Intervju s hrvatskim misionarkama na Haitiju: Situacija je sve opasnija, ali zadivljuju nas njihova nada i optimizam

Možda najveća snaga Katoličke Crkve je njezina sposobnost da bude prisutna u gotovo svakom kutku svijeta, bez obzira radilo se o nekom udaljenom tihooceanskom otočju ili središtu Manhattana.

U nekim dijelovima zemaljske kugle ta prisutnost nosi sa sobom veliku cijenu –  državna represija u Kini, islamizam u Nigeriji i karteli u Meksiku, samo su neki primjeri – koju, ponekad i krvlju, plaćaju hrabri svećenici, redovnici i laici.

Jedan takav slučaj prije gotovo mjesec dana dogodio se na Haitiju, zemlji koja obuhvaća zapadnu trećinu najvećeg karipskog otoka Hispaniole. Petorica svećenika, dvije redovnice te tri laika oteti su te nekoliko tjedana držani u zatočeništvu. Među otetima (svi su kasnije pušteni na slobodu) bilo je i dvoje francuskih državljana što je slučaju dalo međunarodnu pozornost, premda su izvještaji, pa i najvećih svjetskih medija, nerijetko bili proturječni.

Hrvatsku su javnost o otmicama među prvima obavijestile dvije redovnice iz Bosne i Hercegovine koje kao misionarke služe na Haitiju.

Radi se o sestrama Liberiji Filipović i Ani Uložnik, članicama Družbe sestara Služavki Malog Isusa, koje su u pismu članovima obitelji i Družbe, između ostalog, napisale: “Mi nismo uplašene, ali smo zabrinute za budućnost ovog naroda. Bande polako preuzimaju vladavinu i siju strah.”

Cijeli slučaj poslužio nam je kao povod da s njima napravimo kratki intervju o tamošnjoj situaciji, ali i njihovom poslanju. Razgovor smo vodili putem videopoziva.

– Što vas je potaknulo da sastavite pismo o stanju na Haitiju?

Sestra Ana: U zadnje vrijeme pogoršala se sigurnosna situacija što se najviše vidjelo po broju otmica koji je postajao sve veći. Tada se dogodio slučaj s otetim svećenicima, redovnicama i laicima, o čemu su počeli pisati europski i svjetski mediji, a nama su se sve više javljali zabrinuti ljudi. Odlučile smo stoga napisati jedno pismo koje smo poslali našim sestrama, članovima obitelji i prijateljima, da znaju da smo dobro i da nismo uplašene. Na kraju je to pismo završilo na više portala…

– Koji je bio razlog vašeg dolaska na Haiti? Koliko se promijenila tamošnja situacija od trenutka dolaska do danas?

Sestra Liberija: Poticaj za dolazak bio je veliki potres koji je 2010. pogodio ovu zemlju i odnio više od 200 000 života. Informacije o tragediji, teškim životnim uvjetima i siromaštvu naroda, osobito djece, probudile su u nama želju da im pomognemo.

Sestra Ana: Prvi razlog bio je ostvarenje misijskog poziva u skladu s karizmom naše zajednice sestara Služavki Maloga Isusa, a to je služenje siromašnoj i napuštenoj djeci te siromašnim i napuštenim starcima. Kako je taj strašni potres dodatno osiromašio zemlju, naša je želja bila pomoći ovom narodu.

Ako usporedimo 2014. i danas, činjenica je da je siromaštvo u porastu, a isto vrijedi i za političku te sigurnosnu krizu. Prije se nesigurna zona svodila “samo” na jedno mjesto, kvart Cite Soleil u Port-au-Princeu, koji ste trebali izbjegavati. U zadnje se vrijeme povećao broj nasilja u glavnom gradu i time je cijeli Port-au-Prince postao nesiguran. Također, prije nekoliko mjeseci preko noći je naglo pao dolar (prepolovio se, a cijene ostale iste), što je mnoge obitelji i institucije koje žive od međunarodne pomoći ostavilo bez značajnih sredstava.

Foto: s. Ana Uložnik

– Spomenule ste porast otmica i nasilja. Jeste li posljedice toga osjetile na vlastitoj koži? Koliko je stanje zapravo ozbiljno? 

Sestra Liberija: Nikada nismo doživjele niti jedno negativno iskustvo. Ljudi su zahvalni na onome što radimo, poštuju nas i uvijek su nam spremni pomoći. Glavnina nasilja događa se zapravo u glavnom gradu.

Sestra Ana: Posljedice se osjete na više razina, a pogotovo u svakodnevnom životu ljudi. Ako želite napraviti dokumente, registrirati auto, nabaviti građevinski materijal i drugo morate ići u Port-au-Prince. Također, trgovci se uglavnom opskrbljuju robom iz glavnog grada, a danas je to poprilično otežano. Mi živimo i djelujemo u skladu sa sigurnosnom situacijom. Olakšavajuća okolnost je i što veliki prosvjedi budu najavljeni, pa se tih dana ne krećemo.

– Zašto su otmičari kidnapirali svećenike i redovnice?

Sestra Ana: Zaista nam nije jasno zašto su svećenici i redovnice bili kidnapirani. Nakon ovog slučaja svi smo se više ujedinili u molitvi za njihovo oslobađanje i oslobađanje drugih kidnapiranih osoba. Bogu smo zahvalni da su na slobodi. Crkva je također pozvala vjernike da pojačaju svoje molitve za bolju budućnost Haitija.

Inače, djelovanje bandi također se promijenilo, nekada su ciljano otimale pojedine ljude, a danas žrtva otmice može postati bilo tko. U našem pismu spomenule smo primjer djevojke koja je prodavala kikiriki da bi se školovala. Oteli su je na ulici nakon što je izašla iz škole. Jednostavno se u tom trenutku našla na mjestu gdje su prolazili otmičari.

– Kako narod vidi Crkvu? Koja je njena uloga u društvu?

Sestra Liberija: Narod jako voli Crkvu i u velikom broju sudjeluje u njenim službama i aktivnostima.

Sestra Ana: Crkva je preuzela gotovo potpunu brigu o narodu, ne samo na duhovnom planu nego i na socijalnom, prosvjetnom, zdravstvenom… Župe, redovničke zajednice i misionari imaju mnoge vrtiće, škole, bolnice, ambulante, sirotišta, pučke kuhinje, azile (kuće za siromahe) i staračke domove kroz koje nastoje pomoći svome narodu. Na Haitiju ima samo deset posto državnih škola, tako da je velik broj privatnih škola, bolnica i drugih institucija. Crkva je pritom ta koja daje najveći doprinos i pomoć. Recimo, naše mjesto nalazi se na obali, a iza njega su planinski predjeli s brojnim zaseocima. U neka mjesta dolaze samo svećenici i redovnice, a društvene institucije uopće nisu prisutne, tako da im je Crkva često glavni orijentir u životu, mjesto gdje primaju cjelokupni odgoj i formaciju kroz organizirane seminare i druge aktivnosti.

Pobožnost prvog petka na Haitiju/Foto: s. Ana Uložnik

– Koronavirus paralizirao je cijeli svijet, kako je on utjecao na život na Haitiju?

Sestra Ana: U zemlji je zabilježen mali broj slučajeva (u godinu dana od 11 milijuna stanovnika ukupno je zaraženo njih 13 tisuća, dok u Hrvatskoj ta brojka iznosi 339 tisuća, op. nov.) jer je cijela zemlja bila zatvorena od ožujka do srpnja prošle godine, niste mogli niti ući niti izaći iz nje. Tada nije bilo lako. Također, okupljanja su bila ograničena na nekoliko ljudi te vjerujemo da je i to spriječilo širenje koronavirusa. Inače, ranije procjene su govorile da ćemo dnevno imati i po tisuću smrtnih slučajeva s obzirom na trenutnu društvenu, socijalnu i zdravstvenu situaciju.

Sestra Liberija: Bogu smo zahvalni jer su sada vrlo rijetki slučajevi koronavirusa. Život se odvija normalno. Danas su Crkve ponovno pune. Kod nas nedjeljom na misi zna biti i po dvije tisuće ljudi, bez maski i distance, i u našem mjestu nema zaraženih.

– Možete li za naše čitatelje opisati kako je do sada tekao vaš boravak na Haitiju? Koji su vam planovi za budućnost?

Sestra Ana: Karizma našeg reda uključuje rad s napuštenom i siromašnom djecom i starcima te je to i glavna nit vodilja našeg misionarskog poslanja. Prvih pet godina provele smo u glavnom gradu, od čega tri i pol radeći u sirotištu, a godinu i pol živeći u naselju za siromašne obitelji koje su nakon potresa izgradili redovnici Skalabrini. Najsiromašnijim obiteljima u našem okruženju pomagale smo kroz školovanje, liječenje, hranu i druge potrebe.

Sestra Liberija: Godine 2018., na prijedlog mons. Maxa Leroya Mesidora, nadbiskupa Port-au-Princea, posjetile smo župu Petit Goave i pogledale jednu župsku kuću za siromahe (azil) u kojoj su smješteni ljudi bez ičega i ikoga. Kada smo vidjele te ljude, koja je to puka sirotinja, u nama je proradio onaj Stadlerov duh ljubavi i brige za siromahe (Josip Stadler – Vrhbosanski nadbiskup i osnivač Družbe sestara Služavki Maloga Isusa, op. nov.). U dogovoru s Nadbiskupom i našim poglavarima, u studenom 2018. godine, došle smo u Petit Goave i preuzele vodstvo azila. Nadbiskupu je bilo jako drago što smo prihvatile skrb o siromasima.

Sestra Ana: Dolaskom u župu uključile smo se u pastoralne aktivnosti te rado odlazimo u misijske pohode dalekim planinskim selima i kapelicama. Tamo smo naišle na veliko siromaštvo. Zbog neimaštine mnoge su obitelji prisiljene dati svoju djecu bolje stojećim obiteljima ili rodbini kako bi im služili, a za uzvrat dobili školovanje i hranu. Nažalost, mnogima to bude uskraćeno te djeca žive isključivo kao njihove sluge. Taj fenomen na Haitiju se zove restavek. S druge strane, i ona djeca koja idu u školu, do nje putuju i po tri, četiri sata pješice.

U neka brdska naselja državne službe uopće ne dolaze, samo svećenici i redovnice/Foto: s. Ana Uložnik

Sestra Liberija: Tijekom naših posjeta planinskim selima primijetile smo da su ženska djeca u težoj situaciji od muške. Tako nam se rodila želja da otvorimo internat za školovanje siromašnih djevojčica. Tim projektom bismo prevenirali restavek i rane trudnoće (koje su također česti problem) te ženskoj djeci omogućile kvalitetniji odgoj i formaciju. Ovaj projekat je podržao i naš Provincijalni Kapitul u lipnju 2020 godine.

Sestra Ana: Polako smo krenule u stvaranje uvjeta za ostvarenje projekta naše misije. Kupili smo teren, koji se sada ograđuje. Nakon toga slijedi izgradnja kuće za nas sestre, osnivanje kanonske zajednice te izgradnja internata.

– Za kraj, što ste vi primili od Haićana?

Sestra Ana: Haiti nas je naučio velikoj strpljivosti jer ovdje ljudi rokove shvaćaju potpuno drugačije od nas Europljana. Iznimno su zahvalni, vole i nadasve cijene svoj život kao veliki dar Božji. Oni radosno žive trenutke današnjeg dana. Zadivljuje nas njihova nada i optimizam bez obzira na težinu životnog križa kojeg nose. Tako smo i mi od njih naučile živjeti sadašnji trenutak s nadom i optimizmom bez obzira na životne okolnosti.