Doista, Gospodine, ti si bio ovdje, s nama
i tražio da na svome tijelu ponesemo
grijehe svoje braće.

Udarani smo bili,
užarena jaja stavljali su nam pod pazuhe,
vezivali nas tako jako,
da su nam i kosti bile opečene.

Gole su nas ostavljali mjesecima;
gole i vezane za stabla u samostanskom vrtu
tijekom mrzlih naših zima.

Danima su držali nepomične naše kćeri
vezane za ograde,
a noću su ih držali obješene za zapešća.

Između naših ušiju pušteno je mnogo,
mnogo volti struje,
mnogi su od nas tako i umrli.

U naše prepone stavljali su
usijane vrhove pušaka;
naše svećenike gole su svlačili pred svima,
jednu od naših kćeri golu su svezali
u vreću s bijesnom mačkom,
i zatim ju udarali i tukli
dok se nisu sjedinili u krvavu masu.

Danima su nas držali pogrbljene
u smrdljivom toaletu ispod stubišta
u fizičkoj muci i moralnom sramu.

Za spavanje su nas gomilali na hrpe,
na betonskom podu,
u linijama širokim samo 39 centimetara;
vodom su neprestano polijevali naše mišje samice
kako se ne bismo mogli ispružiti;
rezuckali su nam meso na bedrima
i rane punili solju.

Stavili bi naše kćeri
u ćeliju s muslimanskim muškarcima.
A djevojku muslimanku
u ćeliju s fratrom.

Uništili su Mariju,
ostavivši ju da trune gladna,
među dronjcima hotimice natopljenima,
nju – ljupku djevojku od dvadeset i šest godina.

Zube su nam razbijali udarcima nogu i šaka,
gazili su nam po prstima
sve dok naši krvavi  nokti nisu otpali od boli.

Stavljali su parazite da gmižu po našem tijelu:
buhe, stjenice i uši. Oh koliko ih je bilo!
Zatim bi nam dezinficirali prostorije
posipajući nas tri dana insekticidima.
Objesili su nas za noge kao zaklane životinje.

Okrvavljena Albanijo!

Doista, Gospodine, ti si bio ovdje, s nama
i tražio da na svome tijelu ponesemo
grijehe svoje braće.

Marširali smo kanalima
koje smo gradili na prisilnom radu
i mnogi, mnogi od nas umrli su u blatu.

Unakazili su naša lica i naša tijela:
nije više bilo na nama ni ljepote ni snage.
Kao crvi, a ne ljudi, mi smo gmizali
među mineralima, pod zemljom…

Doista, Gospodine, ti si bio ovdje, s nama
i tražio da na svome tijelu ponesemo
grijehe svoje braće.

Prisiljavali su nas da postanemo nevjernici;
prisiljavali su nas da špijuniramo braću;
izmamljivali su od naše djece bilo kakav znak vjere
da bi mogli zatvoriti nas;
mučili su nas kako bi mi potvrđivali laži
i izdavali braću.

Nismo više imali ni suze
da oplakujemo našu ubijenu braću.

Doista, Gospodine, ti si bio ovdje, s nama
i tražio da na svome tijelu ponesemo
grijehe svoje braće.

Oduzeli su nam kreativnost, pokretljivost, kulturu:
naši svećenici ostali su ogoljeni,
vrlo siromašni…

Sretnici među nama mogli su vikati:
“Živio Krist Kralj!”
ispred čete pogubitelja,
iza zida katoličkog groblja.

I sada je ondje stablo platana,
kao nijemi svjedok…

Ni naše grobne jame nisu bile duboke,
pa su psi dolazili grebati po našim leševima,
a petnaest godina kasnije,
živo vapno je gorjelo, gorjelo…

Okrvavljena Albanijo!

Doista, Gospodine, ti si bio ovdje, s nama
i tražio da na svome tijelu ponesemo
grijehe svoje braće.

Našu Vjeru, međutim, ne –
nju nisu mogli dodirnuti!
Ostala je kao baklja
u pomračenju razuma, ljudskosti, vrijednosti,
gdje je sve ostalo bilo uništeno.

Da su mogli, istrijebili bi i naše duše!
Ali to ne, to nisu mogli učiniti.

Mi smo povjerili tebi, Gospodine,
ono što je preostalo od naših duša.
Tebi smo povjerili
ono što je ostalo od naših tijela.
I svatko od nas čeka od Tebe
preobraženje našega tijela.

Gospodine, neka mržnja
sada ne učini ispraznom našu vjeru.
Ne dopusti da sada naše duše umru.

Doista, Gospodine, ti si bio ovdje, s nama
i tražio da na svome tijelu ponesemo
grijehe svoje braće.

Izvor: Il Gallo | Prijevod: s. Maja Ivković