„Stepinčevo odbijanje da Crkvu i vjernike koji su pod njegovim duhovnim vodstvom prepusti instrumentaliziranju dvaju totalitarizama, prvo onog nacističkog, a potom komunističkog, to je ono primarno zbog čega je Sveta Stolica odobrila pokretanje postupka za proglašenje Stepinca svetim.“

Gornje redove objavio sam prije više od devet godina, na Stepinčevo 2010., u mediju u kojem sam tada radio, komentirajući rasprave glede lika i djela bl. Alojzija Stepinca.

Te je iste godine mons. Juraj Batelja, postulator kauze zagrebačkog nadbiskupa, objavio sada već antologijsku trilogiju „Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi“. Djelo u kojem je Batelja sustavno objedinio sve dokumente koji dokazuju djela milosrđa koja je blaženik činio prema ljudima raznih narodnosti, intenziviralo je znanstveni i intelektualni proces dekonstrukcije laži koje su komunistički režim i njegova historiografija desetljećima o Stepincu stvarali i širili.

U međuvremenu se pojavilo još nekoliko djela koja su se bavila tom dekonstrukcijom (Harris, Gitman i drugi). To je proces koji i dalje traje, ali za koji već sada možemo reći kako je u proteklih devet godina nezaustavljivo krenuo prema potvrdi istine o zagrebačkom nadbiskupu.

Povijesne istine, jer ona striktno duhovna već je bila jasno potvrđena u srcima hrvatskih vjernika i svih ljudi dobre volje koji u Stepincu već dugo vremena unatrag vide, kako je govorio sv. Ivan Pavao II., „svojevrsni kompas“ koji im je pomogao proći kroz represiju komunističkih vremena.

Ovo potvrđivanje istine o Stepincu nakon desetljeća laži i ideološke promidžbe protiv njega i Crkve, jest rasprava za koju je bilo neminovno da se dogodi u javnosti i znanstvenim krugovima ove države. Taj je proces na određeni način obilježio i onaj paralelni, crkveni, proces – beatifikacije te kanonizacije. Kako je jučer dobro primijetio biskup varaždinski Josip Mrzljak, činjenica da proces kanonizacije još nije okončan, na određen način je i korisna za percepciju Stepinca – „dobro vrijeme da se on upozna ne samo površinski“. Jer, „desetljećima se o njemu pisalo na jedan način, a sada se sve više prodire u istinu”.

Ta isprepletenost duhovnog i političkog u priči o bl. Alojziju Stepinca jest, dakle, očekivana u situaciji kada je naš blaženik, zbog raznih povijesnih okolnosti koje ovdje ne trebam posebno naglašavati, osim uzora kršćanskog kreposnog života postao i simbol političke borbe jednog naroda ugroženog represijom i nametanjem laži o kolektivnoj krivnji za ustaški zločinački režim.

Međutim, pojedine reakcije na izjave pape Franje o tijeku kanonizacije blaženika pokazuju kako ova isprepletenost dovodi do potpuno iskrivljene percepcije toga što bi nama Hrvatima službeno proglašenje Stepinca svetim trebalo značiti. Kanonizacija Stepinca nije politički, nego prije svega duhovni fenomen i krajnje je vrijeme da ga kao takvoga započnemo percipirati. Da prestanemo od lika bl. Alojzija Stepinca raditi neku vrstu oruđa za razna politička, a nažalost često i politikantska prepucavanja i u njemu vidimo ono što on doista jest – uzor kristolikog odnosa prema Bogu i bližnjemu koji trebamo nasljedovati.

Jer, neke od tih reakcija na izjave dane u zrakoplovu kojim se Papa vraćao iz apostolskog pohoda Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji pokazuju kako su pojedinci potpuno promašili tu bit Stepinčeva nasljeđa. Pa i bit katoličanstva i njegove uloge i mjesta u duhu hrvatskog naroda.

Pisati, naime, kako je Papa „antikrist“, kako je „rasist“, ili u nekim – samo površinski – blažim verzijama, kako „ne razumije hrvatski narod“, a pri tome se u istom dahu pozivati na to Stepinčevo nasljeđe, znači biti u potpunoj kontradikciji, duhovnoj i intelektualnoj nedosljednosti koja je, vidim, mnogima promakla ili je ne razumiju. Jer onaj koji, makar i neizravno, suprotstavlja lik zagrebačkog nadbiskupa osobi rimskog biskupa, taj o Stepincu – čovjeku koji je žrtvovao svoj život i za vjernost Hrvata Svetoj Stolici – ne zna ništa. Ili ga jednostavno to znanje ne zanima izvan onih kategorija u kojima ga može upotrijebiti za svoja mala, već spomenuta, politikantstva.

Odraz takvog politikantstava i pogrešnog shvaćanja važnosti Stepinca za Hrvate jesu i one situacije u kojima hrvatski politički lideri dolaze kod pape Franje „lobirati“ za njegovu kanonizaciju, a istodobno u Hrvatskom saboru proguravaju zakone zbog kojih bi pokojni blaženik, da je živ, jednako „grmio“ s propovjedaonice zagrebačke katedrale kako je svojedobno to činio protiv zločina u NDH.

Sve navedeno nikako ne znači da trebamo apsolutno bespogovorno prihvaćati sve što se događa glede odgađanja kanonizacije. Naravno da se glas Crkve u Hrvata u cijeloj toj priči treba čuti. Ali, on treba biti artikuliran i prije svega – formiran u mudrosti i strpljivosti crkvenosti. U međuvremenu – bl. Alojziju se već možemo moliti, on gleda Gospodina licem u lice i zagovara nas. To je i papa Franjo jasno rekao.

Istina o bl. Alojziju Stepincu, kao i svaka duhovna istina, jest nezaustavljiva i ništa neće spriječiti njezinu objavu i potvrdu. Ako ne vjerujemo u to i ako prepuštamo svoju prosudbu o ovim događanjima afektiranosti zbog povrijeđenog nacionalnog ponosa i sličnim emocijama te površnim „političkim analizama“ – nismo autentični vjernici i propuštamo duboko razumjeti bit one važnost koju je Katolička Crkva imala za Hrvate tijekom njihove povijesti. I razlog zbog kojih nam je pomogla tu povijest preživjeti. Ne shvaćamo sve ono dobro koje nam je Stepinac prenio svojom ostavštinom i ne shvaćamo kako je ta ostavština prije svega duhovna. Duhovna, a ne politička.

U svakom slučaju, čini mi se da ta cijela priča o odgađanju kanonizacije može donijeti puno dobra Hrvatima. Može „razlučiti“ puno toga. Sve dosad razglabali smo o Srbima i Srpskoj pravoslavnoj Crkvi kao glavnome problemu. Naravno da je tema nesvakidašnje uloge SPC-a u cijelom ovom procesu relevantna i da može biti predmet razgovora. Međutim, možda sada, nakon ovih reakcija na zadnje Papine izjave, postanemo istovremeno malo autorefleksivni i zapitamo se svi zajedno, koliko smo mi, Hrvati i katolici, doista spremni za proglašenje svetim Alojzija Stepinca i u kakvom duhovnom stanju to proglašenje dočekujemo.

Goran Andrijanić | Bitno.net