Foto: Luis Pedro Fonseca/Shutterstock

Ova korizma i Uskrs iznova su pokazali, onima koji su to željeli vidjeti, da Bog uistinu svako zlo okreće na dobro.

Da, pandemija i njome uzrokovano povlačenje u izolaciju urodili su ipak i mnogobrojnim dobrim plodovima u našoj Crkvi, pri čemu, čini mi se, blagodati nekih od njih tek trebamo postati svjesni.

Nedostatak sakramenata potaknuo je refleksiju, kako na pojedinačnoj tako i na kolektivnoj razini, o tome što oni i koliko zapravo nama znače. Otkrili smo iznova njihovu vrijednost, a produbljena spoznaja o njima trebala bi, nadamo se, ojačati njihovo djelovanje u nama kada im se vratimo.

Nadalje, osvijestili smo i ono duhovno bogatstvo koje Crkva posjeduje i želi nam prenijeti i koje se nalazi izvan okvira same sakramentalnosti. Znam puno svjedočanstava, mogu čak i sam dati jedno, o tome kako je vjernike ova izvanredna situacija dovela do novih duhovnih iskustava. Mnogima je ova korizma i Uskrsna osmina bila jedna od najplodonosnijih u životu.

Još jedan plod ovoga vremena, o kojemu bih htio progovoriti u ovome tekstu, tiče se ne toliko izravne duhovne stvarnosti, iako itekako ima utjecaja na nju, nego načina na koji funkcioniramo kao Crkva. Crkva shvaćena prije svega u smislu stvarnosti Mističnog Tijela Kristova, ali i Crkva kao institucija koja na raspolaganju ima određena materijalna oruđa koja koristi na dobro svojih vjernika.

Otkrili smo, naime, da smo kao Crkva, shvaćena u oba gore navedena značenja, spremni i sposobni za – unutarcrkvenu raspravu.

Znamo svi dobro kako ovih dana svjedočimo baš jednoj takvoj. Raspravi o mjerama koje je Hrvatska biskupska konferencija donijela povodom prevencije širenja koronavirusa.

Ne trebam sada ovdje ponavljati glavne teze unutar te rasprave, među ostalim i zbog toga što su neke od njih u svojim najartikuliranijim oblicima bile objavljivane upravo na ovom portalu.

Umjesto toga, htio bih iznijeti stajalište da, suprotno nekim mišljenjima koji u tim raspravama vide opasnost za jedinstvo Crkve, u njima treba vidjeti znak duhovne i eklezijalne zrelosti koju smo svi zajedno dosegnuli. I uvjeren sam da odustati od te zrelosti koju smo teško izborili, e upravo bi to bilo opasno i štetno za organizam Crkve kojem svi zajedno pripadamo.

Točno je, ta je rasprava iznijela na površinu i probleme koje mnogi od nas s unutarcrkvenim dijalogom i dalje imaju.

S jedne strane, bilo je nepodnošljivo čitati neke komentare na društvenim mrežama koji su na potpuno uvredljiv i neprikladan način pisali o biskupima i njihovim odlukama.

S druge pak strane, bilo je jednako mučno promatrati kako pojedini pripadnici klera pokušavaju prigušiti svaki glas preispitivanja svrhovitosti upravo ovakve odluke biskupa nepravednim generalizacijama. Zabrinuti vjernici prikazivani su kao ili kao duhovno nezreli, ili kao teološki nekompetentni iracionalni fideisti ili kao neposlušnici koji ne žele dobro Crkvi.

Takvo stajalište bilo je nepravedno ne samo prema laicima, nego i prema pojedinim istaknutim svećenicima koji su tu zabrinutost izrazili, a među njima su i dekan splitskog KBF-a dr. Mladen Parlov, te biskup u miru Mile Bogović.

Unatoč svemu navedenom, i dalje mislim kako je mogućnost unutarcrkvene rasprave previše važna sama po sebi da bi zbog ovakvih graničnih pojava bila opisivana kao „ugroza“.

Puno se piše o „proljeću Crkve“ koje trenutačno proživljavamo. Smatram da je ova rasprava kojoj svjedočimo jedan od znakova novopronađene dinamike koju je to „proljeće“ donijelo, nikako simptom nekakve crkvene nezrelosti koja prijeti nejedinstvom.

Zašto su takve rasprave važne?

Pa zato što nam pomažu živjeti svoju katoličku vjeru u punoj slobodi, odgovornosti te iskrenosti prema sebi i našoj braći i sestrama. Što više (mudre) iskrenosti i (autentične) istine, tim bolje za nas i Crkvu u kojoj živimo i djelujemo.

Točno – Crkva nije demokratski, nego hijerarhijski organizam. Također točno, Crkva nije debatni klub pa da u njoj i unutar nje preispitujemo sve što nam padne na pamet i to samo zato što, eto, možemo i osjećamo da treba. O važnosti apsolutne poslušnosti, dakle voljnog prianjanja uz Učiteljstvo, ne trebam ni pisati.

Međutim, autentičan katolički stav, barem kako ga ja shvaćam, nikada nije poistovjećivao poslušnost crkvenom autoritetu sa servilnošću i oportunizmom. I nikada nije bježao od želje za dijalogom u duhu ljubavi i iskrenosti bez kojega i nema pravog prianjanja uz Istinu. Ja kao laik imam pravo, koje mi priznaje i Kanonski zakon, izraziti svoje strahove i potrebe pred Crkvom. Neću ga se odreći zbog lažne poslušnosti.

Zvuči kao jeftina psihologija? Možda. Međutim, svi svećenici ili laici koje sam upoznao i koji su bili najvjerniji Isusu, njegovoj Zaručnici i njezinim pastirima uvijek su u sebi imali onu crtu zdravoga, revnog preispitivanja onoga što se događa oko njih i u njima. Oni koji su uvijek spremni na poslušno klimanje glavama, prvi su koji će napustiti bojišnicu. To je moje iskustvo.

Živimo u teškim vremenima. Vremenima redefiniranja svega oko nas. I upravo zbog toga potrebne su nam iskrene rasprave o tome gdje smo kao Crkva, što činimo dobro, a što loše. Teška su vremena, a ja imam dojam, možda se varam, da se puno vjernika osjeća kao da su ih njihovi pastiri bacili na vjetrometinu i prepustili da se koprcaju sami. To su ozbiljne stvari. I upravo zbog toga – potrebna nam je rasprava. Unatoč svakom riziku koji donosi.

Uostalom, situacija u kojoj naši najvažniji teolozi, čiji nam glas tako često nedostaje, dobiju poriv da se oglase o pitanjima koja nas muče kao vjernike za mene nikako ne može biti loša. Čak i kada se ne slažem s njihovim tezama.

I ono što je važno – imamo gdje tu raspravu voditi. Upravo je ovaj portal, u čijem sam stvaranju sudjelovao i na čemu sam Bogu zahvalan, bio vjerojatno i prvi koji je otvarao prostor za takve autentične unutarcrkvene rasprave u Crkvi nakon Domovinskog rata, vođene u ljubavi i odgovornosti. Ono što se dogodilo u međuvremenu jest da se katolička medijska scena dodatno razvila i da nam, kao Crkvi, pruža doista dosad neviđene komunikacijske mogućnosti, kako biskupima tako svećenicima i nama laicima. Budimo hrabri i iskoristimo ih.

Doista, nije vrijeme za cenzuru ni autocenzuru. Nemojmo to sebi raditi. Inače će nam naša najpametnija braća i sestre odlaziti u medije koje vode ljudi koje doista nije briga za Crkvu i koje ona zanima samo kao zgodno oruđe u njihovim politikantskim borbama. Sužavanje prostora slobodne i odgovorne rasprave najveća je opasnost jedinstvu i jednodušnosti Crkve i katalizator graničnih stajališta koja završavaju raskolom i odustajanjem od zajednice. To je opasno, a ne rasprava.

Kako sada stvari stoje, u danima koji su pred nama uslijedit će (po mom sudu nužna) redefinicija mjera HBK-a u prevenciji pandemije. Tako će ova rasprava biti završena.

Pred nama je, u to nema sumnje, još puno takvih unutarcrkvenih rasprava. Nemojmo ih se bojati i nemojmo ih izbjegavati. One su znak punine naše slobode koju imamo kao djeca Božja koja rade na širenju i naviještanju Kraljevstva nebeskog i Radosne vijesti.

Pri tome, budimo odgovorni i ostanimo u ljubavi prema Gospodinu i njegovoj Crkvi.

Goran Andrijanić | Bitno.net