Od toga časa do danas hvalospjev anđela više nikada nije prestao

Foto: Shutterstock

“I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: ‘Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim’” (Lk 2,12–14).

Evanđelist kaže da anđeli “govore”. Ali kršćanima je od početka bilo jasno da je anđeoski govor pjevanje u kojemu se sav sjaj velike radosti koju su navijestili čini osjetno prisutnim. I tako, od toga časa do danas hvalospjev anđela više nikada nije prestao. On se tijekom stoljeća nastavlja u uvijek novim oblicima i u slavljenju Isusova rođenja uvijek odjekuje na nov način. Razumije se po sebi da je jednostavan narod vjernika tada čuo i pjevanje pastira te im se do danas u Svetoj noći na svoj način pridružuje, izražavajući pjesmom veliku radost koja je od tada, pa sve do svršetka vremena, darovana svima.

Što su – po izvješću svetoga Luke – pjevali anđeli? Oni su Božju slavu “u visini” povezali s mirom ljudi “na zemlji”. Crkva je preuzela ove riječi i od njih oblikovala čitav hvalospjev. U nekim je pojedinostima, međutim, prijevod anđelovih riječi sporan.

Latinski tekst koji nam je poznat donedavno se prevodio ovako: “Slava Bogu na visini! I na zemlji mir ljudima dobre volje.” Suvremeni egzegeti odbacuju ovaj prijevod – ne bez pravoga razloga – kao jednostrano moraliziranje. “Slava Božja” nije nešto što ljudi mogu proizvesti (“Neka bude slava Bogu.”). “Slava” Božja jest tu, Bog jest slavan, i to je istinski razlog radosti: postoji istina, postoji dobro, postoji ljepota. Ove stvarnosti su tu – u Bogu – neuništive.

Važnija je razlika u prijevodu druge polovice anđelovih riječi. Ono što se dosada prevodilo: “ljudima dobre volje” sada, u prijevodu Njemačke biskupske konferencije, glasi: “Menschen seiner Gnade” – “ljudima njegove milosti”. U prijevodu Talijanske biskupske konferencije govori se o “uomini che egli ama” – o “ljudima koje Bog ljubi”. Tu se, sada, pitamo: koje ljude Bog ljubi? Ima li nekih koje on ne ljubi? Zar on ne ljubi sve kao svoja stvorenja? Što, dakle, kaže dodatak “koje Bog ljubi”? Slično se pitanje može uputiti i njemačkome prijevodu. Tko su “ljudi njegove milosti”? Ima li onih koji nisu u njegovoj milosti? Ako ih ima, zbog kojega razloga? Doslovan prijevod s grčkoga izvornog teksta glasi: mir “ljudima [njegove] miline”. I ovdje se očito postavlja pitanje: koji su ljudi mili Bogu? I zašto?

Za razumijevanje ovoga pitanja pomoć nalazimo u Novome zavjetu. U izvješću o Isusovu krštenju Luka nam pripovijeda da se nebo otvorilo dok je Isus molio i da je s neba došao glas koji je rekao: “Ti si Sin moj, Ljubljeni. U tebi mi sva milina” (Lk 3,22). Čovjek miline je Isus. On je to jer živi potpuno okrenut Ocu, gledajući Oca, u zajedništvu volje s njime. Slijedom toga, ljudi miline su ljudi koji imaju stav Sina – ljudi suobličeni Kristu.

Iza razlike u prijevodima stoji u konačnici pitanje o odnosu Božje milosti i ljudske slobode. Ovdje su moguća dva krajnja stava: prvi je predodžba o apsolutnoj isključivosti Božjega djelovanja na način da sve ovisi o njegovu predodređenju. Druga je krajnost moralizirajući stav po kojemu u konačnici sve biva odlučeno posredstvom čovjekove dobre volje. Stariji bi se prijevod o ljudima “dobre volje” u tome smislu mogao pogrješno shvatiti. Novi bi se prijevod mogao pogrešno tumačiti u suprotnu smislu, kao da sve ovisi jedino o Božjemu predodređenju.

Cjelokupno svjedočanstvo Svetoga pisma ne ostavlja ni najmanju mogućnost opravdanosti dvaju krajnjih stavova. Milost i sloboda se međusobno prožimaju i njihovo isprepleteno djelovanje ne možemo izraziti jasnim formulama. Ostaje istinito da mi ne bismo mogli ljubiti da nas Bog nije prvi ljubio. Božja nam milost uvijek prethodi, obuhvaća nas i nosi. Ali ostaje istinito i da je čovjek pozvan sudjelovati u toj ljubavi, on nije jednostavno sredstvo Božje svemoći, lišeno vlastite volje; on može ljubiti u zajedništvu s Božjom ljubavi ili može čak odbiti tu ljubav. Čini mi se da doslovan prijevod – “miline” (ili “njegove miline”) – najviše uvažava ovu tajnu, ne dokidajući je ni s jedne strane.

Što se tiče slave u visini, ovdje je, očito, odlučujući glagol “jest”. Bog jest slavan, on jest neuništiva Istina, vječna Ljepota. To je temeljna i utješna sigurnost naše vjere. Unatoč tomu i ovdje postoji – po prvim trima zapovijedima Dekaloga – u podređenu smislu, zadaća koja nam je dodijeljena: zauzimati se da velika Božja slava u svijetu ne bude ukaljana i pogrješno prikazana, da se njegovoj veličini i njegovoj svetoj volji dadne dužna slava.

No sada moramo razmotriti još jedan vid anđelove poruke. U njoj se iznova vraćaju temeljne kategorije koje određuju shvaćanje cara Augusta o samome sebi i njegovu sliku svijeta: sōtēr (spasitelj), mir, ekumena – ovdje, dakako, onkraj sredozemnoga svijeta proširene na nebo i zemlju; i, napokon, riječ o radosnoj poruci (euangélion). Ove paralele sigurno nisu slučajne. Luka nam hoće reći: ono što je car August zahtijevao za sebe ostvareno je na puno uzvišeniji način u Djetetu koje je rođeno nezaštićeno i bespomoćno u betlehemskoj špilji i čiji su gosti bili siromašni pastiri.

Reiser s pravom naglašava da u središtu obje poruke stoji mir i da pritom pax Christi nije nužno u suprotnosti spram pax Augusti. Ali Kristov mir nadilazi Augustov mir kao što nebo nadilazi zemlju (usp. Wie wahr ist die Weihnachtsgeschichte?, str. 460). Usporedba ova dva mira ne mora se jednostrano promatrati polemički. August je doista donio “250 godina mira, pravne sigurnosti i blagostanja, o čemu danas mnoge zemlje nekadašnjega Rimskog Carstva mogu samo sanjati” (isto, str. 458).

Politici su posve prepušteni njezin vlastiti prostor i njezina vlastita odgovornost. Međutim, tamo gdje se car pobožanstvenjuje i zahtijeva za sebe božanske kvalitete, politika prekoračuje svoje granice i obećava ono što ne može izvršiti. U stvarnosti pravna sigurnost, mir i blagostanje u zlatnome dobu Rimskoga Carstva nikada nisu bili sigurni ni potpuno ostvareni. Dovoljan je pogled na Svetu Zemlju da bi se vidjele granice pax romana.

Kraljevstvo koje je navijestio Isus, kraljevstvo Božje, drukčije je vrste. Ne vrijedi samo za Sredozemlje i samo za određenu epohu. Vrijedi za čovjeka u dubini njegova bitka; otvara ga pravomu Bogu. Isusov mir je mir koji svijet ne može dati (usp. Iv 14,27). U konačnici se ovdje radi o pitanju što označavaju otkupljenje, oslobođenje i spasenje. Jedno je očito: August pripada prošlosti; Isus Krist je, naprotiv, sadašnjost i budućnost: “jučer i danas isti je – i uvijeke” (Heb 13,8).

“Čim anđeli otiđoše od njih…, pastiri stanu poticati jedni druge: ‘Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin.’ I pohite te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama” (Lk 2,15s). Pastiri su pohitali. Na sličan je način evanđelist izvijestio da je Marija, nakon anđelova ukaza o trudnoći njezine rođakinje Elizabete, “pohitala” u grad u Judeji u kojemu su živjeli Zaharija i Elizabeta (usp. Lk 1,39). Pastiri su pohitali, jamačno i iz ljudske radoznalosti, da vide ono veliko što im je bilo naviješteno. Ali sigurno im je krila dala i radost zbog toga što se sada stvarno rodio Spasitelj, Mesija, Gospodin, kojega je sve iščekivalo i kojega oni prvi mogu vidjeti.

Koji to kršćani danas hitaju kada se radi o Božjim stvarima? Ako nešto zaslužuje hitnju – jamačno nam to evanđelist želi potiho reći – onda su to upravo Božje stvari.

Anđeo je pastirima naveo kao znak da će naći novorođenče gdje leži povijeno u jaslama. To je znak prepoznavanja – opis onoga što se moglo utvrditi očima. To nije “znak” u smislu da bi se Božja slava dala vidjeti, da bi se jasno moglo reći: ovo je pravi Gospodar svijeta. Ništa od toga. U ovomu smislu znak je istodobno i ne-znak: Božje siromaštvo je njegov stvarni znak. Ali pastirima, koji su vidjeli sjaj Božjega svjetla na svojim pašnjacima, taj je znak dovoljan. Oni vide iznutra. Vide ovo: ono što je anđeo rekao, istinito je. Stoga se pastiri vraćaju radosni. Slave i hvale Boga za ono što su čuli i vidjeli (usp. Lk 2,20).

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Djetinjstvo Isusovo” Josepha Ratzingera – Benedikta XVI. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.