Crkva samo jedan dan u godini ne slavi euharistiju, na Veliki petak, dan u kojemu se spominjemo Božje smrti. Naš Veliki petak se prolungirao kao nikada u povijesti. Kada bi barem znali dokle, možda bi nam bilo nešto lakše…

Prije desetak godina nazvala me jedna fina gospođa zainteresirana za putovanje u Indiju što sam ga organizirao u ime Hrvatskog Areopaga. Željela nam se priključiti, program joj se svidio ali – ima jedan problem. U programu je predviđena svakodnevna misa. Ona bi rado pošla na ovo putovanje, samo ako ne mora sudjelovati na misi. I pod tim uvjetom nam se priključila.

Zanimljiva i draga gospođa.

Svaki dan je sudjelovala na svetoj misi. Svih dvadeset dana.

Na rastanku sam ju upitao za komentar, dakako, samo ako želi reći, zašto je sudjelovala na misama a tražila je izuzeće. Odgovorila je: „Dopustite da se čovjek može i mijenjati!“

Korona-korizma         

Spomenuta gospođa doista se i promijenila. Ona je značenje mise otkrila tek na ovom hodočašću. Mnogo je onih koji još nisu otkrili vrijednost svete mise. Njihove će potrebe zadovoljiti (i nadmašiti!) prijenos mise preko televizije, dakako, ako na kojem drugom kanalu u isto vrijeme ne bude baš kakva važna utakmica ili sapunica. A na pričest su ionako navikli samo za Božić i Uskrs…

Ali postoji mnoštvo drugih kršćana kojima sudjelovanje na svakodnevnoj misi predstavlja najsvetiji trenutak u danu. Žive za njega, i žive od njega. Dnevna pričest nezamjenjiva je hrana njihovoj duši koja bez euharistijskog Isusa kriči. Jer, kada bi bila zamjenjiva, kada bi jednako vrijedila misa preko televizije kao i misa uživo, onda bi sve crkve mogli pretvoriti u muzeje a svećenike u njihove kustose. Oni su toga i više nego svjesni. Stoga ih žaloste neka lica s ekrana koja ih ravnodušno tješe što misu mogu pratiti putem live-streama. Ako ni utakmicu nije isto gledati na televiziji i na njoj sudjelovati, žalost spomenutih treba shvatiti ozbiljno. Oni su najteže pogođeni nemogućnošću fizičkog sudjelovanja na slavlju mise u ovo vrijeme korona-korizme.

Izostanak slavlja misa s narodom ne pogađa svakoga jednako teško

Ne proživljavaju svi jednako dramatično situaciju euharistijskog posta i duhovne pričesti koja nas je snašla. Baš kao što niti jedna katastrofa ne pogađa baš sve jednako teško. Žudnja za sudjelovanjem na misi proporcionalna je snazi ljubavi kojom se Bog u pojedinoj duši ukorijenio. Razumijem boli duše u kojima se ona grči zbog odsutnosti svoga Dragoga. Crkva je poput Majke koja tješi svoju uplakanu djecu, ali ih u ovom okuženom povijesnom trenutku ne može svojim mlijekom podojiti jer smo staklom razdvojeni na intenzivnom odijelu. Vidimo se, ali ne dodirujemo. Cijeli svijet pretvara se u veliki intenzivni odjel u kojemu trpi majka i djeca.

„Muka po svećeniku“

Zaraza je zahvatila i brojne svećenike između kojih su neki već i umrli. Nedjeljna misa bez sudjelovanja naroda, sagledajmo situaciju i s druge strane, za pastire Crkve, za svećenike, biskupe i papu, bolan je trenutak koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. U novom svjetlu čitam Dnevnike zatočenih svećenika, od blaženog kardinala Alojzija Stepinca do ostalih žrtava različitih totalitarizama… Ne vidjeti u nedjelju nasmijana lica svojih župljana, doći pred pustu ispovjedaonicu, nemati nikoga s kime ćeš lomiti Riječ Božju, tko će ti na „Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu“ danas odgovoriti: „Slava tebi, Gospodine!“, kojeg bi svećenika moglo ostaviti bez knedle u grlu ili suze u oku? Svećenik živi za narod i od naroda. Ako mu uskratiš narod, oltar, ambon, ispovjedaonicu, ubio si ga… Pa i onaj svećenik koji je apostatirao, otpušten iz Crkve, s gorčinom proklinje svoju lakomislenost i grijeh kad pogleda na oltara s kojega je pao. Svećenik ne može sebe samoga ispovjediti niti krstiti. On je svećenik za druge. Ne za sebe. Nikome nije podijeljen sakrament svećeničkog Reda za njega samoga, nego za narod Božji! Slijepi su oni koji ne vide da su ovom epidemijom jednako pogođeni i svećenici i laici. Svi trpimo. Ne pitaj tko više. Više trpi tko više ljubi. A mjera ljubavi samo je Bogu poznata. Nije izlaz u osuđivanju niti u prozivanju, nego u traženju načina kako se u ovim nevoljama ujediniti makar i „kroz staklo“. To nije kao susret bez ograda, ali je ipak bolji od nikakvog. Dok ova epidemija ne prođe svi smo pozvani na razumijevanje i strpljivost.

Veliki petak koji traje

Crkva samo jedan dan u godini ne slavi euharistiju, na Veliki petak, dan u kojemu se spominjemo Božje smrti. Naš Veliki petak se prolungirao kao nikada u povijesti. Kada bi barem znali dokle, možda bi nam bilo nešto lakše. Ali barem znamo da svojom (samo)izolacijom trajanje ove agonije možemo skratiti. Svima nam je teško. Ali dajmo svoj obol u ovom dramatičnom trenutku kako bismo otjerali oblake da nam što prije zasja sunce.

Puste crkve bez mogućnosti slavlja sakramenata posljedica su zabrana svih okupljanja od strane Stožera civilne zaštite koji je procijenio da boljega načina nema da zaustavimo epidemiju koja se galopirajući širi, poput jahaća Apokalipse. Ako im se već drugačije ne možemo odužiti za napore koje poduzimaju, barem im nemojmo pasti na teret kao novooboljeli. Molitvom pratimo sve napore plemenitih ljudi i struke u suzbijanju ove bolesti. Nije sve u njihovim rukama, puno je i u našim, rukama i molitvama.

„Veseli se!“

Četvrta korizmena nedjelja, a prva nedjelja praznih crkava, kakvog li paradoksa, nosi ime Laetare, što u prijevodu znači: „Veseli se!“ Znam da to nije lako u ovakvim okolnostima. Ali nemamo alternativu. Veseliti se ili zdvajati. Sve sam vas stavio pred Gospodina u tihoj misi koju sam ove nedjelje slavio, u jedinstvo s vama, makar fizički nismo bili skupa. Vas potičem da na misama sudjelujete putem televizije. U obitelji vam može od velike koristi biti predivno molitveno slavlje što ga je priredio Hrvatski institut za liturgijski pastoral na svojoj web stranici.

Koronavirus neće trajati vječno

Na kraju vas potičem na optimizam. U najtežim trenucima živimo od lijepih uspomena. A kada nam je lijepo pripravljajmo se za teške časove koji su neizbježni. Odabrao sam jednu poučnu zgodu iz života meni omiljenog filmskog junaka, vjerujem i svima dobro poznatoga, Charlieja Chaplina.

Jednom zgodom Charlie Chaplin publici je ispričao vic. Svi su se smijali. Onda je ponovio isti vic. Samo malo ih se smijalo. Onda im ga je ponovio po treći put. Ali se nitko više nije smijao. Onda se publici obratio ovim riječima: „Ako se na istu šalu ne možete nastaviti i dalje smijati, zašto zbog istog problema nastavljate i dalje plakati? Uživajte u svakom trenutku svoga života. Život je lijep.“

Ništa u ovome svijetu nije vječno, pa ni koronavirus.

Sviđa mi se šetati po kiši jer nitko ne vidi moje suze.

Izgubljen dan u životu je onaj u kojemu se nismo smijali.

Nastavi se smijati. Neka ti koronavirus nedjelju ne pokvari.

Bogu prikaži ono što već promijeniti ne možeš! Laetare!

fra Josip Blažević | Bitno.net