U svojoj knjizi „Družba badema – kako je Asiz spašavao svoje Židove“ Paolo Mirti piše o pothvatu koji je, tijekom Drugoga svjetskog rata, u ratnim godinama 1943. i 1944., u Asizu ujedinio vrlo različite ljude u zauzimanju za tada najugroženije – Židove.

“Družba badema” – “Socieias amandolarum”, “Societa dele mandorle” – djelovala je početkom četrnaestoga stoljeća u Asizu, na trgu Piazza del Comuno. Družbom su zajednički upravljali jedan Židov i jedan katolik. Ta udruga je poslužila kao simbol vrijednoga suživota dviju zajednica – židovske i katoličke – koji je bitno obilježio asišku povijest u to osobito bolno vrijeme dvadesetoga stoljeća.

Papa Pio XII. u najvećoj je tajnosti, potkraj rujna 1943. godine, talijanskom svećenstvu uputio poziv na pružanje svake vrste pomoći prognanim Židovima. U to je vrijeme, nakon kapitulacije 1943. godine, Italija bila podijeljena na dvije zone, južnu – koju tegobno oslobađaju saveznici, i sjevernu – koju su okupirali Nijemci, provodeći svoju politiku, uključujući i rasne zakone. Ratna zbivanja pokrenula su mnoge, osobito Židove i s juga i sa sjevera Italije, ali i iz Belgije, Francuske i Austrije, u izbjeglištvo. Uslijed toga u Asizu je bilo više izbjeglica, među njima i nekoliko stotina Židova, negoli stanovnika.

Asiški biskup Giuseppe Placido Nicolini pozvao je mladog svećenika don Alda Brunaccija i fra Rufina Niccacija, gvardijana samostana svetog Damjana, koji su se povezali s asiškim tiskarom Luigijem Brizijem, komunistom, i njegovim sinom Trentom. Oni su predvodili akcije spašavanja i zbrinjavanja Židova koji su pristizali u Asiz. U svoje su akcije uključili mnoge. Na posredan način uspjeli su uključiti i pukovnika Valentina Müllera, njemačkog upravitelja Asiza, plemenitog čovjeka, koji je vještim utjecajem kod svojih nadređenih uspio sačuvati grad od razornih napada, a ne uvijek dostatno skrivene Židove od deportacije u koncentracijske logore.

Židove koji su pristizali u Asiz sklanjali su na mjesta koja su smatrali najsigurnijima, u samostane, pa i u samostane sestara, uključujući i njihove klauzurne prostore. Biskup Placido Nicolini je, uz pomoć Alda Brunaccija, u podrumu biskupskog dvora zazidao dragocjenosti izbjeglih Židova: svete knjige, liturgijske predmete i obiteljske uspomene.

Tiskar Luigi Brizi sa svojim sinom Trentom noću im je tiskao krivotvorene isprave. Pritom se pridržavao određenih pravila. Dva početna slova izmišljenog prezimena trebala su biti istovjetna s pravim. Razlog je bio očit: da bi, ako se dogodi da netko od izbjeglica nesmotreno počne pisati svoje pravo ime, imao još vremena ispraviti se tijekom potpisivanja. Izbjegli su Židovi morali preuzeti identitet osoba iz krajeva južne Italije koje su zaposjeli saveznici, pa u njima nisu bile moguće nikakve provjere. Uz to su morali smisliti uvjerljivu obiteljsku povijest.

Židovima, sklonjenima u samostane, bilo je omogućeno da žive u skladu sa svojim vjerskim propisima i običajima, da se hrane hranom koju im njihova vjera dopušta jesti. I osobe koje su umirale sahranjivane su na način koji im nalaže njihova vjera i tradicija.

Nijedan Židov koji se u to vrijeme sklonio u Asizu nije stradao. Nijedan nije deportiran. “Oni su”, kako piše Anka Ivanjek, “u franjevačkom duhu upoznali Isusa kao ‘židovskoga manjeg brata’, te se poslije rata nisu skanjivali svjedočiti o veličini onih koji su ih prigrlili u svoje klauzure i u svoje duše.”

Pukovnik Valentin Müller ishodio je da se Asiz proglasi bolničkim gradom jer su u njemu bile dvije vojne bolnice u kojima je liječen veliki broj njemačkih vojnika. Kada je sredinom lipnja 1944. dobio zapovijed da, u sklopu povlačenja njemačke vojske, iz Asiza izvuče preostale dvije tisuće ranjenih vojnika, osobno je vodio brigu o provedbi cijele akcije. Osobito se brinuo da pri povlačenju njemačke vojske ne bi došlo do razaranja Asiza. Zbog toga je noć između 15. i 16. lipnja 1944. proveo pred glavnim ulazom u Asiz.

Biskup Giuseppe Placido Nicolini uručio je  Valentinu Mülleru, kad je odlazio, jednu omotnicu s uputom da je otvori nakon što ode. U pismu su bile navedene riječi Paula Sabatiera: “Oni koji će pobijediti nisu ni najbogatiji, ni najjači, ni najmudriji, ni najbrojniji: to su najmanji, oni koji dolaze do slobode odricanjem, oni koji postaju sluge svojoj braći, iz čiste ljubavi.”

Emilio Viterbi, profesor na Sveučilištu u Padovi, jedan od Židova koji su našli utočište u Asizu za vrijeme nacističke okupacije, zapisao je: “Svi Židovi Europe duguju duboku zahvalnost katoličkom svećenstvu za doista sveto djelo pomoći i zaštite u njihovu zalaganju u najtužnijem razdoblju ikad viđenom. Ali ako se mogu raditi usporedbe u doprinosu, mi Židovi sklonjeni u Asizu moramo to osjetiti još dublje od ostalih: nikad ne smijemo zaboraviti sve što je učinjeno za naše spašavanje i govorit ćemo o tome ostalima i svojoj djeci; jer u jednom progonstvu koje je uništilo šest milijuna Židova u Asizu nitko od nas nije bio dotaknut.”

U maloj trgovini pri Vratima svete Klare, prenamijenjenoj u suvenirnicu, i sada je izložen mali tiskarski stroj koji je Luigi Brizi koristio za izradu krivotvorenih isprava za Židove. Ugo, njegov nećak, čuva ga kao dragocjenost. On kaže: “Taj stari tiskarski stroj morao je ostati tu… To je jedan od načina na koji pamtimo svoju povijest; nitko nikada ne bi smio zatrti znakove.”

Fra Rufino Niccaci preminuo je u listopadu 1976. U oporuci koju je, svjestan težine svoje bolesti, nekoliko mjeseci prije toga predao svome provincijalu Giuliju Manciniju, između ostaloga je napisao: “… Svoje tijelo želim dati medicinskoj znanosti, da se svaki dio tijela koji može biti koristan, kao oči ili srce, upotrijebi, a ostalo neka se položi na golu zemlju i, ako je moguće, kremira.”

Provincijal Giulio Mancini na njegovom je sprovodu rekao: “U oporuci je sav otac Rufino, njegova potreba da se daje drugima, invalidima, patnicima, kako bi ih ljudski, bratski opsluživao. Ne samo cijelim svojim životom, nego, između života i smrti, također i svojim tijelom: tko treba oči, nek’ dobije njegove oči, tko treba srce, njemu srce; i neka je hvaljen Gospodin… Moram objasniti na ovom mjestu posljednji odjeljak njegove oporuke: ostaci nek’ se predaju goloj zemlji, po mogućnosti kremirani. Motiv ove njegove želje upravo je ljubav koja ga je navela na odluku da svoje tijelo stavi na raspolaganje invalidima. A što se tiče druge želje, on je duboko osjetio tragediju spaljenih Židova, čiji je pepeo raznosio vjetar. Nije ga zadovoljilo to što im je pomagao koliko je mogao, težio je da na neki način s njima podijeli muku logora i plinskih komora. Želio je podijeliti udes s onima koje je proganjala rasna mržnja.”

Pukovnik Valentin Müller vratio se u Asiz 1950. godine u prigodi Svete godine. Općinska uprava dodijelila mu je počasno građanstvo, u znak poštovanja prema njegovoj presudnoj ulozi u očuvanju Asiza. Asižani su ga dočekali više kao starog prijatelja nego kao junaka. Umro je 1951. u Münchenu. U prigodi proslave 800. godišnjice rođenja svetoga Franje jedno je asiško poslanstvo na njegovu grobu u Einchstattu položilo maslinovu grančicu s asiških brežuljaka. Jedna ulica u Asizu nazvana je po njemu. Njegov unuk Helmut svojoj je djeci dao židovska imena.

Asiški biskup Giuseppe Placido Nicouni, don Aldo Brunacci, fra Rufino Niccaci i tiskar Luigi Brizi, zbog svoje osobite izloženosti proglašeni su Pravednicima među narodima. Kad je izraelska vlada 1977. godine don Aldu Brunacciju priopćila želju da ga odlikuje ordenom za njegov doprinos spašavanju Židova izbjeglih u Asiz, on je odgovorio da ne može prihvatiti to priznanje, ako prije svih neće biti odlikovan pravi poticatelj tih događaja – biskup Giuseppe Placido Nicolini, koji je u to vrijeme već bio mrtav. Don Aldo Brunacci s tim je u vezi rekao da u Asizu postoji biskup koji to priznanje može primiti umjesto njega. Tako je i bilo.

U predgovoru ove knjige Walter Veltroni je napisao: “Ove stranice pripovijedaju ne samo povijest jednoga grada, nego povijest jedne nade, jedne želje koja danas više no ikad ujedinjuje sve osobe koje poštuju čovjeka, zaštitu njegova dostojanstva, slobodno izražavanje vjere i ideja, kao temelj koji čovjeku ponajprije služi za život u miru… Paolo Mirti ne pripovijeda nam samo to kako je Asiz bio sposoban prigrliti poruku ljubavi svoga sugrađanina Franje, nego nam poklanja nadu, jer ako se to moglo zbiti tada, još je moguće da želja za ‘stvaranjem’ po neporecivome načelu etike ljudskosti neće ostati tek pusta tlapnja, nego će se ozbiljiti u djelima, odlukama, politici, koja napokon može prevagnuti nad zatvorenošću uma tako da se okrutnost prevlada otvorenošću duhu i uzorima.”

Izvor: Stjepan Lice, “Brat Franjo”, korizma 2018.

Ovaj tekst priređen je na temelju prijevoda knjige Paola Mirtija “Družba badema – kako je Asiz spašavao svoje Židove“ , s predgovorom Waltera Veltronija, objavljenog u nakladi Giuntina 2007. godine. Knjigu je na hrvatski prevela Anka Ivanjek, a objavio Glas Koncila 2018. godine.