*Ovaj tekst originalno je na našem portalu objavljen 22. veljače 2017., nekoliko dana nakon što je preminuo poznati hrvatski svećenik prof. Tomislav Ivančić. Povodom treće obljetnice njegove smrti koja pada na današnji dan (17. veljače), odlučili smo ponovno s čitateljima podijeliti tekst fra Ante Vučkovića koji je iz života prof. Ivančića izvukao duhovnu pouku za svakoga od nas.

Ako je istina da su tri anegdote dovoljne da se oslika nekog čovjeka, kako veli Nietzsche, onda bi to trebalo biti moguće i u slučaju profesora Tomislava Ivančića, čovjeka koji je dugo živio, neprestano se susretao s ljudima i o kome bi mnogi ljudi zasigurno mogli ispričati mnoge anegdote. U njegovim su knjigama, uz to, razasuta i mnoga svjedočanstva različitih ljudskih sudbina koje se na ovaj ili onaj način tiču i života Tomislava Ivančića.

Tomislava sam Ivančića poznavao površno. Tek nekoliko susreta, poneka izmijenjena rečenica pri pozdravima na nekom skupu i kratko međusobno slušanje ponekog izlaganja. Nisam izbližega pratio njegov rad. Do mene su dolazili posredni glasovi o onom što radi. Susretao sam ljude kojima je pomogao da vjeruju, žive, urede svoje narušene odnose, otkriju smisao svoga života. Ljudska iskustva su najbolje mjerilo rada jednog svećenika. Pokušavao sam čitati neke njegove knjige. Nije išlo glatko. Redovito bih zapeo na nekoj tvrdnji vezanoj uz filozofiju. Znam da su drugi takve dijelove preskakali kako bi pronašli one dijelove teksta koji su im više od koristi. Meni ti dijelovi ne bi ubrzali čitanje. Naprotiv!

Najviše me dojmila vjerojatno njegova najuspješnija knjiga Susret sa živim Bogom. U njoj nema ni filozofa ni aluzija na njihove misli. U njoj se Ivančić drži katoličkog puta ulaska u odnos s Isusom u njegovoj Crkvi. Vodič mu je obrednik Red pristupa odraslih u kršćanstvo.  Prilično rano je razumio kako je ateistički sustav stvorio nevjernike kojima je religiozna dimenzija postala nepoznata i suvišna i vjernike koji su zaboravili iskonsku dimenziju vjere.  Štoviše, zapadni je svijet zaboravio kolika je snaga ležala u početku kršćanstva kada su odrasli ljudi mijenjali svoj život, ostavljali iza sebe pogansku formu života, a preuzimali kršćanstvo. Kad čovjek izgubi odnos s Bogom ili kada ga, bez obzira na sakrament krštenja, nikada ni ne uspostavi, potrebno mu je najprije pronaći put do Boga. Potreban mu je netko tko mu može pomoći. To je možda najvažnije otkriće koje se dogodilo Tomislavu Ivančiću.

No prije toga mu se dogodilo nešto drugo. Bio je mlad čovjek i još nije bio završio svoj studij u Rimu, a u Münchenu su mu liječnici dijagnosticirali neoperabilni rak gušterače. Svi su ga otpisali. Njegovi liječnici, ispovjednik, njegov biskup, kardinal Kuharić. Tomislav je postao potišten i počeo se cjenkati s Bogom. Obećavao mu je što će sve činiti. No, odgovora nije dobio. Nakon tri dana pročitao je u Markovu evanđelju Isusovu rečenicu: Ako tko hoće za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i slijedi me. Tko hoće spasiti svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život taj će ga spasiti. To ga je pogodilo. Pustio je da Isusove riječi djeluju na njega. Prihvatio ih je. Smirio se i negdje u večernjima satima je prihvatio da mora umrijeti. Prihvatio je da sam ne može spasiti svoj život. To je u njemu promijenilo raspoloženje. Iz potištenosti je prešao u sreću. Osjećaj sreće pojačalo je i otkriće čega se sve više ne treba bojati i što sve više neće trebati činiti jer mora umrijeti. Ivančić nije doživio naglo iscjeljenje. On je prihvatio svoju smrt i doživio pomirenost sa svojim životom. No, to je imalo učinka i na njegovo zdravlje. Nije ozdravio, ali nije ni umro. Vratio se u Zagreb nakon studija više-manje bolestan. Njegova će bolest nestati usput.

Drugi važni događaj dolazi također od neke vrste razočarenja. Završio je studij, nije bio zdrav i dobio je zadatak da drži vjeronauk srednjoškolcima i studentima. To je bilo loše iskustvo. Nije znao što treba raditi. Godinu dana je raspravljao s malim brojem studenata od kojih su dvojica bili komunisti. Ništa se nije događalo. Nikakav napredak na vidiku. Potom se počeo hrvati s pitanjem molitve. Zašto je neučinkovita? Ključni događaj Tomislav Ivančić vidi u ljetu 1975., u Davoru. Tamo je s dvadeset studenata molio više od dva mjeseca. Na koncu su doživjeli duboko iskustvo vjere i Duha. Iz tog iskustva se pokrenulo sve što će kasnije obilježiti put kojem je Ivančić dao imena Molitva i Riječ i hagioterapija.

Iskustvo da je Bog živ, otkriće da je drugima moguće pomoći da to i sami otkriju te otkriće da odnos s Bogom ima utjecaj na ljudsko zdravlje predstavljaju osnovne elemente od kojih je satkan sav kasniji život i rad Tomislava Ivančića. On će se najvećim svojim dijelom sastojati od seminara za evangelizaciju, oblikovanja hagioterapije i rada oko zajednice Mir i Riječ. Kako god bude glasila prosudba o hagioterapiji i kako god se bude razvijalo ono što je započeo Tomislav Ivančić, čini mi se da je već sada vidljivo nekoliko stvari.

Najprije, o Bogu ne može uvjerljivo govoriti nitko tko nema osobno iskustvo susreta sa živim Bogom. Odnos s Bogom nije pitanje znanja, nego molitve. Potom, nitko ne može živjeti autentično ukoliko nije potpuno prihvatio svoju konačnost i smrtnost. Iluzoran je život koji se nije suočio sa svojom konačnošću. I konačno, ljudsko zdravlje nije nadasve medicinsko pitanje. Ono se odnosi na cjelinu, a ljudska cjelina uključuje duh i duhovnost.

Ovo što stane u malo riječi nije malo za jedan ljudski život. Naprotiv! Život Tomislava Ivančića je bio dug, ispunjen i sretan. Bio je iznad svega svećenik. Dobar. Drag. Ispunjen. Sretan. Mnogima je pomogao da i sami iskuse dubinu života i Božju blizinu. Jednom svećeniku ne treba ništa više da bi mu život bio osmišljen i ispunjen, a Tomislav je dobio mjeru dobru, nabijenu, natresenu i preobilnu. Za sebe i za druge. Zato sada kada je otišao, znamo da nije nestao i zato umjesto da tugujemo, zahvaljujemo.

fra Ante Vučković | Bitno.net