Lažni osmjesi i stvarni križ

Foto: Elvir Tabaković

Foto: Elvir Tabaković

Društvo ti danas nameće da stalno moraš biti dobro raspoložen, veseljak i optimist i da ne smiješ nikada kukati. Kukanje je za slabiće! Stisni zube! Takav je život! Ta čak je i papa Franjo rekao da kršćani i u patnjama moraju biti radosni! Hm, dragi Franjo, nije li to kao da nam netko naredi da se fenomenalno zabavimo na najdosadnijoj zabavi na svijetu? Pokušavala sam tako dokučiti što je dobri Franjo time zapravo htio reći i na taj si način rastjerati cumulus nimbuse iznad glave koji me udaljavaju od istinske sreće. Potištenost i depresija stanja su u koja čovjek upadne iznenadno, potpuno nepripremljeno. Pogode ga kad se najmanje nada i paraliziraju ga svojim otrovom. Jednoga jutra on više nema snage ustati iz kreveta, više mu nemaju smisla niti jutarnja kava, niti odlazak na posao, a pomisao na susret s ljudima izaziva mu napad panike.

Prvog dana takvog stanja čovjek još uvijek vjeruje da je riječ o nekim danima u mjesecu, da je pojeo nešto pokvareno, a već drugog dana on traži savjet od prijatelja – kojima u dugim monolozima nastoji objasniti svoj problem koji niti sam u potpunosti ne razumije. Dok tako viče “Upomoć!” iz ponora koji ga vuče – ponora čiju snagu on osjeća cijelim svojim bićem, ali kojoj se slab i sam ne može oduprijeti. “Dramatiziraš!”, “Pa pogledaj što sve imaš, budi zahvalan!”, “Treba ti pozitivan stav!” – mi, ljudi, u neugodnim situacijama skloni smo pribjegavanju klišejima, nimalo ne pridajući pažnju konkretnom pozivu u pomoć, ali se ipak iznenadimo kada drugi na nama primijene istu metodu.

Nakon nekog vremena čovjek se umori, nestane mu glasa i on ostane sam na dnu ponora koji je za njega širi i dublji od onog ponora koji prijeti drugim ljudima. Kada ga tuga zagrli, čovjek ne može realno sagledati svoj život, ne može biti zahvalan, ne može biti radostan, ne može svjesno odlučiti biti optimističan i bezbrižan. On se u svojoj bespomoćnosti izgubi i samo nastavlja nizati crne misli, i nastavlja padati sve dublje i dublje. Iako razočaran u ljudima puno puta, pa i u svjestan svoje bespomoći i svojih mana, čovjek će, tek nakon što neuspješno pokuša pomoć ishoditi od drugog čovjeka, pomisliti kako se njegov spas krije u nečemu što je veće od njega, od svega ljudskoga.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Sramotno je reći, ali tek kad padne na dno, čovjek će, gotovo instinktivno, zaklopiti oči i – moliti. Tek nakon što odustane od slušanja tuđih izlizanih savjeta, tek nakon što si prizna da njegovi problemi samo iscrpljuju i opterećuju one koji dišu kraj njega, čovjek će shvatiti da nema utjehe ni ljubavi kao što je ona Božja. Tek onda čovjek će se prepustiti u Njegove ruke, hrleći Mu u zagrljaj, darujući se potpuno, ne toliko iz ljubavi, koliko zato što nema što izgubiti – iz kukavičluka, iz straha, iz očaja. Stisnut će oči i izgubljeno trabunjati riječi bez smisla, ponekad samo nijemo plačući: „Molim te, molim te, molim te, molim te….“ Isus mu to neće uzeti za zlo, dopustit će mu da se isplače, da da svojoj tuzi oduška, ne prisiljavajući ga na lažni osmijeh. Isus mu neće ponuditi čarobno rješenje, a ipak, čovjeka će preplaviti milost, onakva kakvu doživi samo kada je potpuno gol, s manama i kukanjima, pred prijateljem koji ga ljubi bez obzira na njegovu nevjeru i slabosti. Isus će mu dati vremena da sam shvati da mu On vjeruje dovoljno da mu pokloni svoj križ, jer nema nimalo sumnje da on neće pomoći nositi ga s Njim do kraja. Samo putem križa Isus je doživio Uskrsnuće, Novi život za sve nas.

Gdje nema boli, patnje, odbacivanja, uvreda i teškoća, nema ni olakšanja, nema ni spasa, bez križa život je isprazna, utabana, staza koračajući kojom ne primjećujemo ljepotu krajolika, sunce koje nas grije, vodu koja nam gasi žeđ, drage nam suputnike – bez križa ne cijenimo niti cilj. Preko križa ćemo doći do slobode – Franjo to dobro zna, zato i ne skida bezbrižni osmijeh s lica – jer što je u našem životu više križeva, to smo sve bliži Životu o kojem sanjamo.

Mateja Sertić

 

Ostale članke autorice možete pročitati na linkovima:

Zašto bi moj osobni odnos s Bogom imao ikakve veze s Crkvom?

‘Isuse, sjeti me se kada dođeš u Kraljevstvo svoje!’ (Lk, 23, 42)


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 10. svibnja 2013.

Možda vam se svidi