Mnogi misle da je za kumstvo dovoljno posjedovati potvrdu o svim primljenim sakramentima kršćanske inicijacije i biti dobar prijatelj obitelji čije dijete ili roditelji žele da ta osoba bude kum/a.
No, kum/a znači biti jamac u vjeri.

Evo primjer: Moj najbolji prijatelj želi da ja njemu budem jamac u banci za kredit, a ja nit zaposlen, nit plaću primam, nit imam grunta, pokretne ili nepokretne imovine. I tako mi dođemo u banku i nama službenik banke kaže da ja ne mogu biti jamac jer nemam uvijete koje mora imati jamac za kredit. I naravno taj moj prijatelj i ja ćemo biti bjesni na banku i takve sustave jer mi smo najbolji prijatelji i ja mu želim biti jamac svojim životom iako nisam kreditno sposoban, tužit ću banku, dati sve njih u medije jer su nemilosrdni, i meni ne dopuštaju da svom najboljem prijatelju budem jamac za kredit.

Ili još jedan primjer: Jedan čovjek ima sina i on želi da mu sin bude najbolji nogometaš. Taj isti ujedno ima najboljeg prijatelja za kojeg zna da nikada nogomet ni igrao nije, ni pratio, ni išta zna o nogometu. Ali on mu je najbolji prijatelj i on bi htio da mu on trenira sina u nogometu jer oni su tako dobri prijatelji. Mislim da bi samo lud čovjek takvog čovjeka, iako je najbolji prijatelj, htio za trenera svome sinu, a ujedno želi da mu sin bude najbolji nogometaš ili barem nogometaš. Još luđi bi bio taj prijatelj ukoliko bi prihvatio takvu ponudu za sina svoga prijatelja jer time bi pokazao da on uopće nema odgovornosti niti mu je stalo do toga da mu sin prijatelja bude najbolji nogometaš.

Ista stvar je i s kumstvima.

Dakle, za svako kumstvo, kod krštenja i krizme, potrebno je posvjedočenje župnika župe u kojoj živi onaj koji želi biti kum/a. To posvjedočenje nije potvrda o primljenim sakramentima već posvjedočenje u ime župe da je osoba prikladna za kuma, što znači da je vjernik koji živi aktivno vjeru, sudjeluje u životu župe, čime postaje poznato i njegovu župniku da može biti jamac vjere, trener kumčeta u vjeri i pomoć roditeljima djeteta u njihovoj zadaći odgoja djeteta u vjeri. Osim toga, ukoliko je vjenčan tada mora biti crkveno/kanonski vjenčan. Dakle, uvjet je da osoba ne živi u necrkvenom braku, odnosno izvanbračnoj zajednici. Kao što je rečeno, Crkva traži da kum na krštenju i krizmi bude vjernik koji svojim životom hoće i može svjedočiti svoju vjeru, dakle, koji je, kako volimo reći, praktičan vjernik. U tome smislu, baš kako određuju crkveni propisi, kum treba u najmanju ruku primiti sva tri sakramenta inicijacije (krst, potvrdu i euharistiju), te ako živi u braku da je sklopio kanonsku ženidbu, odnosno da nije sklopio samo građansku ženidbu, ili da ne živi u nekoj predbračnoj zajednici zajedno s drugom osobom kao muž i žena, jer se planiraju jednog dana možda i crkveno vjenčati, ili pak u građanskom braku nakon već jednog crkvenog braka. Uz to, kum treba biti praktičan vjernik, to jest član župske zajednice koji svoju pripadnost župskoj i crkvenoj zajednici pokazuje – što je temeljno – redovitim sudjelovanjem na nedjeljnoj i blagdanskoj euharistiji.

Ovo je važno jer u samom obredu krštenja djeteta imamo na početku pitanje koje krstitelj upućuje roditeljima: “Vi tražite krštenje za svoje dijete. Time se obvezujete da ga odgajate u vjeri… Jeste li toga svjesni?” Roditelji odgovore: “Jesmo!” Nakon pitanja upućenog roditeljima, krstitelj upravlja pitanje kumu(i): “Jeste li pripravni pomagati roditelje ovog djeteta u njihovoj zadaći?” Kum(a) odgovara: “Jesam.”

Nažalost ovdje često dolazi do nerazumijevanja jer kumovi misle da je njihova zadaća, ukoliko se roditeljima kumčeta nešto dogodi da oni preuzimaju brigu za kumče. No, ako bolje pogledamo ova dva upita – roditeljima i kumu/i – tada možemo vidjeti da je zadaća roditelja i kumova, ne biti trener djetetu i igrati s njime nogomet ili biti nešto treće, već je zadaća roditelja obveza odgoja djeteta u vjeri, a kum/a u tome – odgoju djeteta u vjeri – ima biti pomoć, a ne samo tatin dobar prijatelj, kolega ili netko tko ima dubok džep, pa će kumče na krizmi dobiti motor.

Dakle, TKO MOŽE BITI KUM NA KRŠTENJU ili KRIZMI?

a) katolik s navršenih 16 godina života;
b) treba biti kršten, pričešćen i krizman;
c) kum ne može biti tko je samo civilno vjenčan nego mora biti i crkveno vjenčan i krizman;
(moguće je vjenčati se bez svete potvrde – krizme, ali će vas svećenik upozoriti da nećete moći biti kum na krštenju i krizmi dok ne primite sakrament svete potvrde)
d) kum ne može biti tko je rastavljen i ponovno civilno vjenčan ili živi u vanbračnoj zajednici (činjenica da je povrijeđen sakrament ženidbe, dovelo je do nemogućnosti kumovanja kod drugog sakramenta)
e) kum ne može biti tko živi zajedno nevjenčano (npr. kršćanski mladić i djevojka koji žive zajedno prije crkvenog vjenčanja) sve dok ne sklopi sakrament svete ženidbe
(činjenica da nedostaje sakrament ženidbe, dovelo je do nemogućnosti kumovanja kod drugog sakramenta)
f) kum treba provoditi život u skladu s katoličkom vjerom i crkvenim naukom
g) otac i majka ne mogu biti kumovi svome djetetu.

NOTA BENE:

Sve ovo ne odnosi se na vjenčanja jer na vjenčanjima nisu kumovi, već svjedoci. Za svjedoke Crkva jedino traži da budu punoljetni (18 godina). Tako kršćanskoj ženidbi može svjedočiti svatko: rastavljen, musliman, pravoslavac, ateist, agnostik, zaručnik koji već živi sa svojom zaručnicom iako još nisu crkveno vjenčani… Svjedok prema mladencima nema nikakvih obaveza – što kod kumstva nije slučaj.