Trebaju li svećenici uskratiti pričest političarima zato što su glasovali za Istanbulsku konvenciju? Ne, ne trebaju – barem ne samo zbog činjenice da su za nju glasovali. U tom smislu je nedavno pojašnjenje biskupa Uzinića potpuno točno. No u medijski popraćenim izjavama don Joze Mužića, reakciji biskupa Uzinića na nju, mišljenju fra Mate Logare te spomenutom pojašnjenju dubrovačkog biskupa, neki su važni kanonski elementi ostali nepojašnjeni. Tu bi situaciju bilo korisno pokušati razmagliti.

Kanonska zaštita prava vjernika

Krenimo od nekih temeljnih postavki. Istina je da nemamo nikakvo apsolutno pravo na sakramente – oni su posvema Božji dar i ne možemo ih prisvajati kao da nam ih Svevišnji duguje. No Isus je dar sakramenata povjerio Crkvi na dobro vjernika; dobro koje ona vrlo ozbiljno shvaća. Stoga u svojem Zakoniku kanonskog prava izričito kaže da “vjernici imaju pravo primati od svetih pastira pomoć iz duhovnih dobara Crkve, osobito iz Božje riječi i sakramenata” (CIC 213). Imamo, dakle, kanonsko pravo na sakramente.

Svećenici, osim toga, “ne mogu uskratiti sakramente onima koji ih prikladno traže, koji su valjano raspoloženi i kojima se pravom ne zabranjuje primanje sakramenata” (CIC 843 §1). Kad govori o pričesti specifično, kanon 912 kaže: “Svakom krštenom kome se to pravom ne zabranjuje može se i mora dopustiti da prima svetu pričest”[1]

Nadalje, “zakoni koji određuju kaznu ili sužavaju slobodno vršenje prava ili sadrže izuzetak od zakona podliježu uskom tumačenju” (CIC 18). To znači, prema riječima eminentnog kanonskog pravnika Edwarda Petersa, da

prema kanonu 18, nametanje kazne ili uskraćivanje slobodnog uživanja prava je podložno strogoj, to jest uskoj interpretaciji. Taj jezgroviti kanon predstavlja jedan od najstarijih i najboljih vidika kanonske tradicije. Stavlja teret opravdavanja bilo koje kazne ili ograničenja prava jasno na stranu crkvene vlasti.

Ukratko, kako opet kaže Peters,

ovi kanoni predstavljaju snažnu strukturu koja uzdržava pravo vjernika na sakramente općenito i euharistiju specifično. Nalažu vrlo stroge granice unutar kojih crkvena vlast može ograničiti uživanje tih prava.

Koja su to, onda, ograničenja prava vjernika na euharistiju? U raspravi oko Istanbulske konvencije pozivalo se na kanon 915, koji  kaže: “Neka se primanje svete pričesti ne dopušta izopćenima ni udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu.”

Primjena kanona 915

Sad, ako pratite što pišem na Bitno, znate da sam pobornik kanona 915 i njegove primjene na slučajeve koji doista zadovoljavaju sve uvjete koje navodi – poput političara ili juridičkih aktivista koji promiču pobačaj (ili pak aborcionista koji potpadaju pod kanon 1398 i 1331). Ukratko, svjestan sam ograničenja prava na pričest i pozvao sam da se ta ograničenja doista provode. Njihovo zanemarivanje vodi, prema trijeznom upozorenju sv. Ivana Zlatoustog, “osudi, muci i uvećanju kazne” (Homiliae in Isaiam, 6, 3: PG 56, 139) – opomena koju, usput, prenosi i sv. Ivan Pavao II. u enciklici Ecclesia de Eucharistia.

Međutim u ovome slučaju – ratificiranje Istanbulske konvencije – kanon 915 nije primjenjiv i svećenik nema pravo uskratiti pričest političaru koji je za nju samo glasovao. To naravno ne znači da bi bilo koji takav političar trebao pristupiti pričesti[2] ili da ih biskupi ne bi mogli, zbog javne sablazni, “ukoriti na način prilagođen posebnim okolnostima osobe i čina” (CIC 1339).

Prema kanonu 915, pričest se uskraćuje za dvije skupine: 1) izopćenima i udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečena ili proglašena kazna te 2) osobama koje tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu. Sad, političar koji je glasovao za IK ne spada ni u jednu od te dvije skupine – bar ne samim činom glasovanja.

Prvo, ne spada u izopćene ili udarene zabranom bogoslužja jer su te cenzure pridržane biskupima. Biskupi ih nisu primijenili na političare koji su IK ratificirali. Pozvali su saborske zastupnike da ne glasuju za kontroverzni dokument, i to riječima koje uvelike zvuče kao prudencijalno upozorenje (u konvenciji “postoje ideološki elementi sukladni ‘rodnoj teoriji'”; glasovati za nju znači “otvoriti vrata nečemu što je u suprotnosti s ljudskom stvarnošću…”), ali ne više od toga. Samo oglušivanje o takav poziv ne povlači kaznu te ni nakon ratifikacije katoličkim saborskim zastupnicima kazna nije izrečena. Stoga političar koji je digao ruku za Konvenciju nije izopćen ili pod zabranom bogoslužja.[3]

Drugo, samo glasovanje za ratifikaciju Konvencije ne može se kvalificirati kao tvrdokorno ustrajanje u očitom teškom grijehu. Kanon koji ograničava prava vjernika se tumači usko i glasovanje jednom za jedan dokument, koliko god pogrešno bilo, ne konstituira tvrdokorno ustrajanje, čak i ako su svi ostali elementi prisutni – ako su zastupnici teško i javno sagriješili dajući svoj glas za Konvenciju, protivno pozivu biskupa. Tvrdokorno ustrajanje, kako objašnjava Papinsko vijeće za zakonodavne tekstove, znači “postojanje objektivne situacije grijeha koja vremenski traje i koju volja pojedinog vjernika ne okončava”.

Nekoliko pojašnjenja

Da bi se radilo o tvrdokornom ustrajanju, bilo bi potrebno nešto dodatno. Da političar u pitanju, primjerice, opetovano u intervjuima izražava podršku za razdvajanje roda i spola, podržava opet i opet uvođenje rodne ideologije u škole ili želi roditeljima oduzeti temeljno pravo izbora škole koja odgovara njihovom uvjerenju (teški prijestupi moralnog zakona, kršćanske antropologije i roditeljskih dužnosti[4], analogno našim dobro poznatim i javno ustrajnim “osobno protiv pobačaja, ali ne i za njegovu zabranu” demokršćanima) – u tom slučaju biste imali temelja za primjenu kanona 915. Ali teško da biste imali pravne osnove za njegovu primjenu u slučaju, recimo, Marka Vučetića – koliko god loši i zbunjujući bili njegovi razlozi za glasovanje za ratifikaciju.

No, nije li za ustrajanje dovoljna činjenica da o Konvenciji raspravljamo već pola godine, da su biskupi prethodno upozorili zastupnike, ljudi naširoko objašnjavali kako ona doista sadrži rodnu ideologiju, a oni svejedno, pa, ustrajali u tome da je ratificiraju? Što je ustrajnost ako ne to?

Stvar je da se ustrajanje relevantno za kanon 915 odnosi na ustrajanje u teškom grijehu, ne u činjenično pogrešnoj interpretaciji jednog dokumenta. Ako je neki zastupnik iskreno bio neuvjeren u problematični sadržaj Konvencije i ustrajao u (pogrešnom, kako sam i sam argumentirao) uvjerenju da “rodne ideologije u njoj nema”, onda definitivno ima ustrajnosti, ali ne u grijehu. Priča bi, naravno, bila drukčija za one zastupnike koji javno i ustrajno promiču genderizam i kojima je ratifikacija IK-a dio te aktivnosti.

Pokušajmo to reći malo drukčije. Postoji značajna razlika u jednostavno donošenju zakona koji, recimo, legalizira pobačaj, eutanaziju ili umjetnu oplodnju (ili proširuje opseg njihove legalnosti) te ratificiranja IK-e. Ne samo u moralnoj težini – pobačaj je teže moralno zlo od promicanja ideje da rod i spol neovisno variraju – nego i u njihovoj (ne)dvosmislenosti.

Želim reći ovo: zakoni o pobačaju, eutanaziji itd. nedvosmisleno dopuštaju teško zlo, dok je Konvenciju – ne uvjerljivo, ali barem teoretski – moguće tumačiti na dobrohotan način, kao da su sve problematične reference ili nejasnoće zapravo čiste od rodne ideologije; da je odvajanje roda i spola moguća opasnost, ali da se u praksi neće u nju upasti; da će se provoditi tako da rodne ideologije neće biti ili slično. Morate se praktično praviti mutavi, ali pretpostavljam, moguće je.

Takva tumačenja nisu moguća u zakonu prema kojem “prekid trudnoće se može izvršiti do isteka deset tjedana od dana začeća”. On nedvosmisleno ozakonjuje moralno zlo i nije dio paketa od 30 stranica s (nevažećom) interpretativnom izjavom. Takva tumačenja međutim jesu moguća (koliko god neuvjerljiva bila) u dokumentu prema kojem će stranke

poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja koji se temelje… na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.

Možda su kandidati za Nobelovu nagradu za interpretativne vratolomije, ali čini se da su barem neki koji su digli ruku za IK-u vjerovali da taj članak ne znači prožimanje zakona rodnom ideologijom. Jednostavna činjenica je da ovdje morate ići “od slučaja do slučaja”; ne bi bilo ispravno primijeniti kanon 915 za sve koji su glasovali za ratifikaciju jer je jasno da ne ispunjavaju svi uvjet tvrdokorne ustrajnosti u promicanju rodne ideologije.

Ono što bi kanon 915 učinilo relevantnim je provedba Istanbulske konvencije i stav koji političari budu očitovali prema tome. Ako se ona bude koristila za oduzimanje roditeljskih prava, indoktrinaciju djece ili negiranje temeljnih istina kršćanske antropologije, te je neki političar nastavi promicati i braniti (primjerice, premijer ju ne opozove, premda to može), onda biste imali temelja za uskratu pričesti. Ta činjenica daje kako vjernicima tako i našim pastirima još više razloga za pažnju oko toga što će se sve gurati pod kišobranom Konvencije.

Treba se, naravno, čuvati opasnosti ispražnjivanja kanona 915 bilo kakve stvarne primjenjivosti. Kako kaže Papinsko vijeće za zakonodavne tekstove:

Bilo koja interpretacija kanona 915 koja bi se protivila njegovom supstantivnom sadržaju, kako ga je stoljećima neprekidno izražavalo crkveno Učiteljstvo i disciplina, očito je pogrešna. Ne može se miješati poštovanje slova zakona (usp. kanon 17) s neprikladnim korištenjem tog istog slova kao sredstva relativizacije naputaka ili za ispražnjivanje njihove biti.

Isto tako se treba čuvati, nije potrebno isticati, neprikladne primjene kanona 915 – kako zbog velike zaštite sakramentalnog prava vjernika tako i zbog pragmatičkih razloga: neprikladna i nediskriminirajuća primjena zakona samo će otežati i demotivirati njegovu ionako već prerijetku prikladnu i pravednu primjenu.

Hrvoje Juko, SJ | Bitno.net


[1]    Da ne pomislite kako se radi o modernom umekšavanju zakona, kanon 912 nalazimo identično formuliran u starom Pio-Benediktinskom zakoniku iz 1917, pod brojem 853. Ozbiljno shvaćanje kanonskog prava vjernika na sakramente – osobito pričest – nije nešto novo. Zaštita tog prava ide tako daleko da svećeniku zabranjuje uskraćivanje pričesti osobi u slučaju kad zna da je ona u privatnom (ne javnom) grijehu, ali mu je javno pristupila u redu za pričest (te ju ne može odbiti bez skandala). Vidi 1917 CIC 855 §1 i ovo objašnjenje.

[2]    Štoviše, prema kanonu 916 ne smije pristupiti pričesti ako je svjesna teškoga grijeha. Ali za pričest su relevantna dva subjekta: podjelitelj (tipično svećenik) i primatelj. Kanon 915 odnosi se na podjelitelja, a 916 na primatelja. Termin “uskraćivanje pričesti” je prikladan kad se odnosi na podjelitelja koji odbija pričestiti osobu zbog njezina stanja grijeha. Termin “uzdržavanje od pričesti” je prikladan za primatelja koji (svjestan teškog grijeha na savjesti) ne stupa u red za pričest.

[3]    Ako je to uopće potrebno reći, glasovanje za IK ne povlači automatsku ekskomunikaciju (preciznije rečeno, izopćenje unaprijed izrečeno). A čak i kad bi povlačilo, ono bi moralo biti proglašeno da bi se prvi dio kanona 915 mogao primijeniti. Više o kaznama latae sententiae vidi u mojim prethodnim člancima i poveznicama u njima.

[4]    Vidi, primjerice, KKC 2221, 2229 i 2333 za samo jedan primjer toga koliko Učiteljstvo ova pitanja smatra ozbiljnima.