Hrvoje Vargić: Je li pojava više demokršćanskih opcija dobra vijest za političku kulturu katolika u Hrvatskoj?

Pozitivna stvar za demokršćanstvo u RH koja proizlazi iz odvojenog izlaska na izbore MOST-a i Domovinskog pokreta je u tome što više neće biti tako lako upasti u manihejski dualizam koji se redovito uvlačio u popularnu percepciju netom pred izbore.

Ta pozitivna posljedica je naravno više slučajan nusprodukt i ne znači sama po sebi da je odvojen izlazak ove dvije opcije bolji nego da su išli zajedno. Štoviše, snažan argument se može ponuditi za suprotno.

Manihejski dualizam se manifestira u percepciji da je “naša” politička opcija utjelovljenje Kršćanstva velikim početnim slovom ili pak Dobra velikim slovom te da su sve druge opcije veće ili manje izopačenje tog Dobra. U “našu” opciju ulaze čisti te samim ulaskom bivaju dodatno očišćeni, dok vani ostaju samo “njihovi” i nečisti.

Naravno, ovaj dualizam karakterističan je za sve političke opcije (socijalisti i zeleni imaju svoje tradicionalne klasne neprijatelje i neprijatelje naroda, liberali imaju sve one nečiste koji se protive progresu i žele nas vratiti u mračnu prošlost itd.), ali za demokršćanstvo je dualizam posebno problematičan jer je od ranih vremena kršćanstva pa sve do danas bio osuđivan kao nešto strano kršćanstvu, štoviše kao njegovo iskrivljenje (dok je socijalistima, liberalima, nacionalistima i drugima dualizam uvijek bio u temeljima doktrine).

Sve do ranih 2000-ih demokršćanstvo se identificiralo s glasanjem za HDZ (ili eventualno za neke koalicijske partnere poput HSP-a ili HKDU-a) te je sve drugo ostajalo izvan sfere zamišljenog političkog pravovjerja. Prije desetak godina počinje se događati emancipacija od HDZ-a i “izlazak iz samoskrivljene nezrelosti” te se HDZ počinje shvaćati kao otpadnička stranka, a traži se nova stranka koja će utjeloviti Kršćanstvo velikim slovom. Tu ulogu zauzimaju bez većeg političkog uspjeha HRAST, U ime obitelji – projekt domovina, na zadnjim izborima u dijelu kršćanske javnosti i Škoro (samo pragmatici i stranački poslušnici glasaju za Kolindu, a takvi se ne mogu smatrati “našima”). Percepcija MOST-a na zadnjim parlamentarnim izborima još je uvijek podijeljena, u jednom dijelu su “naši”, a u drugom potpuni otpadnici koji se ne izjašnjavaju o bitnim pitanjima (a takvi su gori od onih koji se jasno izjašnjavaju protivno našim stavovima).

U zadnjih nekoliko mjeseci, a pogotovo nekoliko dana/tjedana, MOST se profilira kao demokršćanska i/ili konzervativna stranka (to dvoje je kod nas općenito pomiješano pa nije još ni kod MOST-a jasno spadaju li u jedno, drugo ili oboje) te ulaze punopravno među “naše”. Domovinski pokret je od početka među “našima” te se tako po prvi puta u izraženijoj mjeri javlja pluralizam unutar pravovjerja. Konačno, ne treba zaboraviti ni Davora Ivu Stiera koji predstavlja posljednji bastion demokršćanstva među velikim mainstream strankama dvostranačkog sistema. On daje najveći obol pluralizmu jer će kao “naš” biti na listi “njihovih”.

Dakle, nije više jednoznačno jasno za koga se treba glasati s obzirom da postoji više “naših”. Još veći dobitak predstavlja činjenica da se samo jedna opcija više ne može smatrati utjelovljenjem Dobra, a sve ostale suradnicima Zla. Ovakve okolnosti plodan su protuotrov dualizmu, no donose još jedan dobitak. Naime, čine nužnim utjecanje phronesisu (razboritosti, praktičnoj mudrosti) kao središnjoj političkog vrlini koja spaja razumijevanje univerzalnih vrednota i onoga što je istinski Dobro s razumijevanjem kontingentnih, ograničenih, nesavršenih okolnosti. Sada je nužno ne samo poznavati univerzalna načela nego i razborito odvagnuti kako ta načela u najvećoj mogućoj mjeri ostvariti u današnjim okolnostima.

Ove pozitivne prilike za phronesis nimalo nisu nešto sporedno. Naime, ako znamo da je phronesis središnja politička vrlina o kojoj ovise sve ostale, onda za dugoročno ostvarenje društva temeljenog na demokršćanskim načelima od presudne je važnosti u kojoj mjeri će se phronesis utjeloviti među onima koji podržavaju, promoviraju i/ili nose demokršćanstvo. Štoviše, smatram i da je taj razvoj dugoročno bitniji od toga koliko će mandata osvojiti koja demokršćanska opcija u ovom sazivu Sabora.

Jesam li u pravu ili griješim?