Neki sam dan razgovarala s jednom gospođom koja je učinila pobačaj prije osam godina, i što mi je rekla? “Majko, nosim bol u srcu. Svaki put kada vidim dijete od osam godina, pomislim: moje bi dijete sada imalo osam godina. Prošle godine to je bilo sedam godina – to je bol u mome srcu.” Ona je hindus, nije kršćanka, koja možda ne razumije – ali duboko u nama, bili kršćani ili ne, ta majčinska ljubav, taj majčinski instinkt je tu i sve do kraja svoga života ona će znati: “Ja sam ubila svoje dijete, ja sam uništila svoje dijete.”

Zahvalna sam svojoj majci što me je željela. Da me nije željela, danas ne bih bila Misionarka ljubavi. Dakle, dugujem duboku zahvalnost svojoj majci, pa čak i siromasi duguju mojoj majci duboku zahvalnost što me je željela.

Osjećam da je svaki pobačaj dvostruko ubojstvo, dva umorstva: djeteta i savjesti majke. Zato se molimo da im Bog dadne milost da Ga zamole za oproštenje kako bi zadobile mir u svojoj duši i shvatile da je Božji oprost mnogo veći, Božja je milost mnogo veća nego njihova pogrješka. I pokažimo im tu nježnost i ljubav tako da bi razumjele: da, Bog me voli, Bog mi je oprostio. … Mislim da je vrlo važno da osjete da im je oprošteno i da im dajemo prekrasnu priliku da to više nikada ne učine te da će moći pružiti tu nježnu ljubav i brigu malomu nerođenom djetetu.

Kako uvjeriti ženu da ne učini pobačaj?

Kao i uvijek, moramo je nagovarati s ljubavlju i podsjetiti se da ljubav znači biti spreman davati do boli. Isus je dao čak i Svoj život da bi nas ljubio; tako i majci koja razmišlja o pobačaju treba pomoći ljubiti, odnosno davati do boli – svoje planove ili svoje slobodno vrijeme – da bi poštivala život svoga djeteta. Otac toga djeteta, tko god bio, mora također davati do boli. Čineći pobačaj, majka ne uči ljubiti, nego ubija čak i vlastito dijete da bi riješila svoje probleme. Čineći pobačaj, otac ne mora preuzeti nikakvu odgovornost za dijete kojemu je on bio posrednik života. Taj će otac vjerojatno staviti i druge žene u istu nevolju pa jedan pobačaj samo dovodi do drugih pobačaja. Svaka zemlja koja prihvaća pobačaj ne uči svoje ljude voljeti, nego koristiti se svakom vrstom nasilja kako bi došli do onoga što žele.

Za mene je to najveće siromaštvo da zemlja, da narod, da si ti i ja ne možemo priuštiti hraniti još jedno dijete, da si ne možemo priuštiti školovati još jedno dijete, ne možemo odijevati još jedno dijete – i dijete mora umrijeti. I to je ono što je, ja mislim, donijelo toliko nesreće u svijet – krik nerođena djeteta.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Gdje je ljubav, ondje je i Bog”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.netViše o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.