Kanadski psiholog Jordan Peterson izazvao je manju buru među katoličkim korisnicima Twittera kada je odlučio podučiti papu Franju o osnovama kršćanstva. Zvuči pretenciozno? Ipak, tako je bilo.

Naime, papa Franjo, koji se Twitterom koristi uglavnom kako bi podsjetio na neke temeljne poruke kršćanstva, na svojem je profilu napisao prilično benignu rečenicu: “Društvena pravednost zahtijeva da se borimo protiv uzroka siromaštva: nejednakosti i nedostatka radne snage, zemlje i stanovanja; protiv onih koji uskraćuju socijalna i radna prava; i protiv kulture koja vodi oduzimanju dostojanstva drugima.”

“Što bi moglo poći po zlu s takvom rečenicom?” pitate se, ali čini se da barem za Petersona jest, te je na Papin tvit odgovorio prilično oštrom opomenom: “Nema ničeg kršćanskog u društvenoj pravednosti. Otkupljujuće spasenje stvar je pojedinačne duše.”

Petersonovu rukavicu bačenu Papi prihvatili su drugi, pa je tako inače prilično suzdržani Ed Condon iz umjereno konzervativnog Pillara kanadskom psihologu vratio jednakom mjerom: “Ateistički pop-psiholog pokušava provjeriti činjenice jednog *pape* o osnovama kršćanstva. Ne izgleda dobro. Trebao bi se držati razgovora o jastozima, djeci se to svidjelo.”


No, našlo se i onih koji su stali na Petersonovu stranu, pa je tako pomoćni urednik Catholic Heralda Gavin Ashenden posvetio čitav tekst kako bi objasnio da se Crkva od početka svojeg socijalnog nauka borila protiv socijalizma, te da su se Kristove riječi “Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!”, vjerojatno odnosile na progonjene kršćane, a ne na siromahe općenito (redak koji su brojni sveci od Franje Asiškog do Majke Terezije očito krivo shvatili).

Da Ashenden osvježava pamćenje katolicima o stavu papa po pitanju socijalizma, u ovoj mi se temi čini prilično suvišnim, posebice jer ni Papa ni Peterson nisu spominjali socijalizam (općenito sam primijetio da će neki inače ozbiljni katolici na svako spominjanje socijalnog nauka posumnjati da ste socijalist). No, pape su spominjali, i to uvijek u pozitivnom smislu, pojam koji se ovdje pokazao kamenom smutnje, i kojega bi bilo puno važnije objasniti, a to je “društvena pravednost”.

Riječ je o pojmu koji je prvi koristio talijanski isusovac Luigi Taparelli ranih 1840-ih, a koji se na više mjesta spominje i u papinskim enciklikama i u Kompendiju socijalnog nauka kao jedan od temeljnih pojmova za razumijevanje katoličkog pogleda na društvo. Katekizam Katoličke Crkve ga (između ostaloga) spominje u točki 1928 u kojoj stoji: “Društvo osigurava društvenu pravednost ostvarujući uvjete koji omogućuju udruženjima i pojedincima postizanje onoga na što imaju pravo po svojoj prirodi i po svom pozivu.”

“No što tu može biti sporno?” opet ćete se pitati. Ipak, čini se da može. Naime, pojam “društvena pravednost” korišten je u više smislova i na više načina otkako ga je Taparelli skovao, a među konzervativcima u SAD-u je vjerojatno najviše “opterećen” izrazom social justice warriors (borci za društvenu pravednost), koji se posljednjih desetak godina rabi za pojedince koji (ponekad prilično agresivno) promiču lijevo liberalnu agendu.

Sad, možemo se pitati je li Peterson pobrkao “društvenu pravednost” iz pojma social justice warriors s onom kako ju definira Katolička Crkva i ishitreno napao Papu? Možda. U svakom slučaju, prilično sam uvjeren da bi mnogi katolici voljeli da se Crkva posve odrekne tog pojma zbog njegove ideološke opterećenosti. No, onda se postavlja pitanje bismo li se istom logikom trebali odreći i pojmova kao što su: sloboda, ljubav, milosrđe, bratstvo, jednakost, pa na kraju krajeva i pojma Bog jer su ideološki opterećeni? Trebamo li kao vjernici uvijek igrati reaktivno i strahovati dok iznosimo temeljne pojmove kršćanstva da netko ne bi pomislio da smo potpali pod utjecaj “svijeta”? Smatram da ne.

S druge strane, moguće je i da Peterson nije pobrkao pojmove, a to možemo naslutiti iz druge rečenice u kojoj ističe da je otkupljujuće spasenje stvar “pojedinačne duše”. Sad, ako je Peterson time htio reći da će svatko na konačnom sudu odgovarati za svoje grijehe ili da smo se za Boga dužni opredijeliti osobno te da to nitko ne može učiniti umjesto nas, to je, naravno, u kršćanskom pogledu notorna činjenica.

Ipak, teško je ne osjetiti zadah radikalnog individualizma koji se osjeti u tvrdnji da je spasenje stvar pojedinačne duše, jer to nije ono što čitamo u Bibliji. Počevši od Kainu upućenih riječi “Gdje ti je brat?”, preko cijelog iskustva izraelskog naroda, sve do definicije Crkve kao “zajednice spašenih”, jasno je da nitko u priči o spasenju nije otok. Na kraju krajeva, kada spominjemo “otkupljujuće spasenje” vrijedi se podsjetiti da to otkupljenje za nas kršćane nije bilo nešto što smo sami učinili, nego ga je za nas učinio netko drugi: Bog, čovjek i naš brat Isus Krist. Istina, Isus naglašavajući važnost pojedinačnog opredjeljenja kaže: “Dvije će mljeti zajedno: jedna će se uzeti, druga ostaviti”, ali ne bi me čudilo da će se ova druga ostaviti jer je smatrala da je spasenje isključivo stvar “pojedinačne duše”.

“Nitko se ne spašava sam. Dužnici smo jedni drugih”, napisao je papa Franjo u poruci za prvi Svjetski dan djedova i baka i starijih osoba, i upravo ove dvije rečenice lijepo povezuju ono što ne valja s Petersonovim dvjema rečenicama. S jedne strane naglasak je na tome da spasenje nije podvig koji činimo samo osobnim snagama izolirani jedni od drugih, s druge strane Papa spominje “dug” koji postoji prema drugima samim time što su ljudi zbog kojeg onda postoji potreba za njegovim vraćanjem, odnosno pravednošću. Ta se pak pravednost na društvenoj razini naziva “društvenom pravednošću”.

Ne bih htio Petersona demonizirati, njegovi savjeti za osobni razvoj nešto su što mi je i samom pomoglo kao i milijunima drugih, ali moram priznati da nikada nisam bio pretjerano oduševljen njegovim pogledom na društvo koji mi se uvijek činio previše individualističkim. Kao i sve ostalo, i taj pogled počinje odgovorom na temeljna pitanja poput: “Tko je čovjek?” i “Što je svijet?”, na koja bi najkraći kršćanski odgovor bio: “Čovjek je biće stvoreno na sliku Božju”, a “Svijet je mjesto u koje je Bog smjestio čovjeka”. Budući da je sam Bog u sebi zajednica i čovjek je biće upućeno na drugoga, pa i što se tiče spasenja, a budući da je svijet stvorio Bog, čovjek nikada ne može biti apsolutni vlasnik onoga što posjeduje, nego je pitanje (društvene) pravde da se svima osigura pristup dobrima jer svi smo Božji baštinici. Primijetit ćete da oba ova odgovora za kršćanina ovise o postojanju kršćanskog Boga kojeg Peterson nikada nije ispovjedio. To ne znači da Peterson ne bi mogao stići do sličnog pogleda na društvo kao i kršćani, ali znači da on i Papa kreću iz bitno različitih polazišnih pozicija što bi i Peterson sam trebao imati na umu.

Ipak, reći ću za kraj da donekle mogu razumjeti kanadskog psihologa u njegovoj olakoj kritici Petrova nasljednika jer živimo u svijetu u kojem frazu “biti veći katolik od pape” brojni vjernici više ne percipiraju kao nadmenost (iako bi trebali), nego kao minimalni uvjet vjere. Možda se i on ohrabren tim “svijetlim” primjerom naše subraće ohrabrio okušati u ovoj neobičnoj suvremenoj katoličkoj disciplini. Ako je tako, kako bih mu vratio barem dio duga zbog onoga što sam od njega naučio, otkrit ću Petersonu jedno pravilo za (vječni) život iz pera svetog Ambrozija: “Gdje je Petar ondje je Crkva, a gdje je Crkva ondje nije smrt, nego život vječni.”