Kultura otkazivanja – ili, prema pojedinim hrvatskim prijevodima, kultura poništavanja – „oblik je ideološke kolonizacije koja ne ostavlja prostora za slobodu izražavanja, prodirući u brojna područja i javne institucije”. Tako je u svojem obraćanju Diplomatskom zboru pri Svetoj Stolici početkom 2022. godine, katalogizirajući problematične fenomene našega vremena, smještajući je uz bok migrantskoj i ekološkoj krizi, ustvrdio papa Franjo. „U ime zaštite različitosti na kraju brišemo osjećaj svakog identiteta, uz rizik ušutkivanja stajališta koja brane smjeran i uravnotežen pogled na različita osjetljiva pitanja. Tako se razvija jednoumlje koje negira povijest, ili još gore, ponovno je ispisuje na temelju suvremenih kategorija, dok svaku povijesnu situaciju valja tumačiti prema hermeneutici tog vremena”, dodao je Sveti Otac, ponudivši novi poticaj, kao i svojevrsnu papinsku legitimaciju, za propitivanje kompleksa problema koje navedeni pojam podrazumijeva. U ovome ogledu, razmatrajući različite aspekte kulture otkazivanja – poput njezine pretpovijesti i suvremenih manifestacija, ideološke podloge i parareligijskih aspiracija, unutarnjih protuslovlja i strategija njezina nadvladavanja – pokušat ću ocrtati osnovne obrise ovoga višedimenzionalnog fenomena, poimajući ga u interpretativnom svjetlu i etičkom ključu kršćanskoga nauka.

Redukcionizam u pristupu

Kao razmjerno novu sintagmu u javnim raspravama, kultura otkazivanja za pratitelje medija još uvijek nosi različite konotacije i asocijacije. U isto vrijeme, za same medijske analitičare taj je koncept još uvijek dovoljno fluidan da se ujedno, prateći ga – senzacionalističkim žurnalističkim žargonom rečeno – uživo, viđenje kulture otkazivanja u javnosti još uvijek može (pre)oblikovati. Zadatak je svakoga tko djeluje u javnosti, a želi se pozabaviti kulturom otkazivanja, pristupiti joj je gotovo pa enciklopedistički; upisati u nju sve implikacije koje drži da bi ih trebala nositi. Glavni problem koji je u poimanju navedene problematike potrebno ispraviti jest redukcionizam u pristupu – o kulturi otkazivanja često se govori bez navođenja svih njezinih dimenzija, ali i bez šire kontekstualizacije idejno-vrijednosnoga sustava vjerovanja čijim je kultura otkazivanja sastavnim dijelom. U ovom pregledu nastojat ću to ispraviti.

Pa iako su Franjine riječi dobar sažetak njezine srži, razmotrimo prije detekcije njezinih idejnih korijena kulturu otkazivanja prvo kroz konkretne, aktualne primjere. Njezin djelatni obrazac, najkraće rečeno, isključivanje je pojedinih osoba iz javnosti. Tko sve može biti isključen? Ovdje se kultura otkazivanja grana u dva smjera: isključene mogu biti poznate osobe u rasponu od političara i novinara pa sve do celebrityja poput glumaca, pjevača i komičara; no, s druge strane, iz suvremenih se društava ne isključuje samo naše suvremenike već i povijesne osobnosti svih provenijencija: od utemeljitelja religija i svetaca, preko istraživača i državnika, sve do umjetnika. Kako ih se točno isključuje? Pripadnike prve skupine, naše suvremenike, uglavnom se „otkazuje” nekom vrstom javnoga linča kroz društvene mreže i srednjostrujaške medije gdje nakon toga više nemaju pristupa. Povijesne ličnosti se pak „otkazuje” – ovisno o kontekstu u kojemu se eliminacija odvija – izbacivanjem iz nastave u obrazovnom sektoru ili pak rušenjem njihovih spomenika na javnim površinama, u domeni (para)politike. Zašto se ikoga danas isključuje? Jer su se kompromitirane osobe „mišlju, riječju, djelom ili propustom” ogriješile o etiku političkih elita zapada, koja je u posljednje vrijeme doživjela supstancijalne preobrazbe, posebice po pitanju spolnoga morala, ali u kontekstu SAD-a i po pitanju odnosa među rasama.

Uzgred vrijedi napomenuti kako nisu sve žrtve kulture otkazivanja jednake – među njima ima i povijesnih ličnosti o čijoj se etičnosti može raspravljati ili naših suvremenika koji doista zaslužuju pravosudni progon – ali sȃm obrazac njezine primjene podjednako je destruktivan kada sustiže i nevine i odgovorne, i žive i mrtve, jer se temelji na revolucionarnom impulsu, donekle i bijesu masa, što stvara društvenu atmosferu u kojoj dijalog i osjećaj za nijansirano poimanje problematičnih fenomena više nisu mogući.

Pradomovina kulture otkazivanja je, dakako, SAD gdje gotovo iz dana u dan svjedočimo najnovijim primjerima isključenja poznatih i slavnih te povijesnih osobnosti iz javnoga života. Svoj prvi procvat, tada usredotočen na prvake holivudske industrije od Georgea Weinsteina do Kevina Spaceyja, doživjela je pojavom MeToo pokreta. Na dnevnu politiku se proširila u predsjedničkom mandatu Donalda Trumpa – koji je naposljetku i sȃm „otkazan” s Twittera i Facebooka – a u domino-efekt rušenja kipova, spomenika i bisti povijesnih osobnosti prerasla u ljeto 2020. godine u sklopu masovnih, višetjednih prosvjeda Black Lives Matter nakon smrti Georgea Floyda, kada su pod optužbom za rasizam uništavani kipovi i spomenici mitskih figura američke nacionalne svijesti, u rasponu od Kristofora Kolumba – koji ju je „otkrio” – preko prvoga predsjednika Georgea Washingtona do, paradoksalno, Abrahama Lincolna koji je pobjedom u Građanskom ratu omogućio slom ropstva. Destrukciju nisu izbjegli ni kipovi vjerskih figura, od misionara sv. Junípera Serre sve do Isusa Krista i Djevice Marije. Iako je u izvaninstitucionalnoj maniri, pod naletima prosvjedničkih masa, tijekom toga ljeta uništeno par stotina spomenika, institucionalno „otkazivanje” nastavilo se do danas – potkraj 2021. iz njujorške je Gradske vijećnice političkom odlukom uklonjen kip jednoga od „otaca američke demokracije” Thomasa Jeffersona, a početkom 2022. godine, također u New Yorku, uklonjen je, nakon Washingtona, Jeffersona i Lincolna, još jedan predsjednik – Theodore Roosevelt.

Slučajevi devastacije kipova, spomenika i bisti 2020. godine prelili su se i u druge dijelove svijeta, pa je tako u Velikoj Britaniji „otkazan” i Winston Churchill, a slična se metoda već godinama primjenjuje i u visokom obrazovanju, pa se na najuglednijim sveučilištima, poput Oxforda ili Yalea, sve više „otkazuje” i temeljne figure zapadne kulture, kao što su bili Homer ili William Shakespeare. Koja je bilanca ovoga kratkog popisa nekih od najznačajnijih „otkazanih” osobnosti i što nam ona govori o naravi idejno-vrijednosnoga sustava vjerovanja čiji je kultura otkazivanja samo jedan vid? Dakle, na ovaj su ili onaj način – još uvijek bez općega konsenzusa – „otkazani” utemeljitelj kršćanstva, njegova majka, istraživač koji je „otkrio” Ameriku, katolički svetac-misionar, prvi američki predsjednik, autor Deklaracije o neovisnosti, osloboditelj robova, pobjednik nad Trećim Reichom, utemeljitelj zapadne književnosti i ponajveći književnik našega civilizacijskog kruga. Sveobuhvatnost i dubina zahvata „otkazivanja” sugeriraju promjenu u duhu vremena – ne toliko koordinirano, koliko spontano djelovanje mnoštva pojedinaca, od političkoga establišmenta, preko akademskih elita, do uličnih prosvjednika, u smjeru razgradnje staroga i izgradnje novoga pogleda na svijet i novoga etičkog sustava; štoviše, novoga simboličkog svijeta u kojemu više nema mjesta za središnje figure čitavoga zapada, kako u politici tako i u kulturi ili religiji.

Nulta godina prosvjetljenja

Taj novi idejno-vrijednosni sustav vjerovanja – ova kovanica trebala bi implicirati novost te ideologije, kao i njezine etike, ali i njihovu dogmatičnost i (para)religijsku narav – posve bjelodano proizlazi iz revolucionarnih stremljenja koje „naš” naraštaj poima „prosvjetljenijim” od cjelokupne nacionalne i civilizacijske tradicije, a ovaj povijesni trenutak kao „nultu godinu” nekoga novog poretka, čiji vrijednosni obrisi se već nekoliko godina naziru u zemljama zapadne Europe ili Sjeverne Amerike. Okončana je dominacija etičkoga sustava koji, barem po inerciji, vrijednosti proistekle iz kršćanske baštine tretira kao društveni ideal. Novi sustav još uvijek je u izgradnji – zasad nema objedinjujuć naziv – a osim kao jednu sveobuhvatnu ideologiju, još ga se uvijek može promatrati i kao konvergenciju zasebnih, malenih ideologija nastalih nakon kraha onoga što je Jean-François Lyotard nazvao „velikim pripovijestima” poput abrahamskih religija ili ideologija modernosti koje su željele objasniti svijet u njegovoj sveukupnosti. „Male pripovijesti” postmoderne izvorno odustaju od takve sveobuhvatnosti, ali sada se ipak spajaju u idejno-vrijednosni sustav vjerovanja sa sveobuhvatnim, potencijalno i totalitarnim pretenzijama, a koji u ideološkom smislu čini konglomerat rodne teorije, feminizma, antirasizma, postkolonijalizma i srodnih im rukavaca, dok ga u duhovnom smislu definiraju različiti oblici New Agea. „Otkazivanje” naših suvremenika više govori o djelatnim obrascima, a „otkazivanje” povijesnih ličnosti o ideologiji toga pokreta. Prema objektima „otkazivanja”, očito je kako je riječ o pokretu s postdemokratskim tendencijama, kao i da je riječ o postkršćanskom svjetonazoru.

Osim kulture otkazivanja, djeliće te ideologije naziremo u fenomenima nerijetko akademskoga podrijetla poput političke korektnosti, mikroagresije, sigurnoga prostora, signaliziranja vrline (često putem sudioništva u linču kulture otkazivanja), a u engleskom ga se govornom području u cijelosti pokušava imenovati žargonskom izvedenicom iz riječi budnost ili probuđenost („woke”), ili pak pokretom društvene pravde („social justice”), dok pojedini sudionici kulturnoga rata na zapadu – primjerice Jordan Peterson – govore o „postmodernom neomarksizmu” kao svojevrsnome spoju prošlostoljetnoga komunizma i permisivne ljevice suvremenosti. Preciznije bi možda bilo govoriti o progresivnom liberalizmu, progresivizmu ili ideologiji napretka, ili pak ideologiji ljudskih prava. Iz kršćanske perspektive, koncept čijim bi se kultura otkazivanja mogla tumačiti dijelom bio bi sažet u sintagmi pape Franje kultura odbacivanja koja podrazumijeva širi fenomen poimanja drugih tek kao potrošne robe za vlastiti užitak, što uključuje i odbacivanje vrijednosti života praksom pobačaja i eutanazije, uslijed čega se Franjin koncept kulture odbacivanja – čijim je kultura otkazivanja sastavnim dijelom – pretapa u pojam koji je u javni govor inaugurirao sv. Ivan Pavao II., to jest u kulturu smrti.

Iako prividno počiva na kultu drugoga, kultura otkazivanja (i čitava pozadinska joj svjetonazorska skalamerija) zapravo se temelji na poništavanju drugoga i slabo prikrivenom kultu sebe sama. Prvi dio ove postavke može oprimjeriti René Girard, a drugi Michel Foucault.

Prema Girardu, u temelju civilizacije – koja proizlazi iz kulture, a ona pak iz kulta – nalazi se ljudska žrtva. Kristov nauk izražen u Bibliji zapravo je polemika s arhajskim kultovima i svakovrsnim poganstvima koji su mu prethodili jer su praktički svi, od Azteca i Maya, pa do antičke Grčke i Rima, podrazumijevali žrtvovanje ljudi. Prema Girardu, svaki od utemeljujućih mitova tih civilizacija opravdava koncept žrtvovanja kao conditio sine qua non uspostave zajednice. Biblija, međutim, premda u mitskome ruhu, sadržajno demitologizira mitove koji su joj prethodili, počevši sa starozavjetnom epizodom u kojoj je Abraham spreman žrtvovati Izaka, ali mu anđeo nalaže da to ne učini, pa sve do Isusove teorije (Govora na gori) i prakse (raspeće na križ), u kojima se pretkršćanskom načelu „oko za oko, zub za zub” suprotstavlja fundamentalno kršćansko pravilo: „Pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi” te „Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone”.

Girard je u Bibliji vidio zrnce otpora načelu, samorazumljivom za palu ljudsku prirodu, žrtvovanja drugih radi sebe – implicitno mu suprotstavljajući eminentni kršćanski čin žrtvovanja sebe radi drugih – i to zrnce je, unatoč svim protumitovima koji su se u prosvjetiteljstvu i modernosti razvili o kršćanskom srednjovjekovlju, proklijalo u civilizaciju koja je, šireći se svijetom, uza sve nedostatke svojih svjetovnih manifestacija, iz svakoga kutka u koji je zašla izgnala prinošenje ljudske žrtve. No u postkršćanskom kontekstu suvremenoga zapada, prepoznao je Girard, dolazi do preokreta: kršćansko milosrđe i ljubav za žrtve okreću se protiv samoga kršćanstva koje se – umjesto onoga što je razotkrilo nepravednost žrtvovanja – počinje poimati krvnikom mnogobrojnih žrtava. Upravo to je vrijednosna konstelacija kulture smrti – prerušavajući se u Krista, tvrdeći da skrbi za žrtve, negira Krista. Parazitirajući na povijesnim žrtvama spolnoga i rasnoga tipa, kultura otkazivanja perpetuira začarani krug proizvodnje uvijek novih žrtava. Ili, vraćajući se načelu „Oko za oko, zub za zub”, postaje – prema Girardu – novim poganstvom.

Diktatura relativizma

Kako to izgleda u praksi? Primjera je bezbroj, ali najupečatljiviji je zacijelo onaj koji demaskira same temelje kulture otkazivanja. Riječ je o slučaju Michela Foucaulta, u čijem filozofskom sustavu pronalazimo mnogobrojne prauzore konceptima koji su se razmahali usporedno s kulturom otkazivanja – primjerice, njegov koncept heterotopije izobličen je u sigurne prostore, njegova analiza skrivenih mehanizama moći u benignim riječima i običajima prerasla je u svijest o mikroagresiji, a radikalnim relativiziranjem objektivne stvarnosti čak se nalazi i među zaslužnima za ono što se danas ponajviše pripisuje populizmu i desnici, naime fenomen postistine. Jedan je od ključnih „naučitelja” onoga što papa u miru Benedikt XVI. prokazuje kao „diktaturu relativizma”, a njegovi su radovi među ključnim djelima koja su omogućila gotovo posvemašnju afirmaciju alternativnih spolnih i inih identiteta u posljednja dva desetljeća. Ukratko, Foucault je jedan od otaca fenomena o kojima je ovdje riječ, od kulture smrti kao najobuhvatnijega pojma pa do kulture otkazivanja kao njezine podskupine. Upravo zato znakovita je bila šutnja kojom su njegovi sljedbenici i dionici kulture otkazivanja reagirali na prošlogodišnju optužbu Guyja Sormana da je Foucault 60-ih godina 20. st. u Tunisu seksualno iskorištavao maloljetne dječake.

Budući da se kultura otkazivanja ima tendenciju sručiti na osumnjičenike i prije negoli je njihova krivnja dokazana, ovaj primjer dvostrukih kriterija rasvjetljuje njezinu istinsku narav – ispod površinskoga milosrđa te brige za druge, to je zapravo žudnja za moći. Briga za žrtve ovdje nije autentična; ona je tek sredstvo postizanja dojma o moralnoj superiornosti čiji je krajnji cilj stvaranje novih razdora te, kao u Foucaultovoj filozofiji i Foucaultovu životu, podvrgavanje drugoga sebi. Po čemu je onda kultura otkazivanja drukčija od svojih povijesnih prethodnica, poput progona, čistki, stupova srama, prekrajanja povijesti, verbalnoga delikta i cenzure, revolucionarnoga obaranja spomenika? Jedino po tome što taj stari obrazac sada funkcionira u novome kontekstu, obilježenom digitalnim svijetom i svjetonazorom nalik pretkršćanskom, no koji se iz postkršćanskoga sve više preobražava u protukršćanski.

Koje je, naposljetku, rješenje za kulturu otkazivanja? Što se tiče njezine dnevnopolitičke dimenzije, ono je jednostavno – glede naših suvremenika, dovoljno je primijeniti narušeni liberalno-demokratski ideal slobode govora, dok je glede povijesnih osobnosti ključ u procjeni dvije stvari: a) što je u biografiji pojedinca o kojemu je riječ od središnjega, a što od drugorazrednoga značaja; b) može li se ono valjano što smo naslijedili iz tradicije koje su bili dijelom tumačiti u kontinuitetu s tim središnjim aspektom osobe koja je u pitanju? Ako je Jefferson imao robove, Churchill perpetuirao kolonijalnu diskriminaciju, a Shakespeare u kreiranju dramskih likova upotrebljavao stereotipe o Židovima, to ne znači da ih danas pamtimo i slavimo zbog robovlasništva, kolonijalizma i antisemitizma, niti da se njihovo djelovanje može tumačiti kao da su živjeli 2022. godine. Upravo suprotno; u odnosu na ono što je u njihovim biografijama danas relevantno – poput polaganja temelja suvremenoj demokraciji, pobjede nad totalitarnim režimom ili vrhunske umjetnosti riječi – to su samo fusnote. Što se pak tiče cjelokupnoga kompleksa kulture smrti, rješenje nije tako jednostavno – ono je još jednostavnije. Svodi se na primjenu onoga što je zapisano u Bibliji i onome što Girard prepoznaje kao Isusov poučak; u realizaciji impulsa koji postoji diljem svijeta – impulsa koji „otkazuje” kulturu otkazivanja – a u najčišćem ga obliku kanalizira upravo kršćanstvo.

*Tekst je originalno objavljen u veljačkom izdanju časopisa Svjetlo riječi. Prenosimo ga s dopuštenjem