Etika 1, 2 i 3 u izdanju „Školske knjige“ jedini su trenutno važeći udžbenici etike. Na javnoj raspravi na e-Savjetovanju u studenom 2018. objavljene su samo teme i ishodi, dok su udžbenici tiskani kasnije – u lipnju 2019. za prvi razred, a u travnju 2020. za drugi i treći razred srednje škole.

U tekstu koji slijedi iznesene su najbitnije primjedbe na dijelove udžbenika Etika 1 (I. Lukić – M. Katinić – M. Zec), a u planu je i analiza Etike 2 i 3. U udžbeniku Etika 1 se, pored više ili manje prikrivenog diskreditiranja religije, potpuno otvoreno zastupa i promovira ekstremno lijevo-liberalna, feministička i LGBT ideologija. Poticaj ili barem opravdanje za takvo uzurpiranje predmeta etike nesumnjivo je dala Istanbulska konvencija koja upravo zahtijeva da se rodna ideologija uvede u obrazovanje, a čija je ratifikacija u travnju 2018. neposredno prethodila izradi novog programa i udžbenika etike. Knjigu Etika 1 pisalo je više autora i treba naglasiti da ona ima i dobrih dijelova, tj. da ne sadrže sva poglavlja navedenu ideologiju. Rodni sadržaji u knjizi mogu se, barem prema informacijama dostupnim u javnosti, povezati s jednim od autora, Igorom Lukićem, koji je, primjerice, 2017. godine dobio priznanje za doprinos LGBTI ravnopravnosti.

Diskreditiranje religije

U 2. poglavlju udžbenika koje govori o odnosu religije i etike se u odlomku Religija i etika (str. 42) religija veže uz pojam „vjere“, a etika uz pojam „razuma“, te se navodi da je u religiji izvor moralnih načela izvan čovjeka, u poslušnosti pravilima i volji „božanskog bića“, a u etici u čovjeku, njegovu razumu i argumentima. Tvrdi se da razlike u stajalištima vjernika i ateista „proizlaze iz osobnog opredjeljenja glede izvora moralnih pravila – vjere ili razuma“.

Ne ulazeći u razloge zašto u etici kao filozofskoj disciplini postoji podjela na tzv. religijsku i filozofsku etiku, gore navedena tvrdnja jednostavno ne odgovara istini. Ona nema temelja u realnosti, stvarnom svijetu, jer nije moguće, bez obzira radi li se o čovjeku „vjerniku“ ili „ateistu“, odvojiti izvore moralnih načela – onih u čovjeku (savjest, razum…) ili izvan čovjeka (obitelj, okolina…). Isto tako nije moguće odrediti tj. odvojiti što potječe ili ne potječe iz određene religije. Primjerice, zapadna civilizacija počiva na kršćanskim temeljima i vrijednostima koje možda i nesvjesno usvajaju i oni koji se smatraju ateistima.

Gornja tvrdnja, prema kojoj se može zaključiti da vjernici nemaju slobodnu volju i da ne koriste razum, nema temelja niti u učenju same religije, primjerice kršćanstva. Jedan od temelja kršćanstva je vjera da se Bog utjelovio u ljudskom tijelu. Božansko i ljudsko se „preklapa“ ne samo u Isusu Kristu već i u svakom čovjeku (čovjek je stvoren na „Božju sliku i priliku“, čovjek je „hram Duha Svetoga“). Stoga se nikako ne može reći da se u religiji izvor morala nalazi izvan čovjeka već se on nalazi i u čovjeku. Ta dva pristupa tj. „izvora“ – vanjski i unutarnji – dobro je „pomirio“ Toma Akvinski: Bog je stvoritelj svijeta a time i moralnoga zakona, a čovjeka je obdario razumom tako da i bez objave može spoznati što je moralno. Treba naglasiti da mu je pored razuma dao i slobodnu volju. Kršćanstvo upravo poziva čovjeka na korištenje razuma – na razum se odnose, primjerice, čak četiri od sedam darova Duha Svetoga – Mudrost, Razum, Savjet i Znanje, tako da je pogrešno kod izvora religijskog moralnog učenja izostaviti razum i pripisati ga samo etici. Zanimljivo je da se i u samom udžbeniku, u kasnijem naslovu Etička učenja kršćanstva (na str. 46), navodi da kršćanstvo naučava da je „Bog čovjeka stvorio na svoju sliku“ i da je čovjek „slobodno, umno i stvaralačko biće…“ Pojedini dijelovi udžbenika su, dakle, u kontradikciji.

Premda se, doduše, na kraju odlomka Religija i etika (na str. 42) kaže da vjera sama po sebi ne isključuje razum i da se i unutar religije mogu propitivati moralna načela, religiju se ipak prikazuje kao stalnu opasnost za čovječanstvo. U odlomku Religijski fundamentalizam kao etički problem (str. 42-43) religija je generalno opisana kao izvor vjerskog fanatizma, ekstremizma i nasilja, pri čemu nije učinjena distinkcija između učenja pojedinih religija niti navedeni konkretni primjeri navedenih pojava. U toj generalizaciji nije (naravno) spomenut sekularni fundamentalizam koji također predstavlja sve veći etički problem.

U odlomku Etička učenja kršćanstva (str. 46-48) ističe se ljubav i ostale općeljudske i nadnaravne temeljne kršćanske vrline, dostojanstvo i jednakost svih ljudi pred Bogom, kao i doprinos kršćanske kulture socijalnoj osjetljivosti, što je u potpunosti točno. Međutim, propuštene su bitne povijesne činjenice koje pokazuju da kršćanstvo predstavlja korijen i jedan od ključnih stupova današnjeg zapadnog društva i civilizacije te njenih etičko-moralnih, općeljudskih vrijednosti. Nije spomenuta kršćanska okrenutost razumu i znanju niti činjenica da su upravo kršćani opismenili velik dio Europe i svijeta te značajno pridonijeli razvoju znanosti i kulture. Umjesto toga, u udžbeniku se (na str. 48) „kršćaninu pojedincu i kršćanskim društvima u povijesti“ pripisuje nasilje, kolonijalna osvajanja, trgovina robljem, prisilno pokrštavanje, mučenje, iznuđivanje priznanja i eugenički zakoni. Kao prvo, ove bi optužbe na račun kršćanstva trebalo barem donekle povijesno potkrijepiti (primjerice, kakve točno veze ima kršćanstvo s eugenikom?). Kao drugo, trebalo bi naglasiti da se pojedinci i društva koji su radili takve strašne stvari suprotne kršćanskom učenju ne mogu niti smatrati kršćanskima. Naime, Evanđelje jasno navodi djela kao mjerilo je li netko kršćanin te snažno osuđuje licemjerje. Bez tih pojašnjenja i cjelovitih informacija pridonosi se iskrivljenoj slici o kršćanstvu i samim kršćanima koju u današnjem zapadnom društvu sustavno grade njegovi protivnici.

U tekstu pod naslovom Nereligioznost: sekularni humanizam, ateizam i agnosticizam (str. 62) ide se korak dalje u diskreditiranju religije. Nakon pristranog i iskrivljenog prikazivanja kršćanstva (i općenito religije) u prethodnim odlomcima, promoviraju se stavovi „nekih mislilaca“ (ne kaže se kojih) koji čak smatraju da „etička učenja religija nemaju veze s moralom“ već sa slijepom poslušnosti nepostojećem „nadnaravnom biću“ i koji u monoteističkim religijama, s obzirom da se one po njima temelje na neslobodi, poslušnosti i strahu, vide opasnost od ograničavanja ljudskih sloboda te žele izbaciti religiju iz javnog prostora.

Teško bi bilo navesti sva mjesta u udžbeniku gdje se suptilno, između redaka, potpuno krivo prikazuje i diskreditira religiju a time i vjernike, a uzdiže nereligioznost i sekularizam. Evo jednoga od brojnih primjera (iz odlomka Vrijednosti sekularne etike, str. 67): „Među središnjim vrijednostima sekularne etike nalazi se i suosjećanje. Religijski pogled uči da je moralno neispravno povrijediti drugog čovjeka zbog toga što je to suprotno božjim zapovijedima. Time je suosjećanje svedeno na iskaz poslušnosti, poštivanje religijskog autoriteta i uzdržavanje od činjenja grijeha. S druge strane, suosjećanje kao vrijednost sekularne etike proizlazi iz razumijevanja patnje drugog živog bića i osobnog stava prema kojem je svaki život jednako vrijedan.“

Prisvajanje humanizma

U istom, 2. poglavlju udžbenika, pojava humanizma u 14. i 15. stoljeću u tekstu Humanizam (str. 64) povezuje se s navodnom potrebom odbacivanja religije i religijskih dogmi kako bi čovjek bio „neopterećen apsolutnim istinama“, kako bi se oslobodio ljudski duh i potaknulo stvaralaštvo i napredak. Nije, međutim, spomenuto da se humanizam, unatoč tome što su neki mislioci zagovarali odbacivanje religije, razvio upravo na kršćanskim temeljima – slobodnoj volji svake osobe da odluči kako će živjeti, jednakoj vrijednosti svake osobe i socijalnoj osjetljivosti. U udžbeniku nije pokazano da mišljenje prema kojem religija predstavlja prepreku za ljudski napredak nije ni sadržajno ni povijesno točno. Upravo su brojni kršćanski mislioci, znanstvenici i umjetnici, među njima i mnogi svećenici i redovnici (npr. Bošković, Kopernik, Bruno, Vivaldi, Lemaître, Bacon, Mendel, Vrančić, Mercalli…), bili predvodnici razvoja znanstvenih istraživanja, filozofskih razmišljanja i napretka. Oni, premda su stavili čovjeka i prirodne zakone u fokus, nisu pri tome odbacili religiju i apsolutne istine, već su upravo promatrali čovjeka i materijalni svijet u svjetlu tih istina. I mnogi drugi uspješni i priznati znanstvenici su bili odnosno jesu vjernici, što pokazuje da sukoba između znanosti i vjere nema, štoviše da se oni nadopunjuju.

Premda je na početku idućeg odlomka Od humanizma do sekularizma (str. 65) rečeno da su mnogi humanisti bili religiozni, u nastavku se odbacuje bilo kakva povezanost između ljudskog napretka i religije, te se pojam „humanizam“ prisvaja i poistovjećuje sa svojom „suvremenom inačicom“ – sekularnim humanizmom.

U svojem odbacivanju religije sekularni humanizam zapravo želi odbaciti bilo kakav objektivni sustav moralnih vrijednosti tj. želi relativizirati istinu. To je vidljivo iz tvrdnje (na str. 65) da nam „stoga, nijedan izvanjski autoritet (religija, tradicija, ideologija i sl.) ne može nametnuti svoju istinu kao pravilo po kojem trebamo živjeti i djelovati, nego je svatko slobodan pronaći svoju istinu, sreću i smisao“.

Ova rečenica je problematična iz više razloga. Kao prvo, ona poziva na nešto što nije realno – čovjeka nije moguće odvojiti od vanjskih utjecaja (obitelji, okoline itd.), a nije niti potrebno – naime, dobro je da se čovjek, tražeći istinu i preispitujući svoje stavove, služi spoznajama i iskustvima drugih ljudi. Kao drugo, ona kroz predmet etiku potiče djecu i mlade na odbacivanje autoriteta, prije svega roditelja. Kao treće, ona pokazuje namjeru tzv. sekularnih humanista da zatru religiju i tradiciju (što je jasan zahtjev, primjerice, Istanbulske konvencije), što predstavlja osiromašenje cijelog društva. Naime, društvo se razvijalo, a državni zakoni često poprimali svoj oblik upravo prema tradicionalnim i religijskim zakonitostima i vrijednostima koje su se kroz stoljeća pokazale kao dobre za pojedinca i za zajednicu.

U toj svojoj borbi tzv. sekularni humanisti i aktivisti često bez argumenata odbacuju određena stajališta samo zato što su ona sukladna npr. kršćanskom učenju (čak i ako se u njima uopće ne radi o vjeri), uz frazu da „ona vrijede samo za vjernike“ i da se kao takva „ne smiju nametati svim ljudima“, te na taj način onemogućuju argumentiranu raspravu i otvorenu znanstvenu analizu koja bi možda pokazala da su ona dobra za cijelo društvo, a ne „samo za vjernike“. Istodobno, premda se nominalno zalažu za slobodu mišljenja, nameću isključivo svoja, „sekularna“ stajališta kao nešto što je jedino u skladu s razumom, znanošću i ljudskim pravima i što bi trebalo ući u školstvo, medije, zakone i ostale pore društva. Da bi uspjeli u diskreditiranju stajališta koja im se ne sviđaju, a zastupa ih i određena religija, trebaju vjeru i religiju, pa i same vjernike, prikazati kao nešto zastarjelo i protivno čovjeku, razumu i napretku. To se upravo čini i u ovom udžbeniku kako bi se lakše u kasnijim razredima i poglavljima ideološki manipuliralo aktualnim temama kao što su rodna ideologija, pobačaj i sl.

Veličanje kozmopolitizma

U odlomku Kozmopolitizam (str. 80) veliča se kozmopolitizam, dok se državna, nacionalna i vjerska pripadnost samo usput spominju kao „podjele“ i kao nešto što „možemo nadići“ zajedništvom svih članova ljudske obitelji. Ovakvo prikazivanje je neprihvatljivo jer su se osjećaj pripadnosti i poštivanje vlastitog naroda, države ili vjere povijesno pokazali kao dobri i pozitivni, kao elementi koji su pomogli u prenošenju i očuvanju pozitivnih ljudskih iskustava i vrijednosti („Povijest je učiteljica života“). Državna, nacionalna i vjerska pripadnost su elementi činjenične različitosti među ljudima. Ignoriranje te različitosti, forsiranje kozmopolitizma te pokušaji kojima se htjelo zatomiti te bitne odrednice čovjekovog identiteta pokazali su se izrazito neuspješnima u stvaranju zajedništva (sjetimo se zatiranja nacionalne svijesti u Jugoslaviji). Upravo suprotno od onoga što zastupa ovaj udžbenik, zajedništvo se može postići samo dajući slobode svim ljudima da razvijaju sve elemente svojeg identiteta – pa tako i državnu, nacionalnu i vjersku pripadnost, te prihvaćajući pluralnost.

Rodna ideologija

U uvodnom tekstu 3. poglavlja udžbenika koje govori o identitetu, u odlomku Osobni identitet (str. 77) na dvosmislen način uvodi se pojam spola. Dok je kao „nužno obilježje“ identiteta navedena samo pripadnost ljudskom rodu, spol je svrstan među „slučajna obilježja“ (zajedno s nacionalnosti, religijom, kulturom, jezikom i svjetonazorom), kao nešto što „nije predodređeno i nužno“. Kasnije je, u idućem poglavlju (str. 82) pojašnjeno zašto je spol svrstan pod slučajna obilježja: jer ga „određuje slučajna kombinacija kromosoma xx i xy u trenutku začeća“. Potom se (točno) konstatira da su „spolna obilježja čovjeka neovisna o kulturi i ne mijenjaju se s vremenom“. No, upravo zato što je spol (pred)određen u trenutku začeća i ne može se mijenjati s vremenom, njegovo svrstavanje među društvene značajke koje „nisu predodređene i nužne“ i koje se s vremenom mogu mijenjati – nejasno je i krivo. To nije napravljeno slučajno, sve je to priprema za kasnije uvođenje pojma roda.

U tekstu Spol i rod kao obilježja identiteta (str. 82-85) uopće nisu istaknute pozitivne strane različitosti spolova, kao što je primjerice zajednička sposobnost stvaranja novog života, osnivanje obitelji kao temeljne jedinice i nositelja društva, ili raznolikost i bogatstvo društva zahvaljujući različitim doprinosima, afinitetima i suradnji muškaraca i žena. Kreće se, u odlomku Neravnopravnost spolova (str. 83), odmah i isključivo s negativnim aspektom, s neravnopravnošću žena tijekom povijesti. O temi neravnopravnosti spolova naravno treba govoriti, no ovdje ta tema služi kao uvod i razlog navodne potrebe za uvođenjem pojma „roda“ kao obilježja identiteta.

Tekst Rod kao obilježje identiteta (str. 83-85) u sebi sadrži kontradiktornu definiciju roda: u prvom dijelu teksta (početak str. 84) rod se definira kao „društveno stvorene uloge“ koje „neko društvo smatra primjerenima za muškarce i žene“ i koje se odnose „na očekivanja društva vezana za pojedini spol“, dok se pri kraju teksta (kraj str. 84) kaže da je rod „osobno viđenje sebe kao muškarca ili žene“ koje svaki čovjek ima pravo odabrati „neovisno o spolu s kojim je rođen i neovisno o očekivanjima društva“. Unatoč dvosmislenoj i nejasnoj definiciji, rod se kao pojam neopravdano želi nametnuti (str. 83) kao nešto relevantnije od spola: smatra ga se „ključnom dimenzijom identiteta“ i tvrdi da spol kao odrednica identiteta gubi na značenju „te ga se u važnosti zamjenjuje pojmom roda“.

U udžbeniku također nije obrazloženo što se točno želi postići uvođenjem roda: je li cilj ravnopravnost žena i muškaraca i/ili nešto drugo, hoće li se uvođenjem roda zaista postići taj cilj i može li se taj cilj postići i na neki drugi način? Potreba uvođenja roda nastoji se u udžbeniku obrazložiti primjerima stereotipnih shvaćanja iz života (str. 84), npr. negativnim stavom društva prema djevojčicama koje treniraju nogomet jer se nogomet smatra tipično muškim sportom. Uvođenje rodnih uloga – u ovom primjeru proglašavanje igranja nogometa „muškom rodnom ulogom“ – trebalo bi navodno suzbiti takve stereotipe. Međutim, dodjeljivanjem „rodnih uloga“ upravo po tim istim stereotipnim podjelama zapravo se baš potvrđuju ti stereotipi, pa na prvi pogled nije jasno čemu uopće služi uvođenje roda. Uostalom, nikad nije ni bilo sporno da djevojčice i žene igraju nogomet, a i ostali primjeri iz udžbenika (žene koja nazdravlja viskijem ili muškarca koji obavlja kućanske poslove) su, barem u današnje vrijeme, sve više prihvaćeni i normalni te je nametanje roda tim više deplasirano. No, dubljom analizom postaje jasno da se prvom definicijom roda (kao „ulogama“ koje društvo pripisuje određenom spolu) želi samo stvoriti nejasnoća i zbrka, kako bi se lakše progurala druga definicija roda kao nečega što čovjek slobodno može birati. Društvene „uloge“ tu odjednom prelaze u „identitet“ same osobe: čovjek može neovisno o svom spolu izabrati svoj „rodni identitet“, svoj „rod“. Spol se tako nastoji odvojiti od ostatka osobe, pri čemu se negira prirodna povezanost svih aspekata osobe i njene spolnosti – tjelesni, emotivni, intelektualni, društveni i duhovni, što je protuprirodno i suprotno svim znanstvenim činjenicama. Osoba se lomi unutar sebe same, a ta se dekonstrukcija osobe onda prenosi i na dekonstrukciju spolnosti, moralnih vrijednosti, obitelji, a time i samog društva. Bez namjerno izazvane zbrke oko „rodnih uloga“ bilo bi previše očito koja je stvarna namjera uvođenja „roda“ te da je „rod“ potpuno umjetno iskonstruirani pojam koji njegovi izumitelji mogu tumačiti kako žele i stvarati ideološke pritiske da ova njihova znanstveno i zdravorazumski neodrživa teorija postane općeprihvaćena dogma u društvu.

Spolnost bez moralnih vrijednosti

Dio o spolnosti u sklopu 4. poglavlja udžbenika počinje odlomkom Spolnost kao zabranjena tema (str. 130) u kojem se optužuje kršćanstvo da je zbog njegovog „učenja o grijehu“ „u gotovo cijeloj povijesti spolnost bila društveni tabu“, da su se zbog njega spolni odnosi izvan braka i homoseksualnost strogo kažnjavali, ponekad i smrtnom kaznom te da su se „poljupci i dodiri u javnosti i razgovor o spolnosti smatrali protivnima javnom moralu“, što je „prouzročilo mnogobrojne negativne posljedice na društvenoj i intelektualnoj razini“ – „pojavu seksizma i neravnopravnosti spolova, diskriminaciju osoba neheteroseksualne orijentacije i zanemarivanje spolnog zdravlja“ (o čemu se detaljnija analiza najavljuje za kasnija poglavlja). Ovakvim manipuliranjem povijesti i potpunim nepoznavanjem ili namjernim iskrivljavanjem kršćanskog (katoličkog) nauka zapravo se želi opravdati odbacivanje bilo kakvih moralnih vrijednosti vezanih uz spolnost.

To je, međutim, put u slijepu ulicu jer su moralne vrijednosti, i to velikim dijelom upravo one vezane uz spolnost i obitelj, omogućavale razvoj i napredak društva, dok je propadanje nekog društva često bilo povezano s krizom (spolnog) morala. To možemo vidjeti i na primjeru današnje zapadne civilizacije. Ako je nekada dolazilo do zlouporabe moralnih načela da bi se činilo nasilje, to je dakako neprihvatljivo i za osudu, no to ne znači da sama moralna načela nisu dobra za čovjeka i da ih treba odbaciti.

U kratkom odlomku Što je spolnost? (str. 131) spolnost se kao pojam povezuje s identitetom, osjećajima, ponašanjima, iskustvima, odabirom partnera, prihvaćanjem „rodnog identiteta“ te „spolnim i mentalnim zdravljem“, a izostaje bitni aspekt spolnosti kao sposobnosti za ljubav, za ostvarivanje zajednice muškarca i žene odnosno obitelji i rađanja i odgoja djece.

U odlomku Spolnost i nemoral (str. 136) iznosi se stav da je svako spolno ponašanje moralno ispravno, uz uvjet da postoji suglasnost partnera i svijest o posljedicama te ako se ne šteti drugima (pri čemu nije objašnjeno što se podrazumijeva pod štetom drugima). Ovakvo razmišljanje je legitimno, no postavlja se pitanje ne bi li etika kao znanost i školski predmet trebala uvažiti argumente i istraživanja koja pokazuju brojne negativnosti i razorne posljedice ovakvog stava za pojedinca i cijelo društvo?

U poglavlju pod naslovom Kriza braka ili kriza partnerstva? Ili kriza ljubavi? (str. 141) kao (jedini) uzrok rastava brakova i prekida veza smatra se rašireni „mit o srodnoj duši i predodžba o romantičnoj ljubavi“. Premda idealistička očekivanja zaista mogu biti jedan od faktora, on sigurno nije jedini i najvažniji. Za uspjeh braka ključne su vrijednosti i stavovi koje osoba ima o spolnosti, braku i obitelji, te njezin način razmišljanja i navike ponašanja prije braka. Istraživanja, primjerice, pokazuju da su osobe koje češće mijenjaju partnere prije braka kasnije u braku također sklonije nevjeri i češće se razvode.

Kriterij koji je zastupljen u ovom udžbeniku, da je za upuštanje u spolni odnos dovoljna (trenutna) suglasnost partnera, predstavlja daleko veći uzrok nestabilnosti i neuspjeha veza i brakova jer taj kriterij, osim što omogućuje (pre)rani ulazak u spolnu aktivnost, spolne odnose povezuje samo s trenutnim osjećajima i zadovoljstvom, a ne zahtijeva nikakvu trajnu odluku i preuzetu obvezu vjernosti i ljubavi (što uključuje i požrtvovnost i ustrajnost).

LGBTIQ propaganda

Nakon što je u 3. poglavlju uveden pojam roda kao dio identiteta odvojen od spola, u 4. poglavlju se, u sklopu dijela o spolnosti, pod naslovom Spolnost i identitet – spol, rod, seksualna orijentacija (str. 131-133) opširno razlaže rodna teorija i definira rodni identitet kao „unutarnji subjektivni doživljaj roda“, transrodnost, hetero- i homoseksualnost, biseksualnost i aseksualnost, uz fotografije duginih boja i simbola Zagreb Pridea. Feminističko-ljevičarska LGBTIQ ideološka propaganda nastavlja se pod naslovima Seksizam i neravnopravnost spolova (str. 133) te Diskriminacija osoba neheteroseksualne orijentacije (str. 134).

U poglavlju Zanemarivanje spolnog zdravlja (str. 135-136) tvrdi se da u školama nije bilo dovoljno prilike za spolni odgoj koji je „utemeljen na znanstvenim činjenicama a ne na vjerskim učenjima ili ideološkim interpretacijama“. Pri tome autor vjerojatno podrazumijeva da je spolni odgoj zastupljen u ovom udžbeniku utemeljen na znanstvenim činjenicama. Međutim, to nije tako, jer zbog svog ideološkog a ne znanstvenog pristupa ustvari baš on spada u „ideološke interpretacije“.

U istom odlomku su nabrojena tzv. spolna prava Svjetske zdravstvene organizacije. Ne navodi se točan izvor, no izvjesno je da se radi o dokumentu Sexual health, human rights and the law iz 2015. godine koji se zalaže za rodno orijentirani spolni odgoj, usluge promjene spola i ukidanje svih ograničenja na pobačaj i razne oblike spolnog ponašanja, uključujući i za maloljetnike.

U daljnjim naslovima Partnerstvo kao zajednica obiteljskog života, Teškoće s određenjem obitelji, Obitelj kao mjesto društvene nejednakosti i Susret s četiri obitelji (str. 142-145) opisuju se različite obitelji prema kriteriju „seksualne orijentacije“ te naglašeno promoviraju istospolne zajednice – kroz tekst, digitalne sadržaje i slike pored teksta (npr. slikovnicu „Moja dugina obitelj“  i sl.).

Zanimljivo je uočiti da su u dijelu udžbenika koji govori o spolnosti, partnerstvu i obitelji gotovo sve popratne ilustracije (njih čak 13) simboli LGBT pokreta i rodne ideologije, fotografije gay parada i predmeta u duginim bojama, dok u cijeloj knjizi nema niti jedne slike obitelji koju čine mama, tata i djeca.