U često uzavreloj (i ponekad autoreferencijalnoj) debati koja se vodi oko sličnosti i razlika između dvaju papa, Benedikta XVI. i Franje, ljudi se često prenagle u želji da istaknu suprotnosti i razlike između stila i fokusa tih dvaju papa, pa u tome riskiraju da obje te ličnosti pretvore u njihove vlastite karikature. Cijeli niz umjetnih klišeja tako je prišiven Ratzingeru, kao da su njegova učenja bila koncentrirana isključivo na zamornu i dosadnu obranu beskompromisnih vrlina u javnosti.

Na svom prvom putovanju u inozemstvo, na Svjetski dan mladih u Kölnu, u ljeto 2005., Benedikt XVI. odlučio je ne govoriti o čednosti, predbračnom seksu itd. Umjesto toga, koncentrirao se na ljepotu kršćanstva. Isti je pristup koristio i godinu dana poslije kad je posjetio Španjolsku, kolijevku ˝zapaterijanskog relativizma˝ i dom istospolnog braka. Benedikt se susreo s obiteljima koje su došle u Valenciju iz svih kutaka svijeta kako bi posvjedočile ljepotu svog iskustva. Za tu prigodu on nije odabrao uputiti kritike španjolskoj vladi, nego se umjesto toga usredotočio na pozitivne aspekte.

Sljedeće što treba istaknuti je hrabri i evanđeoski odgovor koji je Ratzinger dao 2010. kad je Crkva bila do grla u pedofilskom skandalu. Umjesto da upire prstom na vanjske neprijatelje Crkve, on je rekao da najveća prijetnja dolazi iz Crkve same, od grijeha koji postoji u njoj. Novinama koje su sada ˝pro- ratzingerovski˝ nastrojene taj se potez nije svidio. Ratzingerov termin ˝pokajnička Crkva˝ postao je slogan kojim se izražavala nostalgija i čežnja da Ratzinger usvoji čvršće javne stavove.

Potom, imamo riječi koje je Ratzinger 2011. izgovorio tijekom svog zadnjeg papinskog putovanja u Njemačku, u Freiburg. Riječi koje su nestale u vrtlogu tišine usredotočene isključivo na svoje interese. Govorio je o Crkvi ˝koja je zadovoljna sama sa sobom, koja se udomaćila u ovom svijetu, koja je sama sebi dovoljna, koja se prilagođava svjetovnim principima˝. O Crkvi koja je spremnija pružiti ˝veću važnost organizaciji i institucionalizaciji nego svom pozivu da bude otvorena Bogu i da ovaj svijet otvori za potrebe bližnjih˝. ˝Slobodna od tereta i materijalnih i političkih privilegija, Crkva je sposobna bolje se posvetiti cijelome svijetu, na istinski kršćanski način; ona tada može biti zaista otvorena za svijet˝, rekao je Ratzinger.

No, postoje još dva aspekta Ratzingerova učiteljstva koja se zanemaruju ili izokreću. Prvi se tiče njegovih komentara o crkvenom karijerizmu (ovdje svi mogu donijeti svoj vlastiti zaključak koliko te njegove riječi nisu bile shvaćene ozbiljno). Drugi se tiče liturgije. Benediktov vlastiti moto ˝Summorum Pontificum˝ imao je za cilj pomiriti većinu vjernika koja slijedi uobičajeni rimski obred i nekolicinu onih koji još uvijek slijede stari obred. Njegova je namjera bila osigurati da se dva načina slavljenja mise međusobno obogaćuju. Ta njegova poruka vrlo je često bila zanemarena i umjesto obogaćujućeg iskustva, liberalizacija je dovela do polarizacije Crkve i stvaranja dubljih podjela.

Zbog toga se treba upotrijebiti veća pažnja kako bi se osiguralo da se bogatstvo Ratzingerova učiteljstva ne umanjuje i ne nagurava u ideološke ladice, podešavanjem prema već postavljenom okviru. Umjereno liberalni odgovor koji je Ratzinger dao na pitanje o kondomima, u svom intervjuu Peteru Seewaldu (objavljenom kao ˝Svjetlo svijeta˝), u studenom 2010., izazvao je snažan odaziv čuvara seksualne etike koji su mislili da će oni naučiti samog Ratzingera kako da se ponaša istinski ˝ratzingerijanski˝.

Andrea Tornielli | Vatican Insider 

Prevela L.Ć./Bitno.net