Kako bi kršćani trebali odgovoriti na pandemiju koronavirusa?

Kako bi kršćani trebali odgovoriti na pandemiju? Na to se pitanje može odgovoriti na nekoliko različitih razina.

Slušati upute

Prije svega, na praktičnoj razini, bilo bi mudro postupati prema liječničkim uputama objavljenima toga dana. Problem može nastati kada upute nisu usklađene, odnosno kada su zbunjujuće, kao što nerijetko zna biti slučaj s vijestima.

Karantena je uvedena da bi se spriječilo širenje virusa, osobito među onima koji su najviše ugroženi, u prvom redu zbog starijih građana te svih koji pate zbog problema sa srcem i plućima. Zanimljivo, i u drevna biblijska vremena Izraelci su imali upute da je karantena najbolji način sprečavanja zaraznih bolesti. Starozavjetna knjiga Levitskoga zakonika za neke bolesti propisuje izolaciju u trajanju od sedam dana, a za neke čak i u neodređenu trajanju ¹ 

Takav odgovor na bolest, utemeljen na liječničkim uputama, nije, naravno, pokazatelj nevjere. Bog nas može štititi i liječiti, ali od nas očekuje da budemo mudri i koristimo sva sredstva koja nam je dao, uključujući i medicinu. Socijalno distanciranje nije izraz sebičnosti, nego ljubavi prema bližnjem kojega želimo zaštititi.

Ljubav prema bližnjem znači i da će oni koji su u manjoj opasnosti odigrati važnu ulogu ako budu (ako okolnosti i regulacije to budu dopuštale) posjećivali ugrožene, pomagali im u kupovini i pravili im tako potrebno društvo, ma kako malo vremena imali.

Zadržati pravu perspektivu

C. S. Lewis jednom je napisao zadivljujuć članak o tome kako kršćani trebaju odgovoriti na postojanje atomskoga oružja. Donosim ga u nastavku teksta; ali kako bi nam bilo lakše primijeniti taj tekst na našu situaciju, na odgovarajuća sam mjesta u uglatim zagradama umetnuo riječi „koronavirus“, „virus“ i „pandemija“ (priznajem da to nisam učinio besprijekorno i zbog toga se ispričavam):

„U jednu ruku previše razmišljamo o atomskoj bombi [koronavirusu]. ‘Kako živjeti u atomsko [pandemijsko] doba?’ Dođe mi da odgovorim: ‘Isto kao što biste živjeli u šesnaestom stoljeću kada je kuga skoro svake godine harala Londonom, ili kao u doba Vikinga, kada su skandinavski razbojnici svake noći mogli upasti u selo i prerezati vam grlo; ili kao što doista i živite, u vremenu raka, sifilisa, paralize, zračnih napada, željezničkih i prometnih nesreća.’

Drugim riječima, nemojmo pretjerivati govoreći o novini naše situacije. Vjerujte mi, dragi gospodine ili gospođo, vi i svi koje volite, bili ste osuđeni na smrt još davno prije izuma atomske bombe [koronavirusa]: i prilično visok postotak nas umro bi na neki neugodan način. Imali smo, međutim, jednu veliku prednost u odnosu na naše pretke – anestetike; a tu prednost imamo i sada. Posve je smiješno cviliti i žaliti se zato što su znanstvenici [koronavirus] dodali još jednu šansu za preranu i bolnu smrt u svijetu koji je već vrvio takvim šansama i u kojem smrt kao takva uopće nije šansa, nego izvjesnost.

To je prvo što trebamo imati na umu: a prvo što trebamo učiniti jest sabrati se. Ako svi trebamo stradati od atomske bombe [koronavirusa], hajde da tu bombu [virus] dočekamo čineći razborite ljudske stvari – moleći, radeći, poučavajući, čitajući, slušajući glazbu, kupajući djecu, igrajući tenis, čavrljajući s prijateljima uz pivo i pikado – a ne zbijeni kao preplašene ovce i razmišljajući o bombama [virusima]. Mogu nam slomiti tijelo (i jedan mikroorganizam to može), ali ne trebaju vladati i našim umom.“² 

Težak je ovo tekst, ali podsjeća nas na to da kršćanska vjera nudi drukčiju perspektivu.

Ljubiti bližnjega

Treće, pozvani smo ljubiti. Na početku knjige nabrojio sam neke od prvih nama poznatih pandemija. No pritom nisam spomenuo da znamo nešto i o tome kako je kršćanska zajednica odgovarala na njih. U svojemu novijem članku pod nazivom „Kršćanstvo se već 2000 godina nosi s epidemijama“ Lyman Stone, istraživač pri Institutu za obiteljske studije i savjetnik u konzultantskoj tvrtki Demographic Intelligence, piše:

„Povjesničari pretpostavljaju da je antoninska kuga, koja je u 2. stoljeću usmrtila četvrtinu Rimskoga Carstva, pomogla širenju kršćanstva zato što su se kršćani brinuli za bolesne i nudili duhovni model prema kojem kuge nisu bile djelo gnjevnih i hirovitih božanstava, nego posljedica narušena stvorenja u pobuni protiv Boga koji ga ljubi.

No značajnija od te epidemije bila je Ciprijanova kuga, nazvana po biskupu koji je u svojim propovijedima živopisno govorio o toj bolesti. Ta kuga, koja je vjerojatno bila vrsta bolesti povezana s ebolom, pospješila je veliku krizu rimskoga svijeta u 3. stoljeću. No učinila je i nešto drugo: izazvala je eksplozivan rast kršćanstva… Ciprijanove propovijedi poticale su kršćane da ne oplakuju žrtve kuge (koje sada žive u nebu), nego da pojačaju napore u brizi za živima. Biskup Dionizije, njegov suvremenik, bilježi kako su se kršćani, ‘ne mareći za opasnost… brinuli o bolesnima i pomagali im u svim njihovim potrebama’.“ ³ 

No nisu samo vjernici izvještavali o takvu odgovoru kršćana na kugu. Jedno stoljeće kasnije car Julijan, inače gorljiv poganin, ogorčeno se žalio kako se „Galilejci“ brinu čak i za bolesnike nekršćane, a crkveni povjesničar Poncijan bilježi kako su kršćani držali do toga da se „dobro čini svakom čovjeku, ne samo zajednici vjernih“.⁴  Sociolog i religijski demograf Rodney Stark tvrdi kako je stopa smrtnosti u gradovima s kršćanskim zajednicama možda bila čak upola manja nego u drugim gradovima.⁵ 

Ta praksa požrtvovne brige javlja se tijekom cijele povijesti. Godine 1527., kada je bubonska kuga pogodila njemački grad Wittenberg, Martin Luther (pokretač reformacije) odbio je poziv da pobjegne i spasi se. Odlučio je ostati i služiti bolesnima. Ta ga je odluka stajala života njegove kćeri Elizabeth. No urodila je i kratkim spisom Trebaju li kršćani bježati od kuge?, u kojem Luther jasno artikulira kakav treba biti kršćanski odgovor na epidemiju:

„Umrijeti nam je na našim položajima. Kršćanski liječnici ne mogu napustiti svojih bolnica, kršćanski upravitelji ne mogu ostaviti svoje pokrajine, kršćanski pastori ne mogu napustiti svoje zajednice. Kuga nas ne razrješuje naših dužnosti: ona ih pretvara u križeve, na kojima moramo biti spremni umrijeti.“

Stoneov članak završava sljedećom tvrdnjom:

„Motivacija kršćana za održavanjem higijene i sanitarnih uvjeta ne proizlazi iz samoočuvanja, nego iz etike služenja bližnjem. Želimo se brinuti za unesrećene, što na prvom mjestu znači očuvati zdravlje zdravih. Rani su kršćani podigli prve bolnice u Europi kao sanitarna mjesta za pružanje njege u vrijeme kuge, shvaćajući kako je nemar zbog kojega se bolest širi ravan ubojstvu.“

Ništa od ovoga ne znači da trebamo ignorirati pravila koja su donesena u cilju sprečavanja širenja zaraze i tako sebe (i druge) izložiti nepotrebnoj opasnosti, napose u situacijama kada trebamo održavati samoizolaciju ili kada se nalazimo u području karantene. Naprotiv, to znači da trebamo tražiti načine kako ljubiti druge, čak i na vlastitu štetu – jer tako je Bog ljubio svakoga kršćanina u osobi svojega Sina, umirući za njih na križu. Ljubiti bližnjega znači i izbjegavati onaj sebični, histerični stav prema hrani i osnovnim potrepštinama koji vodi do praznih trgovina i oskudice naših bližnjih.

Misliti na vječnost

Time dolazimo do još jednoga aspekta kršćanskoga naslijeđa koji se nerijetko zaboravlja. Jer, četvrto, kršćani ne smiju zaboravljati na vječnost. Rani kršćani, koji su živjeli u svijetu prepunu opasnosti, relativno kratka životnoga vijeka i okruženi svakojakim prijetnjama, snagu za tako požrtvovan život i za toliko služenje na dobrobit drugih crpili su iz činjenice da su imali pravu i živu nadu koja je sezala onkraj groba.

C. S. Lewis jednom je o tome pisao sljedećim riječima, i danas jednako prikladnima kao i onda kada ih je pisao:

„Knjiga o patnji koja ne kaže ništa o nebu izostavlja gotovo cijelu jednu stranu prikaza. Sveto pismo i predaja najčešće stavljaju nebesku radost na jednu stranu vage, a ovozemaljske patnje na drugu, i ni jedno rješenje problema patnje koje to ne čini ne može se nazvati kršćanskim. Danas zaziremo i od samoga spominjanja neba. Bojimo se da će nam se ljudi rugati i reći nam da je nagrada na drugomu svijetu ‘na vrbi svirala’ (…) Ali nagrada na drugom svijetu postoji ili ne postoji. Ako ne postoji, kršćanstvo je laž jer je nauk o nagradi sastavni dio kršćanke poruke. Ako postoji, s ovom smo se istinom, kao i s bilo kojom drugom, dužni suočiti (…)…“⁶ 

Pavao, jedan od prvih kršćanskih apostola, nije se stidio iznositi svoja uvjerenja i pouzdanje u buduće stvari:

„Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. (…) Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.“⁷ 

To nisu obične riječi ležerna filozofa koji piše iz naslonjača u svojoj radnoj sobi, nego čovjeka koji je vidio i proživio svu težinu i grubost života. Pavao je redovito trpio nepravedna bičevanja i zatvaranja, jednom su ga ostavili misleći da je mrtav, i usput podnosio mnogu oskudicu i tegobe.

Poput Pavla, i ja ponekad nastojim zamisliti veličanstvenost nebeskoga kraljevstva. Evo koje se pitanje budi u meni: kada bi veo koji sada razdvaja vidljivi svijet od nevidljivoga na trenutak nestao te bismo mogli vidjeti trenutno stanje onih koji su preminuli – mirijade nedužnih kršćanskih vjernika koji su pretrpjeli neshvatljiva zla od ruke nemoralnih vlasti, huškača ratova i narkobosova ili koji su bili nedužne žrtve prirodnih katastrofa i pandemija – je li doista moguće, u svjetlu svega što znamo o Isusu Kristu, da bi u trenu nestali svi naši prigovori Bogu oko načina na koji upravlja situacijom? Još nismo došli do toga drugog svijeta, ali imamo vijest o njemu koja iz toga svijeta dolazi – vijest koju ovaj virusom zaraženi, tjeskobni svijet očajnički treba čuti.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Johna C. Lennoxa “Gdje je Bog u doba koronavirusa?”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

1. Usp. Lev 13,1–46.
2. „On Living in an Atomic Age“, u: Present Concerns: Journalistic Essays, 1948.
3. https://foreignpolicy.com/2020/03/13/christianity-epidemics-2000-years-should-i-still-go-to-church-coronavirus/, pristupljeno 20. ožujka 2020.
4. Ibid.
5. Ibid.
6. Problem boli, nav. dj., str. 160–161.
7. Rim 8,18.38-39.