Goran Andrijanić na svojem je Facebook profilu potaknut zbivanjima u Poljskoj napisao vrijedan komentar o važnosti pastorala mladih. Naime, nakon odluke Ustavnog suda o zabrani pobačaja nerođene djece na temelju invaliditeta, u zemlji su izbili masovni prosvjedi i neredi koji su uključivali oskvrnjivanje crkava i spomenika Ivanu Pavlu II. To je zasigurno veliki udarac za zemlju koja je u Europi ostala kao jedan od posljednjih “bastiona katoličanstva”, posebice ako se uzme u obzir da je velik broj onih koji su sudjelovali u prosvjedima mladi.

“Dopustit ću sebi jedan mali, laički savjet hrvatskim svećenicima, redovnicima i redovnicama. Posvetite veliku pažnju radu s mladima. Crkva treba tom pastoralu dati ono najbolje od sebe, svoje najbolje kćeri i sinove. Mladi trebaju biti njezin prioritet. I prošla su vremena kada je bilo dovoljno biti cool”, napisao je Goran potaknut gorkim poljskim iskustvom i brigom za Hrvatsku. Preporučujem da njegov status pročitate u cijelosti.

Ipak, ovaj tekst nije o mladima u Poljskoj o kojima ništa ne znam, nego mladima u Hrvatskoj o kojima barem ponešto znam. Kao prvo, odgovorit ću onima koji su spremni ekspresno tvrditi da poljski scenarij nekim slijedom neizbježnih okolnosti jako brzo čeka Hrvatsku. Moj odgovor je: Nije tako. Ili, u najmanju ruku: Mnoge stvari govore da tako ne mora biti. Ako postoji jedna stvar oko koje se isplati biti optimističan vezano za budućnost naše zemlje, pa možda i Europe, to su mladi hrvatski katolici i pastoral koji se vodi s njima. Priznajem, moje iskustvo je primarno vezano za Zagreb, ali Zagreb nije samo Zagreb, oni koji tu dolaze studirati vraćaju se u većoj ili manjoj mjeri u svoje krajeve zasigurno obilježeni iskustvima koje mogu prenijeti u svoja mjesta, a siguran sam da barem na nekima od njih postoji samostalan život koji donosi ploda.

Možda ćete se ovdje u razmišljanju zaustaviti i pitati: Nismo li čuli da je za većinu mladih krizma ‘doviđenja’ u pogledu doticaja s Crkvom, sve do vjenčanja, pokojeg krštenja, ili sprovoda? Istina, većina mladih nakon krizme se pozdravi s Crkvom i više joj se ne vraća do neke ‘velike’ prigode i to je sigurno nešto na čemu trebamo raditi. No, dobra stvar je da Isus nije kršćane uspoređivao s brašnom nego sa solju kojeg je dovoljno i malo pa da dadne okus hrani. Ono što sasvim uvjereno tvrdim je: soli ima.

Itekako ima.

Možda smo se u zemlji u kojoj su srebrne medalje jedva dovoljno dobre naviknuli imati grandiozna očekivanja, ali čak i takva očekivanja mogla bi biti zadovoljena nekim lako dokazivim činjenicama po ovom pitanju. Tisuće mladih samo u glavnom gradu sudjeluju na redovitim vjerskim aktivnostima na koje ih nitko ne prisiljava, nitko ne vuče za rukav, osim osobne želje za traženjem Krista. Znam da su konkretni primjeri i imena uvijek škakljivo područje da se nekoga ne bi ispustilo, ali ovdje su potrebna da bi se stvar potkrijepila činjenicama.

Samo promislite koliko je tisuća mladih prošlo vjeronauke don Damira Stojića, koliki su prošli kroz SKAC-ove aktivnosti i mise za mlade u Palmotićevoj, koliko ih je bilo na brojnim ljetnim kampovima posvećenima molitvi i nekom obliku odricanja. Tisuće su prošle kroz ispovjedaonicu vlč. Jorgea Ramosa, gomile bile uključene u aktivnosti salezijanaca, samo u Zagrebu ima devet Frama, a tko još nije čuo za kateheze vlč. Jakova Rađe? Gdje su još druge zajednice, pokreti i inicijative: neokatekumeni, Kursiljo, Božja pobjeda, Srce Isusovo, Exitus, mladi koji se okupljaju na tradicionalnoj latinskoj misi… Marin Miletić se pobrine da nas izvijesti što sve radi u Rijeci, u Osijeku je DUHOS (a odnedavno i Ike), čujemo i za dubrovački SKAC, Božje nadzemlje u Splitu… Istina nisu sve navedene zajednice vezane isključivo za mlade, ali znam da je ogroman broj mladih sazrijevao u njima.

Možda ćete primijetiti da dosad još nisam spomenuo župni pastoral koji se smatra primarnim. Nema sumnje da su dio toga pastorala preuzele navedene zajednice i pokreti, ali on još igra itekakvu ulogu. Na kraju, imamo i evangelizaciju na internetu koju također pretežno guraju mladi: Pod smokvom, Nova Eva, eDuhovne vježbe, Lectio brevis… Sva ova širina, različitost i bogatstvo upućuje na jedan zaključak: postoji vitalan, snažan i aktivan život. Život koji se ne može odglumiti, koji se osjeća i koji je konkretan. Kao čovjek koji živi u Zagrebu navikao sam da svaki puta kada odem na misu u neku crkvu oko centra ili bilo koju malo veću župu u njoj bude barem desetak mladih na dnevnim misama. Kad se sve te crkve zbroje pitam svakoga: Zar to nije dovoljno za sol?

Ipak, gdje je tu djelovanje u svijetu? Sve što sam dosad naveo aktivnosti su poglavito vezane za Crkvene prostore. Prije svega, smatram da su mladi katolici koji su sudjelovali u aktivnostima koje sam ranije naveo razvili vrlo dobru duhovnu intuiciju za barem neka svjetovna pitanja. Ukupno gledajući, nećete ih navući na separatizam, na osjećaj da se bore protiv društvenih neprijatelja ili na glupavo razmišljanje da se u društvu može povući linija između ‘nas’ i ‘njih’. Koliko god pojedini mediji pisali o radikalizaciji mladih, radikale nećete naći (ili jako, jako rijetko) među onima koji su prošli kroz navedene oblike duhovne formacije. Svaki pokušaj da se stvari ‘zaoštre’ ne padaju na plodno i mladi ponekad rastuženo gledaju nešto starije generacije koje se ponekad prelako daju navući na tanak led ispraznog internetskog svađanja, zgražanja, a ponekad i vrijeđanja. (Valja priznati da ovdje barem određenu ulogu, iako smatram manju, igra i veća ‘internetska pismenost’ među mladima.)

Što se tiče mladih intelektualaca, smatram da nas i tu uskoro čekaju bolji dani i da će javni prostor uskoro vidjeti veću zastupljenost stasalih katolika koji imaju što za reći. Ovdje ću istaknuti žaljenje što se od samostalnosti Republike Hrvatske nije više uložio u katoličke škole, vrtiće, fakultete i ostale obrazovne institucije, ali ipak pojedinci su, poglavito osobnim angažmanom, pronašli put stjecanja znanja. Vrlo konkretan nedavni primjer je Matija Štahan koji se uključio u Peti dan i pokazao da u najmanju ruku ravnopravno sudjeluje s ostalim iskusnijim sudionicima, a dobra vijest je da čak i u svome skromnom krugu poznajem barem još nekolicinu formiranih mladih katolika i katolkinja koji ne zaostaju za Matijom i za koje bismo uskoro mogli češće čuti.

Sve je to u redu, reći ćete, ali što je s organiziranim djelovanjem? Ima nas i tu, iako još pomalo učimo hodati. Mladi su tu imali dva hendikepa koja polako nadoknađuju. Prvi je taj što je civilno društvo kod nas jako mlado, a ono katoličkog duha još mlađe. Ne želim reći da se ranije baš ništa nije radio, ali oni mladi koje ja znam su praktički kretali od nule i sami sebe učili. Nije bilo nikoga da im prenese know-how, a još manje, uz pojedine časne izuzetke, pogura financijskom potporom. Kod nas su ljudi velikodušni kada treba pomoći siromahu ili osobi kojoj treba platiti liječenje, ali još nismo prepoznali potrebu podržati mlade katolike koji nastoje djelovati u društvu. Istina, pojedine udruge su uspješno dobivale ozbiljne novce iz EU projekata, ali tu se uvijek moraju raditi kompromisi provođenjem projekata koji nisu od primarnog interesa organizacije uz rizik da ćete skrenuti s onog cilja zbog kojeg ste uopće krenuli u organizirano djelovanje.

Drugi hendikep je taj što iako današnji mladi nisu odrasli u socijalizmu, ponešto od tog duha je ostalo u zraku. Od mnogih sam prijatelja čuo da je jedan od komentara njihovih roditelja na društveni angažman svojih sinova i kćeri bio “ne petljaj se ti u to”. S jedne strane to je odraz straha da još uvijek postoji neka tajna policija koja bi mogla djelovati protiv društveno aktivnog pojedinca, a s druge strane riječ je o ostacima razmišljanja da se valja brinuti za osobnu zaradu, dok će se država već pobrinuti za društvo. Ipak, određeni broj mladih je shvatio da postoji opasnost da dok priskrbljujemo za sebe i svoje sadašnje ili buduće obitelji, ostavljamo neštićenim prostor društvenih vrijednosti i tako budućim generacijama osiguravamo materijalnu sigurnost, ali duhovnu ugrozu.

Uza sve dobro što sam naveo, završetak teksta koristim kao poziv na oprez jer svaka nova generacija govori svojim jezikom kojeg Crkva treba dešifrirati i iz svojeg bogatstva odgovoriti na specifične potrebne mladih koji dolaze. Uvijek Crkvi, ako nije aktivna, prijeti da joj svijet preotme duše, ali pozicija koju imamo u ovom trenutku daje razloga za optimizam u narednim godinama. Optimizam za koji su ponajviše zaslužni oni svećenici i pastoralni djelatnici koji su mlade podučavali, formirali, organizirali zajednice, dijelili sakramente i tako od njih osim građana neba izgrađivali i građane ove zemlje koji bi u narednim godinama trebali izaći na scenu. Oni nikoga neće ‘radikalizirati’ i njih se nitko ne treba plašiti osim zloduha. Kad smo već kod zloduha, sinoć su mladi katolici umjesto Halloweena diljem zemlje, prema trenutnim mogućnostima, organizirali ‘Holywin’ koji u redovitim okolnostima okuplja tisuće sudionika. Neka mi oproste oni koji organiziraju ovaj događaj što sam ih se sjetio tek na kraju teksta. Jednostavno je previše toga.