Deseci tisuća ljudi proteklog su vikenda došli u Split kako bi sudjelovali na najvećem “partyju” koji se tih dana održavao u svijetu – Ultra festivalu.

Među prizorima tisuća tijela u svakakvim odjevnim kombinacijama koja se ljuljaju u istom ritmu, već nekoliko godina nije neobično vidjeti i osobe u svećeničkom ili redovničkom habitu. To nisu osobe u “super kostimima” (kompliment koji su neki od ‘partijanera’ dali pateru Stjepanu Ivanu Horvatu), već se radi o svećenicima i redovnicama koji uz ekipu mladih laika iz evangelizacijskog projekta Euangelion na Ultru dolazi samo s jednim ciljem – donijeti prisutnima živoga Boga.

To čine konkretnim djelima milosti, kao što je dijeljenje besplatne vode i/ili prijevoza, do razgovora i molitve. Iskustva su, reći će organizatori evangelizacije, velikom većinom pozitivna i ponovno svjedoče da Bog bez problema može djelovati (i djeluje) gdje i kako hoće.

Svjedočanstva nekih od ovogodišnjih sudionika evangelizacije na Ultri donosimo u nastavku:

Fra Vinko Brković

Četvrti put sudjelovao sam na Ultra evangelizaciji i ovo je prvi puta da ne mogu izdvojiti samo jedan susret. Svaki je bio jedinstven, poseban, ali istovremeno sličan drugima jer se kod ljudi osjećala ista čežnja za ljubavlju i srećom.

Nakon dvije godine pauze (Ultra festival nije se odvijao tijekom pandemije koronavirusa, op. nov.) od prvog dana festivala bilo je očito da su ljudi željni druženja, tj. da su došli “ispucati” sve ono što im se nakupilo tijekom protekle dvije godine. Od prvog do posljednjeg susreta vidjela se dobrota tih ljudi, ali također i jedna vrsta izgubljenosti i traženja pravog smisla života. Mnogi od njih su u prethodne dvije godine izgubili nekog od bližnjih pa su tražili molitvu za njih te za sreću. To je bila prilika da im navijestimo Isusa Krista, jer znamo da samo Bog može dati istinsku sreću. Nakon svakog razgovora i molitve, lica tih ljudi bila bi promijenjena. Ne zato što bih ja ili netko drugi rekao ili učinio nešto pametno, već zato što su imali priliku susresti se s djelom Crkve i Krista.

Ljudi su ranjeni i svjesni su toga, ali ne znaju kako se liječiti i zato je potrebna prisutnost Crkve na Ultri. Mi imamo lijek –  Isusa Krista – za “bolest” koja je pogodila tolike ljude i dužni smo im ga dati. Čaša vode samo je sredstvo da im navijestimo Krista koji jedini ljubi pravo i koji jedini može utažiti njihovu žeđ. Na izrazima njihovih lica vidjelo se da smo kao Crkva to i uspjeli.

Crkva neće moći napredovati ako ne izađemo k ljudima poput milosrdnog Samarijanca, ne pitajući za cijenu nego imajući u vidu dobro ranjenog čovjeka. I to je najveće svjedočanstvo Ultre, Crkva koja poput živinčeta nosi ranjenog čovjeka na svojim leđima kako bi ga Krist izliječio. To je naša uloga i svjedočanstvo.

Iva Sladić

Ovo je bila prva godina da sam kao dio ekipe iz Euangeliona sudjelovala u evangelizaciji na Ultri. Nema tih riječi kojima mogu opisati svoju zahvalnost dragom Ocu što je dao da budem dio ovog projekta, upoznam druge mlade i širim Kristovu ljubav. Toliko susreta, razgovora, poznanstava… no posebno me se dojmio jedan “domaći susret” s dvije Dalmatinke.

Priča ide ovako… Druga je večer i s kolegom krećem u potragu za ljudima s kojima bismo mogli razgovarati, a ako budu otvoreni, za njih se možda i pomoliti. Nailazimo tako na malu grupu ljudi – dva dečka i dvije cure sa španjolskom zastavom. Ove godine bilo je jaaaaako puno srdačnih i dragih Španjolaca i Španjolki na Ultri, stoga se prići ovima činilo lako i zanimljivo. Međutim, kad smo im prišli te započeli razgovor djevojke su se “prebacile” na hrvatski s jakim splitskim naglaskom. Kako sam i sama Dalmatinka ovaj me susret jako razveselio te sam brzo prešla na naše “baze”: alo brate, lipi, kralju, asu, care… Ma tko imalo poznaje Dalmatince već u glavi ima sliku tog razgovora (smijeh). Uglavnom, tijekom susreta kolega i ja osjetili smo priliku da ih pitamo bi li htjeli da se za njih pomolimo. Ekipa je to objeručke prihvatila, pogotovo djevojke koje je pitanje baš razveselilo. Kako to inače ide, svi se zagrlimo i molitva kreće. Zahvalili smo Gospodinu na njihovo vedrini, radosti, toplini, na tom susretu i što smo ih imali priliku upoznati, zamolimo Oca da ih blagoslovi i da ih čuva, da izlije obilje svoje ljubavi na njih…

Mi katolici obično smo navikli na ove molitve, smatramo ih normalnima pa ih ponekad možda i automatski izgovaramo, bez previše razmišljanja. No njih je molitva baš dirnula. Počeli su nam zahvaljivati, a jedna od cura bila je toliko ganuta da je imala suze u očima. Dugo vremena izgledala je kao da je bila u “pozitivnom šoku”, iznova ponavljajući kako nam je zahvalna, da se tijekom molitve naježila i da nikada nešto slično nije osjetila. Grlila nas je i govorila da smo predivni. Toliko je bila ganuta da je objeručke prihvatila ponudu kolege da se još jednom kratko pomoli za nju. Kasnije me pitala kako se zovem i kad sam joj rekla ime suze su joj same krenule niz lice. Moje ime podsjetilo ju je na sestru koja već godinama ne živi u Hrvatskoj te joj iznimno nedostaje. Nakon toga smo se pozdravile. Pozvala sam ju da zaprati našu Instagram stranicu i da nam se slobodno javi kad joj bilo što bude trebalo.

Nakon tog susreta mogla sam samo zahvaljivati Ocu na veličini koju je pokazao, na milosti koju je udijelio cijeloj ekipi po molitvi, osobito toj curi, ali i meni. Jer koliko god se sve ovo što radimo nekome činilo super, drugome pak uzaludno, ostaje činjenica da se Bog proslavlja i da čak nama volonterima pokazuje svoju veličinu, prisutnost i ljubav.

Ovo je priča o samo jednom susretu gdje je Gospodin djelovao, tj. gdje je sjeme posijano. Hvala dragom Bogu na cijelom ovom projektu, na ljudima s kojima sam imala priliku moliti, na svakoj osobi koju sam susrela i na milostima koje je po njima udijelio meni.

Stipe Baraba

Stajao sam ispred našega štanda kada se pojavila ekipa od nekoliko mlađih muškaraca. Odmah sam im prišao kako bi im pružio vodu. Izgledali su kao da dolaze s Bliskog Istoka, a njihov je engleski bio dosta dobar. Bili su to kršni momci, sportski građeni i urednog izgleda. Jedan od njih pitao me zašto ovo radimo, tko smo i odakle dolazimo. Na moj odgovor da smo volonteri iz Crkve osjetila se kratka tišina. Vratim mu isto pitanje. Odgovorio mi je da su iz Švedske, a potom je dodao da potječu iz Sirije te da im je matični jezik aramejski, naglašavajući da je to jezik kojim je Isus govorio. Pitao me jesam li čuo za Mezopotamiju te da je ona njihov dom. Pogledom sam tražio svoju prijateljicu Mateju koja voli proučavati kulture Bliskog Istoka. Pridružila nam se te sam joj rekao da je dečkima materinji jezik aramejski. Oduševila se nakon čega smo pozvali još nekoliko kolega. Muškarac s kojim sam razgovarao pitao me znam li tko su Kopti jer je među njima bio jedan koptski kršćanin. Baš tog dana s nama je bio jedan katolik iz Egipta kojeg smo pozvali da nam se pridruži u evangelizaciji nakon što je bio oduševljen našim radom. Kad sam svom sugovorniku rekao za to, njegov prijatelj Kopt odmah je oduševljeno odjurio svom egipatskom bratu i započeo razgovor. Predložio sam im da se skupa pomolimo, ali da oni vode molitvu “Oče naš” na aramejskom. Okupili smo se u veliki krug i započeli, dok su molili u srcu sam osjetio veliku radost slušajući “originalnu” Isusovu molitvu. Imao sam osjećaj da će mi se obrazi raspuknuti od osmijeha. Po završetku molitve osjetio sam veliku zahvalnost na tom iskustvu. Potom sam uhvatio detalj koji mi je ranije promaknuo, svaki od muškaraca nosio je krunicu – kupili su ih u Splitu. Pitao sam ih žele li da im svećenik da pojedinačni blagoslov te su pristali. Na kraju susreta svi smo bili veoma zahvalni te smo se rastali s lijepim riječima i zagrljajima.

Roko Vitić

Nisam mogao ni zamisliti koliko je malo pažnje i riječi ljubavi dovoljno da se ljudi potpuno otvore. Mnogi od njih toliko rijetko čuju da su voljeni da ih jednostavan pogled u oči i kratka molitva potpuno pogode. Ipak, smatram da smo najveću promjenu doživjeli mi, evangelizatori. Stotine susreta, četiri sata sna, intenzivna molitva i nesebično darivanje nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim. Gledajući koliko su mladi žedni vode Žive i Božje ljubavi bez da su toga uopće svjesni, produbili su moj odnos s Bogom i osjećaj neizmjerne zahvalnosti što ga mogu zvati svojim Ocem. U meni se probudila ljubav za druge, bez obzira kako izgledaju, otkud dolaze i čime se bave. Osjećao sam potpunu “iracionalnu” ljubav prema njima i htio sam im dati cijelog sebe i pomoći im. Odlazim s Ultre znajući da su ti intenzivni osjećaji samo djelić onoga što Isus osjeća prema svakome od nas te sa novim razumijevanjem Njega koji je umro za nas.

Kristina Petrović

Izdvojila bih jedan susret s dečkom iz Litve.

Prišla sam mu dok je bio naslonjen na zid, pod utjecajem alkohola, izdvojen iz ekipe. Nije bio zainteresiran ni za razgovor ni za vodu. Nisam htjela odustati jer sam osjetila da mu je stvarno potreban razgovor. Nakon nekog vremena pristao je uzeti čašu vode, pa još jednu i još jednu te se razgovor počeo otvarati.

Kao i većina ljudi kojima prilazimo tako je i on pitao zašto sam tu i koja je svrha dijeljenja vode. Kratko sam mu odgovorila: “Dajem ti vodu jer si žedan”, na što je ostao poprilično iznenađen. Razgovor je brzo krenuo u smjeru vjere, Boga i religije jer je vidio križ na majici i citat na čaši vode. Tijekom razgovora počeo se trijezniti i dolaziti sebi te je sve više htio razgovarati sa mnom. Ponavljao je da je jako posramljen što uopće razgovaram s njim, da on to ne zaslužuje. Dodao je da ga nitko drugi nije pitao kako je. Ponavljala sam mu da je izvor Božje ljubavi prema svima nama neiscrpan i da Bog jednako voli i mene i njega i sve ostale ljude. Bio je ganut i zagrlili smo se, bio je to jedan od najsnažnijih zagrljaja koje sam doživjela.

Sljedeći dan ponovno sam ga susrela, prepoznao me i pozdravio s osmijehom od uha do uha.