Objavljujemo izlaganje koje je hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir imala na nedavnom Međunarodnom simpoziju povodom 200. obljetnice donošenja relikvija u Vodnjan. Izlaganje pod naslovom “Civilizacijski trenutak teologije žene” bilo je potaknuto činjenicom da se među relikvijama koje se čuvaju u Vodnjanu nalaze relikvije 46 svetica.

Upravo u ovoj značajnoj 200. godišnjici prijenosa relikvija iz Venecije u Vodnjan među kojima se nalazi čak 46 svetica, jedinstvena je prilika za progovoriti o značaju i položaju žena u povijesti, sadašnjosti i budućnosti naše Crkve, ali i cijelog društva.

Kroz čitavu povijest kršćanstva, od samih njegovih začetaka te prvih kršćanskih zajednica pa do današnjeg suvremenog trenutka upravo su žene, bake, majke, kćeri bile najvjernije prenositeljice vjere i čuvarice tradicije. Doista, kada govorimo o ženi u Crkvi, onda govorimo o većinskoj polovici Božjeg naroda koja još uvijek nije u potpunosti našla svoje pravo mjesto u Crkvi, a u nekim aspektima niti u društvu, a u kojoj se krije beskrajna snaga i mnogostruke mogućnosti. I sama povijest kršćanstva razvijala bi se sasvim drugačije da joj svoj velikodušni doprinos nisu dale i žene.

Stari Zavjet

Govoreći o civilizacijskom trenutku „teologije žene“ nemoguće je ne početi od samog početka, od kreacijske slike odnosa između Boga Stvoritelja i čovjeka. Upravo se u ovom stvaralačkom aspektu iskazuje sva punina jednakog dostojanstva i vrijednosti muškarca i žene.[1] Prema biblijskom piscu stvaranje žene ima duboku svrhu međuljudskog odnosa jer „nije dobro da je čovjek sam“ nego mu je potrebna pomoć kao što je on (Post 2,18), ali ne pomoć koju si može pribaviti sam (hebrejski ezrah) već pomoć koju čovjek prima samo od drugoga, u odnosu sa drugim, u toj korelaciji sa drugim, po dostojanstvu potpuno jednakom njemu (hebrejski ezer), pomoć koja može doći samo po milosti Stvaratelja.[2]  I upravo stoga proizlazi kako žena – uostalom kao i muškarac – mora težiti za „samoostvarenjem“ kao osoba, za svojim dostojanstvom i pozivom na osnovi mogućnosti koje odgovaraju obdarenosti ženskog bića koju je ona primila na dan stvaranja i koju je baštinila kao njoj vlastiti odraz Božje slike.[3]

Iako nam je položaj žena u židovskoj tradiciji tog vremena dobro poznat, biblijski pisac jasan je kada u slici stvaranja poistovjećuje dostojanstvo čovjeka; muškarca i žene. “Čovjek je osoba: jednako to vrijedi za muškarca kao i za ženu; oboje su stvoreni na sliku i priliku osobnog Boga.”[4] Štoviše, pored pramajki izabranog naroda (Sara, Rebeka, Lea, Rahela) i nekih proročica te žena koje su obavljale visoke političke funkcije, na osobit  način, biblijski pisac spominje i Rutu, Juditu i Esteru kojima dodjeljuje važno poslanje i posebno mjesto u Bibliji. Žene su to koje su obilježile Stari Zavjet i na specifičan način naznačile ono što ima doći u Novom Zavjetu i što će zauvijek promijeniti čitav put čovječanstva kroz Bogo-rodicu, ženu kroz koju je svijetu poslan Otkupitelj.

Novi Zavjet

Iako se starozavjetni patrijarhalni sustav nije značajnije promijenio u novozavjetno doba i u prvim stoljećima kršćanstva, ipak u punini objave u Novom zavjetu žena je dobila mjesto u ljudskom životu koje joj pripada prema Božjem naumu. Novi Zavjet, osobito kroz Isusovo djelovanje uvijek iznova potvrđuje identitet i dostojanstvo žene.[5] Jedan od mnogih primjera odnosa Isusa prema ženama je i primjer Marije i Marte, dvije sestre, svaka posebna u svom dostojanstvu. Marta i Marija su obje pripadale krugu najbližih Isusovih učenica čiju ljubav Isus prepoznaje kroz njihovo služenje ili kroz slušanje njegove riječi. U dijalogu s njima, Isus nam na svojstven način govori kakav odnos želi imati s nama. Vrijeme koje Isus posvećuje dvjema sestrama jedinstven je primjer važnosti i pažnje koju on iskazuje svim svojim sljedbenicima, pa i onda kada su u pitanju žene, ili možda osobito kada su u pitanju žene kako bi na dobrom primjeru utkao put ženama kroz tisućljeća i generacije.

Slično se ponavlja i u primjeru uskrsnuća sina jedinca udovice iz Naina gdje Isus iskazuje sućut i obazrivost te u potpunosti mijenja život jedne žene ili pak prispodoba o ženi udovici koja je u hramsku riznicu ubacila sav svoj žitak te ju Isus postavlja kao uzor i primjer.  Tako Isusovo vrijeme za ženu otvara novu biblijsku stranicu kojom zapravo sve stvoreno nalazi svoju konačnu i stvarnu puninu. Ono ukazuje i zahtijeva drugačije shvaćanje i vrjednovanje ljudske osobe. Tim stavom posvećuje i uzdiže dostojanstvo žene, a posebno kroz najviši iskaz ljubavi kada Bog za svoj ulazak u svijet odabire baš neznatnu ženu iz puka, djevicu Mariju. „Ta se posveta (žene) dogodila na dan Navještenja. Gospodin je htio da se rodi baš od žene (Gal 4, 4)“[6] i na taj način ženi otkriva najveću tajnu svog otajstva. Rođen od žene, praćen od žene i u trenutku smrti jer upravo su žene jedne od najvjernijih navjestiteljice Evanđelja te nisu napustile Isusa u času Muke (usp. Mt 27,56.61; Mk 15,40). Sveto Pismo nam zaista nudi mnoge primjere od kojih je posebno vrijedno spomenuti Mariju Magdalenu koja prema Ivanu prva susreće uskrslog Isusa. Ona je “Apostol Apostola”, prva je vidjela Isusa i prva o njemu svjedoči. Taj događaj Ivan Pavao II. naziva “krunom” svega što je u Evanđeljima rečeno o ženi.[7]

Drugi vatikanski koncil

Tek Drugi vatikanski koncil, potvrđujući nauku cjelokupne Objave i vraćajući se korijenima, podsjeća da je upravo „žena“, Marija iz Nazareta, „slika“ Crkve.[8] Ivan Pavao II. poziva žene suvremenog svijeta na nasljedovanje kršćanskog nauka o dostojanstvu žene što se često naziva i „kršćanskim feminizmom“ te kaže da „Biblijski prauzor žene – od Knjige Postanka do Ivanovog Otkrivenja – razotkriva u čemu se sastoji dostojanstvo i poziv žene i što je u njima nepromjenjivo i uvijek aktualno jer to ima svoj najdublji temelj u Kristu koji je isti jučer, danas i uvijek. Naše vrijeme u potrebi je za „genijem“ žene koji će jamčiti osjetljivost za čovjeka. Upravo tim „vrsnim ženama“ veliku zahvalnost duguju njihove obitelji a često i čitavi narodi.“[9] Iz ovoga polazišta morala bi proizlaziti i tzv. „teologija žene“ u današnjim raspravama i promišljanjima suvremene teologije. Ono što je Ivan XXIII započeo u svojoj enciklici Pacem in terris, skrenuvši pozornost na dostojanstvo žene, nastavio je papa Pavao VI., a usavršio papa Ivan Pavao II. Nakon višestoljetnog „zaborava“ žene on je naznačio jednakost muškarca i žene u stvaranju, utjecao na feminizam, antropologiju, etiku, bioetiku i spolni moral.

Društvena kretanja i promjene u zadnjim desetljećima postižu da žena sve više postaje svjesna određene stoljetne nepravde i podčinjenosti svog položaja, a što se protivi namjerama koje je imao Stvoritelj kad je čovjeka i svu prirodu pozvao u život. I u Crkvi se uočavaju propusti kada je u pitanju ispravan govor o ženi, o njezinoj ulozi u životu Crkve i društva, o pravima i njenom dostojanstvu. Upravo je tu značajan iskorak napravio nauk Drugog vatikanskog koncila, posebno kroz Apostolsko pismo pape Ivana Pavla II. Mulieris dignitatem u kojem na poseban način ističe kako je „Moralna snaga žene i njezina duhovna sila povezana je sa sviješću o povjerenoj joj zadaći, i žena postaje jaka, jaka jer joj je Bog ‘povjerio čovjeka’, jaka uvijek i svuda, pa i u uvjetima društvene diskriminacije, u kojima možda mora živjeti. Ta svijest i taj temeljni poziv upućuju ženu na dostojanstvo koje je primila od samog Boga, i to čini ženu ‘jakom’ i učvršćuje njezin poziv.“ (MD 30)[10]

Kako je feminizam krajem osamdesetih u kojima i nastaje Mulieris dignitatem prešao iz svoje agresivne faze u kojoj je ekstremnim načinima tražio ravnopravnost spolova u mirniju fazu nakon 80tih, tako je došlo do nove transformacije i jačanja snažnih organizacija koje sebe nazivaju borcima za ženska prava iako ideološki odstupaju daleko od pravog značaja borbe za dostojanstvo žene te su danas, ujedinjenjem s nekim drugim ideološkim skupinama postale organiziranije i glasnije na međunarodnoj sceni.

Međutim, takav rasplet događaja ne treba nas iznenaditi te je utoliko razumljiv iz perspektive grupacija koje ne poznaju Objavu i koje vide samo višestoljetnu nepravdu i mentalitet društva koji je, prema njima, potrebno u potpunosti razoriti kako bi se nanovo izgradio. Nažalost, takva kretanja su gotovo u potpunosti prisvojila čak i termin „feminizam“ dajući mu gotovo pejorativno značenje  i ne ostavljajući prostora drugačijem pogledu na borbu za stvaranje jednakosti u dostojanstvu između žena i muškaraca.  Samo ispravnim njegovanjem, a ne razaranjem moguće je ispraviti ono za što temelje imamo u Isusu. Upravo zbog toga potrebno je vratiti se krojenima, ponovo ustanoviti ono načelo o kojem govori i biblijski pisac, a koje poslije Isus potvrđuje kroz svoje djelovanje pokazujući mnogo hrabrosti i novine u odnosu na čovjekovo dostojanstvo kao bića stvorenog na sliku Božju.

Na tom tragu, Ivan Pavao II. u mnogim prilikama i na mnogo načina ponovo podsjeća na potrebu za približavanjem Marije Isusove majke suvremenoj ženi kao uzor i put ka svetosti. Nedovoljno je promišljati o Mariji kroz slike koje su je kroz povijest gotovo ograničavale u njezinoj važnosti i veličini bez iskazivanja njezine snage i samosvijesti jer se Marijina aktivnost ne iscrpljuje u potpunosti u njenu majčinstvu, iako je upravo zahvaljujući njezinom majčinstvu svijetu darovan Bog. Ona surađuje u Božjim pothvatima kroz vjeru te srcem i tijelom donosi svijetu život kao prava Božja Majka, a nakon uskrsnuća, kako u prvobitnoj Crkvi tako i danas, na jedinstven način pridonosi širenju vjere jer je i dalje gorljivi primjer jakosti, neovisnosti, vjernosti i posvećenosti u kojoj u potpunoj slobodi i neovisno o mužu predaje sebe Bogu.[11] Upravo takva evanđeoska Marija rješava sociološke i antropološke probleme suvremene žene stoga se i papa Pavao VI. u enciklici Marialis cultus, o ispravnu štovanju Blažene Djevice Marije na poseban način zalaže za novi lik žene te inzistira na obnovi pravog evanđeoskog lika Marije koji je potrebno osloboditi od krivih slika i proizvoljnih učenja kako bi ona mogla postati suvremenim ženama primjer i izazov jer je žena danas sebi priskrbila novi položaj u obitelji i politici, kulturi i društvenim dužnostima općenito (MC 30)[12] što samo po sebi iziskuje ponovno otkrivanje lika Marije koja je prije svega, u svom poslanju, savršena slika jakosti s kojom se suvremena žena može i želi poistovjetiti.

ULOGA ŽENE U SUVREMENOM DRUŠTVU I NJEZINO MJESTO U CRKVI

Uloga Crkve je značajna u kreiranju slike žene i nema mjesta odgađanju koje bi modernu, samosvjesnu, suvremenu, ali i vjernu ženu odagnalo od Crkve zbog konstrukcija koje nemaju utemeljenja. Na Crkvi je velika odgovornost jer su oči društva uvijek uprte upravo prema crkvenim institucijama i autoritetu i kada društvo zakaže, mi bi trebali biti ovdje i podsjećati na ono što je utemeljeno u samu srž kršćanstva. Osobito uzimajući u obzir sve društvene promjene trenutno u tijeku. [13] S pravom se može zaključiti kako je upravo dugogodišnja marginalizacija, relativizacija i diskriminacija žene glavni uzročnik promjena i pokreta koje danas viđamo na globalnoj sceni. Međutim, treba imati na umu kako odgovor leži upravo u razumijevanju izazova s kojima se suočava današnja žena, ali i njenoj podršci kroz „re-otkrivanje“ i očuvanje njezinog dostojanstva. To je na poseban način istaknuo papa Ivan Pavao II u svom govoru o „velikim ženama“ u Povijesti Crkve te istaknuo kako je žena puno više od majčinstva tjelesnog ili duhovnog, ona je arhetip humaniteta, model i paradigma u ostvarenju “civilizacije ljubavi”. U procjenjivanju vrijednosti i dostojanstva žene, Papa otklanja bilo kakvu jednostranost i redukcionizam koji bi ženu gledao pod prizmom puke funkcionalnosti te na taj način utvrđuje temelje pogleda i na suvremenu ženu i njezine potrebe u današnjem društvu za dobrobit čitavog društva. Dalo bi se zaključiti kako diskriminacija žena, kako u poslovnome tako i u društveno-obiteljskom svijetu nije samo pravno i ekonomsko pitanje, nego i kulturološko pitanje koje zahtijeva promjenu mentaliteta i stava prema ženi odnosno njezinim prirođenim sposobnostima. Iako je žena postigla egalitarnost u pravima, vidljivo je da je ona i danas u mnogim područjima apstraktna.[14] Stalnost diskriminacije i ekonomska nejednakost i dalje su uočljivi tako da se često u literaturi, pa čak i u europskoj legislativi počeo često koristiti pojam „feminizacije siromaštva“[15]. Danas je suvremena žena suočena sa konstantnom borbom između samoostvarenja kroz karijeru i osobni poslovni rast, odgovornost koju ima prema vlastitoj obitelji, društvenih očekivanja te svoje uloge u crkvenim zajednicama. Iako je žena prije svega posvećena drugome, kako je papa Ivan Pavao II s razlogom navodio, žena je ta koja je kroz stoljeća pa čak i u doba komunizma bila nositeljica i čuvarica duhovne tradicije, kulture, ljubavi za neovisnošću, strasti za nacionalnim identitetom, a danas u suvremenom svijetu, biva čuvarica obiteljskih vrijednosti, kršćanskih načela i moralnih vrijednosti, ipak i njoj je potrebna posebna briga i njega. Crkva bi trebala biti vjerna čuvarica i njegovateljica vjere svake žene, trebala bi biti mjesto potpore kako bi onda ona, osnažena ljubavlju koju je samo kroz Euharistiju i pastoralnu brigu moguće dobiti, mogla biti nepokolebljiva svjedokinja vjere u društvu u kojem živi i djeluje te zvijezda vodilja ka svetosti, kako vlastitoj tako i njenih članova obitelji.

Poziv na svetost

Zanimljivo je spomenuti kako apostol Pavao, kada govori o plodovima Duha i o svetosti izabire sve atribute koje zapadna civilizacija pretežito drži ženskim vrijednostima i osobinama, počevši od ljubavi (na prvome mjestu i povrh svega), milosrdnog srca, radostu, mira, velikodušnosti pa sve do uslužnosti, poniznosti, vjernosti, blagosti, uzdržljivosti te strpljivosti. Veliki teolog Tomislav Janko Šagi-Bunić često je pisao o tome da će ova civilizacija propasti ako »ženske vrijednosti« u njoj ne dobiju barem jednako mjesto kao »muške vrijednosti« te pozivao žene da postanu »nositeljice obnove u Duhu Svetome«, »nositeljice izgradnje civilizacije ljubavi«. Upravo se u tome identificira značaj i važnost te krucijalnost uloge žene u društvu u kojem živimo. Vodeći brigu oko rasta u vlastitoj svetosti, žena i majka mora stalno imati u vidu i rast u svetosti svoje djece i svih ostalih članova obitelji. Naše je poslanje, svrha našeg življenja na ovom svijetu, ljubiti druge ljude kao što je Krist ljubio nas. Na taj način rastemo u svetosti.[16]

Božji naum o ženi u novoj civilizaciji

 Upravo u ovim društvenim kretanjima kao da još uvijek nedostaje crkveno i društveno rješenje za naše majke, žene i sestre shvaćene kao bića osobne vrijednosti i po kojemu bivaju prihvaćene kao ravnopravne članice Crkve i društva. Kao odgovor na pogrešna tumačenja uloge žene Crkva će dalje napredovati i razviti svoja učenja kako je to već činila kroz povijest suočena različitim heretičkim i pokretima različite vrste zahvaljujući kojima je bila prisiljena promišljati unutar sebe. U tom napretku veliku ulogu ima i nauk našeg Prvosvećenika koji kontinuirano govori o ulozi žene u Crkvi i poziva čitavu Crkvu da razvija teologiju žene kako bi njezina prisutnost bila istinski osvijetljena, vrednovana i produbljena, jednako u Crkvi i u društvu. U tome nam najviše može pomoći primjer Isusa kojeg se može shvatiti kao onoga koji je inicirao pokret prema ženskoj jednakosti i oslobođenju te nam dao korake ka tom putu.[17]

ZAKLJUČAK

Slika i uloga žene se već promijenila, ali se još uvijek mijenja – upravo je stoga ključan ovaj povijesni trenutak za daljnja promišljanja, kao i za iskazivanje dubokog poštovanja prema relikvijama čije preseljenje na današnji dan slavimo, a na osobit način ovih 46 svetica koje su svojim životnim primjerom zauvijek u povijest čovječanstva i kršćanstva utkale neizbrisivi trag i ostavile dubok primjer ženske snage i živuće vjere.

Marijana Petir | Bitno.net

—————

[1] Usp. Stjepan KUŠAR, Muško i žensko stvori ih (Post 1,27). Mali prilog teologijskoj antropologiji spolova, u: Obnovljeni život 45 (1990.) 6, 462.

[2] Usp. Stjepan Kušar, Muško i žensko stvori ih, u: Ženom neka se zove, Katica Knezović (ur.), Filozofsko – teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu, Zagreb, 1995.,11.

[3] Usp. IVAN PAVAO II., Mulieris dignitatem – Dostojanstvo žene. Apostolsko pismo o dostojanstvu i pozivu žene prigodom Marijanske godine (15.VIII. 1988.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003., br.10

[4] MD, br. 6

[5] Usp. Azra Ljumanović, Žene u Isusovu poslanju, u: Obnovljeni život, 50 (1990.),6, 519-532.

[6] X., Leon-Dufour, Rječnik biblijske teologije, Zagreb, 1993., str. 1546.

[7] Usp. Stjepan Kušar, Muško i žensko stvori ih, 39.

[8] Od saborskih dokumenata, u biblijsku analizu govora o ženi temeljito ulazi Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes (GS). Ovaj dokument kad govori o muškarcu i ženi, poziva se na Knjigu Postanka, gdje Bog stvara muško i žensko kao dva ravnopravna bića. Tako taj dokument ulazi u područje biblijskoga svijeta gdje ljudska bića svoje pravo ishodišno mjesto nalaze u ispravnome tumačenju stvaranja.

[9] MD, br. 30

[10] Usp. Ivan Pavao II., Apostolsko pismo o dostojanstvu i pozivu žene Mulieris dignitatem, Zagreb, 2003.

[11] Usp. „Dogmatska konstitucija o Crkvi“ (Lumen gentium), u: Drugi vatikanski koncil, Dokumenti (latinski i hrvatski), Zagreb 2008., br. 53

[12] PAVAO VI., Enciklika o štovanju Blažene Djevice Marije Marialis cultus, Zagreb, 1994.

[13] Za produbljenje teme i problematike: Marijan Valković, Uloga žene u javnom životu Europske civilizacije, u: Bogoslovska smotra 60 (1990.), 3-4, 194.

[14] Usp. Marijo VOLAREVIĆ, Novi feminizam i kulturna promocija žene majke-radnice, u: Obnovljeni život, 2016, 67, 2, 223-237

[15]Feminizacija siromaštva znači da su žene ekonomski ugroženije nego muškarci.

[16] Često je, premda zvuči paradoksalno, najteže ljubiti upravo one koji su nam najbliži, članove naše obitelji i rodbinu, u smislu nesebičnog predanja. U tom smislu rast u svetosti naše obitelji znači nastojati izgrađivati svakodnevno i svakim svojim postupkom odnose međusobnog povjerenja, potpore i ljubavi što je moguće ostvariti tek kroz milost koju primamo od Boga, ali i od mnogih primjera živuće vjere, tolikih svetica koje su svojim ženskim likom utkale put i primjer svetosti.

[17] Usp. Iris TICAC, Uloga žene u Crkvi i društvu, u: Riječki teološki časopis, 12 (2004.) 2.