Hrvoje Vargić o solidarnosti: Hoće li hrvatska sirotinja financirati obnovu stanova u centru Zagreba?

1. ŠOK

Jeste li znali da beskućnici financiraju studiranje djeci bogatih Zagrepčana?

A jeste li znali da siromašni Slavonci financiraju obnovu stolarije na obiteljskim kućama bogatih Zagrepčana radi energetske obnove istih?

Ili, jeste li znali da ljudi koji žive od socijalne pomoći moraju financirati povećanje plaća sveučilišnim profesorima koji zarađuju preko 15 tisuća kn mjesečno?

Kažu da je dobro započeti tekst nekim šokom radi privlačenja pažnje. Ipak, sve gornje tvrdnje su istinite. Kada beskućnik isprosi nešto novca i za taj novac kupi nešto u trgovini, na to plati PDV koji ide u državni proračun iz kojeg se financira visoko školstvo. Slično je i s ostalim primjerima.

Dakle, nije nikakav presedan da siromašni kroz indirektne poreze kao što je PDV financiraju javno financirana dobra i usluge koje koriste i bogati. Isticanje ovakvih i sličnih primjera u kontekstu obnove Zagreba može koristiti za stvaranje šoka i privlačenje pažnje, ali u bitnome ne doprinosi razumijevanju problema.

2. PROPORCIONALNOST

Kada se kaže da će siromašni Slavonci financirati obnovu nekretnina bogatim Zagrepčanima, onda se obično zamisli neki čovjek koji radi za 3-4 tisuće kn mjesečno te se taj iznos usporedi s desecima tisuća eura koliko (minimalno) iznosi temeljita renovacija nekog stana.

Ipak, porez se plaća proporcionalno primanjima, a neki porezi su i djelomično progresivni (npr. na dohodak i na dobit) pa oni s osjetno manjim primanjima plaćaju i osjetno manje poreza.

Uzmimo čovjeka koji radi za minimalac od 3250kn. On ne plaća porez na dohodak i prirez, a ako je zaposlenik, onda ne plaća ni porez na dobit.

Recimo da 750kn potroši na kruh, mlijeko i lijekove i u tom iznosu plati PDV od 5% cca 37kn) te svih ostalih 2500 kn potroši na robu široke potrošnje na koju će platiti 25% PDV-a 500 kn). On godišnje plati 6444 kn poreza.

Trošak obnove Zagreba i okolice pokriven trenutnim prijedlogom je oko 42 mlrd. kuna, dok predloženo financiranje države iznosi 25 milijardi ili cca 6,25% BDP-a iz 2019. Recimo da se sav iznos koji naš čovjek na minimalcu uplati u proračun proporcionalno rasporedi na različite stavke u proračunu, on će dati oko 400 kn za obnovu. Ako pretpostavimo da će se recimo 20% financirati iz EU sredstava, iznos pada na 320 kn. Ako se obnova bude financirala npr. 8 godina (što je sigurno optimistično), on će izdvojiti 40kn godišnje ili oko 0,1% svojih primanja.

Iznos dakle nije šokantan, iako se možemo načelno složiti da osobe na minimalcu ne treba dodatno porezno opterećivati.
(Usput, trebalo bi pitati stranku Fokus kako su izračunali da će svaki porezni obveznik obnovu financirati s nekoliko desetaka tisuća kuna.)

3. BOGATSTVO

No, usporedba siromašnih Slavonaca i bogatih Zagrepčana treba biti uzeta sa zrnom soli. Prije 5-6 godina se kvadrat stana u centru Zagreba mogao dobiti za 1100-1200 eura, dok se danas kvadrat stana u Đakovu penje i do 1000 eura.

Stan u široj okolici Zagreba si lako može priuštiti osoba iz srednjeg sloja, a mnogi mladi parovi sa stalnim primanjima prosječne visine pod redovno kupuju stanove u Zagrebu na kredit. U centru Zagreba žive i osobe nižih primanja (npr. umirovljenici koji su taj stan kupili prije 50 godina), a i Slavoniji postoje poduzetnici visoke platežne moći.

Podjele dakle nisu crno-bijele. Visinu bogatstva svakako treba uzeti u obzir kod odlučivanja tko će i koliko plaćati obnovu, ali paušalne podjele na siromašne Slavonce i bogate Zagrepčane nisu dovoljno precizne za ozbiljan prijedlog.

4. PRIVATNO I JAVNO

Liberali će istaknuti i da nije problem samo u iznosima ili podjelama na bogate i siromašne, nego i činjenici da se javnim novcem financira privatna imovina.

No, slučajeve javnog financiranja privatnog vlasništva imamo od prije, dapače, imamo ih stalno.

Npr. već spomenuta energetska obnova obiteljskih kuća i višestambenih zgrada se dijelom financira iz državnog proračuna u kojeg uplaćuju i siromasi i beskućnici.

Ili, uzmimo aktualniji primjer državnog subvencioniranja kredita za kupnju prve nekretnine preko APN-a. Tu mjeru koriste većinom mladi iz srednjeg sloja jer oni s nižim primanjima nisu kreditno sposobni, dok mjeru financiraju i oni koji žive od socijalne pomoći.

Dakle, ni u ovom pitanju se ne radi o presedanu, a zgodno je primijetiti da se liberali nisu protivili energetskoj obnovi privatne imovine ili APN-ovim kreditima na osnovi toga što se javnim novcem financira privatna imovina.

Naravno, sigurno da postoje bolji načini pomoći mladim parovima u pogledu stjecanja prve nekretnine u odnosu na sadašnji, no poanta je da se toj mjeri nitko izričito nije protivio na principijelnoj osnovi da se javnim novcem financira privatno vlasništvo.

Također, privatno i javno nije tako lako razdijeliti na privatnim nekretninama, s obzirom da su pročelja zgrada često neka vrsta javnog (ponekad i kulturnog) dobra i podliježu (javnom) urbanističkom planu, zgrade su spojene na javne komunalne priključke koje je obavezno plaćati i sl.

Primjerice, ako bi se neka zgrada u centru promatrala isključivo kao privatno vlasništvo suvlasnika (stanara) i ako bi se ti suvlasnici dogovorili da ne žele obnavljati konstrukcijsku nosivost zgrade ili sanirati dimnjake jer im neka druga opcija više odgovara te ako bi se zbog toga u sljedećem podrhtavanju tla zgrada srušila, očito da bi takav scenarij imao javne eksternalije. Privatno i javno je u današnjem sustavu višestruko premreženo i previše plastične podjele ne vode kvalitetnom rješenju.

5. PRINCIPI: SOLIDARNOST

Nakon raščišćavanja ovih principijelnih dvojbi koje su do sada iznesene u raspravi, predlažem da uvedemo principe koji nam pomažu da vidimo kako je to moguće da se iz javnog financira privatno, da se iz zajedničke blagajne u koju uplaćuju siromašni financiraju stvari i bogatima i sl.

Prvi je princip solidarnosti koji stoji u temeljima više-manje svih Zapadnih država, a koji baštinimo iz kršćanstva. On se naravno može objasniti i čisto razumski, ali s obzirom na njegove korijene, lakše i plodnije je objasniti ga kršćanskim izvorima.

Solidarnost ukratko znači da trebamo „nositi bremena jedni drugih“ i da je svatko „čuvar brata svoga“. A tko je moj brat, tj. tko je „drugi“ čije breme trebam nositi? Prispodoba o Samarijancu kaže – svatko tko ti se nađe na putu. Kada su čovjeka koji je putovao iz Jeruzalema u Jerihon napali razbojnici te ga svukli, pretukli i ostavili polumrtva uz cestu te nakon što mu nisu pomogli oni koji su bili pozvaniji na to – židovski svećenik i levit, solidarnost mu je bio (moralno) dužan iskazati onaj tko je inače na to bio najmanje pozvan – prezreni Samarijanac.

Može li se reći da su ljudi kojima su kuće i stanovi oštećeni u potresu u potrebi? S obzirom na tu činjenicu + ceteris paribus, svakako da da. Ako maknemo ceteris paribus, onda sigurno da ima i onih koji de facto nisu u potrebi jer npr. imaju 5 stanova u centru Zagreba za dnevni najam.

Dodao bih i ovo: dosljedni liberali (a jedan autor kaže da je sreća što liberali u praksi nisu do kraja izveli svoje pretpostavke) na principijelnoj razini ni ne mogu shvatiti princip solidarnosti zbog antropološkog individualizma koji je jedna o temeljnih postavki liberalizma. Ako je svaki čovjek otok, tj. po svojoj biti atomizirana individua, onda nema čvrstog antropološkog temelja da bi se uspostavio princip jednakosti među ljudima i posljedično solidarnosti. Zato liberali mogu tek proglasiti neku sekularnu vjeru u princip jednakosti, ali ne ju i čvrsto ontološki utemeljiti.

Naravno, u praksi će liberali spomenuti solidarnost, ali to će nužno biti na nekim temeljima koji se suviše lako dekonstruiraju. Osjećaj zajedničke pripadnosti (ako nije utemeljen u nečem dubljem) ili činjenica da živimo u istoj državi ili to što smo dio iste nacije, preslabi su za razumijevanje solidarnosti. Osjećaji su nestalni, za liberale je nacija u bitnom konstrukt, a država tek kompleksan sustav za pružanje javnih usluga. Nešto kao malo sofisticiranija pošta, rekao bi MacIntyre.

6. PRINCIPI: SUPSIDIJARNOST

Solidarnost nije jedini princip koji trebamo uzeti u obzir prilikom promišljanja o ovoj temi jer bi time rješenje ostalo previše jednostrano. Drugi princip koji trebamo uvesti je supsidijarnost.
Liberali naglašavaju individualnu odgovornost, ali smatram da je taj koncept manjkav ako se temelji na liberalnoj (individualističkoj) antropologiji. Odgovornost za većinu stvari jest primarno individualna, ali ne isključivo.

Odgovornost se kreće u koncentričnim krugovima, polazi od pojedinčeve odgovornosti za samoga sebe te se širi na njemu najbliže krugove (obitelj, prijatelje), pa one nešto šire (firmu, slobodna udruženja, lokalnu zajednicu) i završava u širim zajednicama države i globalne zajednice čovječanstva. Ovako shvaćena odgovornost pokrivena je principom supsidijarnosti koji kaže da sve ono što može riješiti niža razina (pojedinac, obitelj i sl.) i treba riješiti niža razina, a kod onoga što ne može, tu treba uskočiti viša razina.

To bi u praksi značilo da pojedinci koji zbog visine prihoda i imovinskog stanja mogu sami pokriti obnovu vlastitih nekretnina, to bi trebali pretežno učiniti sami. Time bi ujedno pokazali solidarnost prema siromašnim Slavoncima od kojih ne bi tražili da im pomažu s obnovom pa makar i u malim iznosima. Onima koji zbog objektivnih okolnosti ne mogu sami obnoviti privatne nekretnine, u pomoć treba uskočiti lokalna zajednica i država – ali opet supsidijarno, tj. na način da prvo i u većem iznosu uskoči lokalna zajednica, a tek onda država. U dijelu u kojem lokalna zajednica to nije u mogućnosti, može i treba uskočiti država.

Neki su istaknuli i da su privatni vlasnici odgovorni jer nisu osigurali svoje nekretnine. Ako i zanemarimo činjenicu da osiguravajuća društva nisu htjela osiguravati zgrade izgrađene prije 1929. (što ova kritika zanemaruje), da su svi pojedinci čije su nekretnine u potresu oštećene imali osiguranje od potresa, osiguravajuće kuće ne bi mogle u tako kratkom roku pokriti sve isplate štete. U Zagrebu, Zagrebačkoj i Krapinsko-zagorskoj županiji je u potresu u većoj ili manjoj mjeri stradalo barem 15 tisuća objekata (nisu još svi pregledani pa će ih vjerojatno biti i više). Sanacija dijela njih koje su manje oštećene se možda kreće u tisućama eura, ali za višestambene zgrade ti iznosi su sigurno u stotinama tisuća eura, ako ne i više. To nas dovodi do iznosa od više milijardi eura za obnovu, što trenutne osiguravajuće kuće iz sredstava za plaćanje premija i pričuve koju imaju sigurno ne bi mogle pokriti u ovako kratkom roku kad bi svi zahtjevi za isplatom odjednom došli. (Za usporedbu, ukupno likvidirane štete u 2019. za sve vrste osiguranja u RH su iznosile oko 0,8 milijardi eura). Tu bi opet supsidijarno morale uskočiti više razine, prvo reosiguravajuća društva, ali zbog visine troška sigurno i država (ili lokalna zajednica). I onda bi se opet javilo pitanje hoće li država sanirati osiguravatelje, hoće li subvencionirati isplate vlasnicima ili nešto treće (vidimo da i ovdje privatno i javno ne može biti suviše oštro razgraničeno).

Statistike osiguravajućih društva za 2019. pokazuju da je tek 6,46% premija dolazilo od osiguranja od požara i elementarnih šteta (koje uključuje i osiguranje od pomicanja tla). Iz toga možemo zaključiti da većina vlasnika nekretnina u RH nije osigurala nekretninu od potresa pa je (ne)odgovornost gotovo kolektivna, uz nešto svijetlih iznimki. No, nisu svi neodgovorni nastradali, nego samo dio njih i to zbog puke slučajnosti. Možda bi oni odgovorni smatrali pravednim da se obnova financira iz davanja svih onih koji nisu imali osiguranje od nepogoda, ali ne i od onih odgovornih koji su ga imali? Time oni odgovorni ne bi morali biti prisilno solidarni, a troškovi bi se disperzirali na sve one neodgovorne koji zbog nasumičnih faktora nisu pretrpjeli štetu. U svakom slučaju, ako je problem strukturne naravi, teško ga se može riješiti isključivo pozivanjem na osobnu odgovornost (što ne znači da to treba isključiti).

Također, priča da su suvlasnici stanova bili odgovorni da plaćaju veću pričuvu kako bi se zgrada mogla kontinuirano sanirati teško je provediva jer u svakoj zgradi žive ljudi većih i manjih primanja pa je teško postići konsenzus oko većeg podizanja pričuve. Negdje se to uspije i neki su to činili, ali teško je očekivati to na sistemskoj razini.

7. PRAKTIČNI PRIJEDLOZI

Nakon što je stvar postavljena na principijelnoj razini, time još nije ponuđen odgovor tko i u kojem iznosu treba financirati obnovu privatnih nekretnina. Utoliko i griješe oni koji pokušavaju riješiti problem isključivo na principijelnoj razini pa kažu da demokršćani, socijaldemokrati i socijalisti trebaju biti za javno financiranje obnove, a liberali svih vrsta za privatno. Principi bez razmatranja konkretnih okolnosti ostaju nedovoljni za davanje odgovarajućih rješenja.
Iako su liberali promašili stvar na principijelnoj razini, oni zaista mogu dati vrijedne doprinose na praktičnoj razini. U tome je i problem što su Zakon o obnovi napadali s principijelne razine na kojoj su loši, umjesto da su razmatrali praktična rješenja u kojima su često dobri. Zakon nije manjkav na principijelnoj nego na praktičnoj razini pa ga utemeljena kritika i treba napadati na toj razini.

Prva praktična kritika je ono što liberali stalno naglašavaju – da nema besplatnog ručka i da će sve te milijarde trebati nekako namaknuti. Veliki nedostatak trenutnog prijedloga je da se nigdje ne govori odakle se planira prikupiti novac i kojem razdoblju je planirano financiranje obnove (ista je situacija s 1,074 bilijuna eura Vijeća EU za novo sedmogodišnje financijsko razdoblje i 750 bilijuna za oporavak od koronakrize). Ako bi ljudi znali da će se to dogoditi daljnjim podizanjem poreza (npr. PDV-a), svakako bi dvaput promislili o modelima financiranja obnove koje bi bili spremni podržati. Ako se planira financirati iz budućeg gospodarskog rasta, onda možemo držati Vladu odgovornom ako isti nije postignut, a i mogli bismo pitati znači li to da se iz budućeg rasta onda neće financirati rast plaća u školstvu i zdravstvu ili nešto slično. Ako iz EU sredstava, mogli bismo pratiti jesmo li stvarno povukli i isplatili planirana sredstva. Ako iz zaduživanja, pitali bismo pod kojim uvjetima i s kojim rokovima otplate itd.

Nadalje, solidarnost nije puki apstraktni pojam nego uvijek znači nešto konkretno u konkretnim situacijama. Ako imam 10 kn u džepu koje želim dati za pomoć nekome i imam kraj sebe čovjeka koji gladuje i drugoga koji je dobro situiran, jasno je da će solidarnost zahtijevati da novac dam ovome koji gladuje. Prevedeno na obnovu Zagreba i okolice, to znači da solidarnost zahtijeva da se u različitim postotcima financira obnova onima koji imaju i onima koji nemaju. Tu svakako treba uzeti u obzir visinu primanja vlasnika nekretnina, količinu imovine koju imaju u vlasništvu i određene socijalne parametre. Obnova se ne treba u jednakom postotku sufinancirati vlasnicima odvjetničkih ureda i umirovljenicima s malim mirovinama.

Ujedno, sufinanciranje obnove moglo bi biti vezano uz zabranu prodaje i iznajmljivanja nekretnine na određeno vrijeme kako bi se izbjeglo da se javnim financiranjem potakne porast vrijednosti nekretnina zbog koje će pojedinci koji nisu stambeno ugroženi neopravdano profitirati.

Također, supsidijarnost zahtijeva da odgovornost lokalne zajednice bude veća nego što je sada predloženo. Trenutni model 60% država, 20% lokalna zajednica i 20% pojedinci, preskače supsidijarnost i previše podsjeća na državu-majku koja anulira niže razine odgovornosti.

Konkretno, pojedinci bi financirali od 10% do 90% obnove ovisno o primanjima, imovinskom statusu itd., a od preostalog iznosa država bi financirala trećinu, a dvije trećine lokalna zajednica. Također, dio koji se financira javnim novcem (lokalnim ili državnim) trebao bi biti primarno usmjeren na nosivu konstrukciju zgrada, sanaciju dimnjaka i sl., a u puno manjoj mjeri na unutarnju adaptaciju tj. cjelovitu obnovu, s obzirom da je kod prvog javni interes puno izraženiji (ako dobro čitam prijedlog Zakona, to je predviđeno člankom 13, ali ne i za poslovne zgrade gdje se javno financira cjelovita obnova). Time bi se ujedno javno sufinanciranje obnove više usmjerilo na financiranje iz prihoda lokalne zajednice, kao što su porez na dohodak i prirez, čime bi se umanjila količina novca koji bi ljudi iz drugih dijelova Hrvatske davali za obnovu Zagreba.

Sad, jasno je da u ovim okolnostima to nije provedivo jer npr. Grad Zagreb nema fiskalni kapacitet za takvo financiranje obnove, uvelike i zbog neodgovornog upravljanja novcem u prošlosti. Jedan model kako ovo riješiti i koji je predložio Velimir Šonje je da država kreditira lokalnu zajednicu po vrlo povoljnim uvjetima s dugim rokom otplate. Kredit bi se morao vratiti što bi zadržavalo odgovornost na lokalnoj razini, a država bi svoju supsidijarnu ulogu odradila kroz kreditiranje (i sufinanciranje, ali u puno manjoj mjeri). Ujedno, lokalnoj zajednici bi bilo u interesu da što više olakša poslovanje u svojoj sredini kako bi privukla poduzeća i investitore i dugoročno povećala prihode od poreza na dohodak i prireza (zbog veće zaposlenosti i visina plaća) iz čega bi onda mogla otplaćivati kredit.

Slično bi država mogla sufinancirati kamatu na kredit pojedincima koji ga dignu radi obnove nekretnina, što se čini se slažu i Horvat i Zurovec. Sufinanciranje dotacijama bi moralo ostati i ne bi moglo u potpunosti biti zamijenjeno ovim modelom (kako predlaže Zurovec) jer nisu svi kreditno sposobni, ali bi se trenutni iznos sufinanciranja više usmjerio na plaćanje kamate na kredit, a manje na dotacije čime bi se u većoj mjeri ostvarila supsidijarnost.

Također, kako bi se potaknula osobna odgovornost, svo javno financiranje bi moglo biti vezano uz obavezu osiguranja nekretnina od prirodnih nepogoda, čime bi se odgovornost za buduće slične događaje supsidijarno transferirala na niže razine. Dodatno, javno sufinanciranje obnove višestambenih zgrada moglo bi biti vezano uz obveznu stopu/razinu pričuve iz čega bi se dijelom financirala obnova (tj. otplata kredita za obnovu zgrade), a dijelom buduća amortizacija.

Nepotrebno je i spominjati da svi postupci (ne samo javne nabave, nego i izrade tehničke dokumentacije i sl.) i transakcije iz javnog proračuna moraju biti objedinjeni na jednom mjestu i javno dostupni svima, a pogotovo novinarima, oporbi, civilnom društvu, kako bi se uveo sustav vanjske kontrole i na najmanju moguću mjeru svela mogućnost malverzacija i pogodovanja. Evo odlične prilike za uvođenje transparentnosti.

Konačno, bi li ovakav model učinio budalama sve one koji su odgovorno obnavljati svoje nekretnine i plaćali osiguranje od potresa, tj. bi li se njima poslala poruka da je bolje da to nisu radili jer će ionako država pokriti troškove i onima koji su bili neodgovorni? Mislim da se to može izbjeći, a da se opet postigne solidarnost. Kroz jače supsidijarno transferiranje odgovornosti na privatne vlasnike i lokalnu zajednicu može se postići da oni koji su odgovorno osiguravali svoje objekte i dalje budu u boljoj poziciji (zahvaljujući svojoj odgovornosti) u odnosu na one koji nisu bili osigurani. Oni čije su nekretnine bile neosigurane i dalje će podnijeti teret za koji će onima koji su odgovorno osiguravali svoje nekretnine biti drago da ga ne moraju nositi (jer ga neće u tolikoj mjeri preuzeti država-majka). No, po načelu solidarnosti dio tog tereta će preuzeti zajednica kako bi on ipak bio podnošljiviji.