i žena žive razdvojeno svatko sa svoje strane zida ili da žena živi ilegalno u Jeruzalemu bez socijalnih prava. Ukoliko se oboje presele na Zapadnu obalu, supružnik koji je izraelski državljanin izgubit će boravišna prava u Jeruzalemu. Svatko tko je jednom nekog volio zna koliko je teško biti razdvojen od voljene osobe, a posebice ako si toj osobi zauvijek dao svoje srce i još to potvrdio pred Bogom svetim sakramentom braka. Pred nama je bila žena koja živi bez muža, a njena djeca žive bez oca jer im sustav onemogućuje da budu zajedno. Iako joj bol izjeda srce, držala je uspravno glavu kada je govorila o svojoj situaciji i nije pustila ni suzu. Stisnula sam joj ruku i rekla joj da ostane odvažna. Kršćanskim obiteljima mora se omogućiti sjedinjenje te smatram kako je ovaj problem rješiv uz posredovanje kršćanskih Crkvi čiji su članovi kršćani koji traže sjedinjenje, jer Crkve kojima pripadaju dobro ih poznaju, mogu za njih garantirati i mogu im izdati vjerodostojnu i valjanu potvrdu. To treba vrijediti i za kršćane koji žele napustiti Gazu i Zapadnu obalu i svoju sreću potražiti negdje drugdje. Sloboda kretanja temeljno je ljudsko pravo. Takvo rješenje treba komunicirati s Izraelom koji je zbog okruženja od devet terorističkih organizacija oprezan i puno napora ulaže kako bi zajamčio sigurnost svojim građanima.

Prepuna emocija, stigla sam u Jish, grad roditelja svetog Pavla u kojem su prije 15 godina kršćani bili većina, a sada tamo živi 50 posto kršćana i 50 posto muslimana. Kršćani u Jishu pripadaju od ranog kršćanstva Isusu i govore aramejskim jezikom. Predstavnici Udruženja kršćanskih Aramejaca govorili su nam o potrebama koje njihov narod ima u Izraelu te kako provode oživljavanje sirijskog aramejskog jezika i identiteta u Galileji. Zahvalni državi Izrael koja je prepoznala njihov identitet kažu da je to priznanje tek početak nakon kojeg će uslijediti više koraka koje aramejska zajednica i država Izrael trebaju provesti kako bi se zajamčila pozitivna i veća uloga za aramejsko kršćansko stanovništvo u Izraelu. Jedan od njihovih glavnih projekata je izgradnja prvog kršćanskog aramejskog grada u Galileji za oživljavanje aramejskog jezika i kulture. Smatraju da je obrazovanje ključno za uspjeh te u Haifi surađuju s ocem Youefom Yacoubom kako bi otvorili Prvu aramejsku školu u zemlji.

Prepuna entuzijazma i pozitivnog angažmana, kršćanska aramejska manjina radi na jačanju svojih prava koja će koristiti i njima i Izraelu. Ovaj aramejski sirijski kršćanski model, koji pridonosi dijalogu u regiji koja je opterećena sukobima, izuzetno je važan jer kršćani su kao sljedbenici Isusa Krista pozvani donositi mir i to je moguće jedino ako imamo dovoljno ljubavi u sebi prema Bogu i prema bližnjima. A upravo u Jishu toliko živo su se pokazale na djelu Pavlove riječi iz Prve poslanice Korinćanima koje donosi u Hvalospjevu ljubavi. Bila sam prisutna na vjenčanju u maronitskoj katoličkoj crkvi i nije bilo boljeg načina od toga da završim svoj posjet Svetoj Zemlji.

Stigavši pred crkvu, Amir je podigao veo s lica Natalie i poljubio je u čelo iskazujući joj tako svoje duboko poštovanje i ljubav te je potom odveo pred oltar gdje su pred Bogom obećali da će se voljeti i poštivati dok ih smrt ne razdvoji. Ljubav je pokretač svega i nosi nas u teškim trenucima. Ljubiti kako nas je Isus naučio za kršćane je obveza. To je Zakon koji stalno trebamo imati pred očima i nositi ga u srcu. Jer bez ljubavi smo ništa.

Marijana Petir | Bitno.net