Prema Bibliji, Isus je otišao u pustinju „da ga đavao iskuša“ (Mt 4,1).

To je zapravo priča o Kajinu, ponovno ispričana na apstraktan način. Kao što smo vidjeli, Kajin nije zadovoljan ni sretan. Naporno radi, ili barem on to misli, ali Bog nije zadovoljan. U međuvremenu Abel naizgled lagodno prolazi kroz život. Usjevi mu bogato rađaju. Žene ga vole. I što je najgore od svega, on je doista dobar čovjek. Svatko to zna. Zaslužio je svoju dobru sudbinu. To je samo dodatan razlog da postane predmetom zavisti i mržnje. S druge strane, stvari se ne odvijaju dobro za Kajina i on žali zbog svoje nesreće, ne miče se od nje kao lešinar od svojega jajeta. U svojoj bijedi nastoji smisliti nešto pakleno i čineći to ulazi u pustu divljinu svojega uma. Opsjednut je svojom zlom sudbinom; Božjom izdajom. Hrani svoje ogorčenje. Upušta se u sve detaljnija maštanja o osveti. I dok to čini, njegova taština raste do luciferskih razmjera. „Zlostavljan sam i potlačen“, misli. „Ovo je glup i proklet planet. Što se mene tiče, može otići kvragu.“ S tim mislima Kajin, slobodno možemo reći, metaforički odlazi u pustinju, tamo susreće đavla i postaje žrtva njegovih kušnja. Sotona čini sve što može kako bi stvari učinio što gorima, na što ga potiče (da se izrazimo bezvremenim riječima Johna Miltona):

…toliko duboka zloba,

da posiječe ljudski rod u jednom korijenu, i zemlju s Paklom da uplete i umiješa,

sve to učinjeno da se prkosi velikom Stvoritelju.

Kajin se okreće Zlu zato da dobije ono što mu je Dobro uskratilo i čini to dobrovoljno, svjesno i sa zlim predumišljajem.

Krist ide drugim putem. Njegov boravak u pustinji tamna je noć duše – duboko ljudsko i univerzalno ljudsko iskustvo. To je put do onoga mjesta u koje svi idemo kada se stvari raspadaju, prijatelji i obitelj se otuđe, zavladaju beznađe i očaj i začujemo crni zov nihilizma. I, dodajmo još u duhu vjernosti priči: četrdeset dana i noći usamljena gladovanja u pustinji moglo bi vas odvesti baš na to mjesto. Na taj se način istodobno ruše naš objektivni i subjektivni svijet. Četrdeset dana je vrlo simbolično vremensko razdoblje koje se odnosi na četrdeset godina koje su Izraelci proveli lutajući pustinjom nakon što su umakli tiraniji faraona i Egipta. Četrdeset je dana dug period proveden u podzemlju prepunu mračnih pretpostavki, zbunjenosti i straha, dovoljno dug period za putovanje do središta, koje je sami pakao.

Na to putovanje iz radoznalosti može krenuti svatko – to jest svatko tko je voljan uzeti zaozbiljno zlo u samome sebi i u čovjeku općenito. Tu nam može pomoći malo poznavanja povijesti. Za početak dobro je prisjetiti se totalitarnih strahota dvadesetoga stoljeća, koncentracijskih logora, prisilnoga rada i smrtonosnih patoloških ideologija – zatim treba promisliti o tome da su i najgori čuvari u koncentracijskim logorima bili ljudi, u pravomu smislu te riječi. To je sve dio ponovnoga oživljavanja priče o pustinji; dio prilagođavanja te priče suvremenomu svijetu.

„Nakon Auschwitza“, rekao je Theodor Adorno, proučavatelj totalitarizama, „ne bi smjelo biti poezije.“ Bio je u krivu: poezija bi trebala biti o Auschwitzu. Sagledavajući strašne posljedice dvadesetoga stoljeća vidimo da je čovjekova zastrašujuća sposobnost razaranja postala problem koji nadilazi čak i problem neotkupljene boli. Nijedan od tih problema ne može se riješiti bez pristupanja rješavanju i drugoga problema.

Ovdje je ključna ideja Kristova preuzimanja ljudskih grijehâ na sebe kao da su njegovi – ona otvara vrata dubljemu razumijevanju susreta s đavlom u pustinji. „Homo sum, humani nihil a me alienum puto“, rekao je rimski dramatičar Terencije: „Ništa ljudsko nije mi strano.“

Uvijek zastrašujući C. G. Jung kaže: „Drvo ne može uzrasti do neba ako mu korijenje ne seže do pakla.“ Ova bi izjava svakoga trebala natjerati da zastane i promisli. Taj je veliki psihijatar pomno i duboko promislio i ustvrdio da svako kretanje prema gore zahtijeva odgovarajuće kretanje prema dolje. Upravo zato tako rijetko dolazi do prosvjetljenja. Tko je voljan to učiniti? Želite li se uistinu susresti s glavnom facom dolje, na samu dnu svojih najuvrnutijih zlih misli? Što je tako neshvatljivo napisao Eric Harris, masovni ubojica iz srednje škole u Columbineu, istoga dana prije nego što će započeti masakr nad svojim kolegama?

„Zanimljivo, kada sam u svojemu ljudskom obliku svjestan da ću umrijeti, sve poprima ozračje trivijalnosti.“ Tko bi se usudio objasniti takvo pismo? – ili, još gore, opravdati ga?

U pustinji Krist susreće đavla (vidi Lk 4,1–13 i Mt 4,1–11). Ova priča ima jasno psihološko značenje – metaforičko značenje – uz neka druga, materijalna ili metafizička značenja koja bi mogla imati. Ono kaže da je Krist vječno onaj koji odlučuje preuzeti osobnu odgovornost za svu dubinu ljudske izopačenosti. To znači da je Krist vječno spreman suočiti se s kušnjama najpakosnijega elementa ljudske naravi, duboko o njima promisliti i riskirati. To znači da je Krist uvijek voljan svjesno, potpuno i dobrovoljno suprotstaviti se zlu. To nije puka apstrakcija (iako jest apstraktno), nije nešto što treba ispolirati. To nije samo intelektualno pitanje.

Knjigu “12 pravila za život” moguće je nabaviti u knjižarama Verbum i putem web knjižare verbum.hr, a više o njoj možete saznati na linku ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.