Fabrice Hadjadj francuski je filozof i pisac židovskoga podrijetla. Prije obraćenja zanosio se idejama anarhizma i nihilizma, a danas je veliki zagovornik kršćanske misli. Oženjen je i ima sedmero djece. Živi u Fribourgu u Švicarskoj gdje je direktor Europskoga instituta za kršćansku antropologiju „Philanthropos.“

Član je Papinskog vijeća za laike, obitelj i život. Za novi broj kršćanske obiteljske revije Kana s njim je razgovarala Martina Vuk i zabilježila niz intrigantnih odgovora o spolnosti i ljubavi, kršćanskoj antropologiji, skandalima koji su potresli Crkvu, europskoj politici, teologiji oslobođenja, o obitelji, važnosti i jedinstvenosti žene, tijela i spolnosti…

– U suvremenom svijetu bombardirani smo razilaženjima oko pogleda na spol i seksualnost. Ne vidim to kao prijetnju, već kao svojevrsnu osobnu i socijalnu dezintegraciju koja bi mogla ostaviti nepoželjne posljedice na samu osobnu cjelovitost. Što Vi mislite o tome i je li potrebno razdvajati seksualnost od spola? Zbog čega?

Danas više ne živimo u svijetu ideologija. Živimo u svijetu koji je određen tehnologijom. Ali zato su veliki ideološki diskursi koncentrirani na ravnopravnost i jednakost muškaraca i žena učinili da nestane stvarne razlike između tih dvaju spolova. Iza svega stoji tehnološki i tehnokratski aparat koji diktira procesom razmišljanja. Što podrazumijeva tehnologija? (…) Tehnologija nas opskrbljuje bazom podataka kojima se može manipulirati i transformirati ih prema vlastitoj volji. (…) Dodatno, postoji i mogućnost umjetnoga stvaranja djece i poboljšanja kvalitete djece. Spolnost ne može diktirati jer je ona darovana i realna datost. To znači da spolnost uključuje dramu i suprotstavlja se programu. (…) Kada inzistiram na spolnosti kao nečem tjelesnom, tada inzistiram na tome da se to tjelesno pokaže kao otpor tehnokratskoj paradigmi.

– Vaše je obraćenje povezano s ulogom Blažene Djevice Marije. Kako je taj događaj i Vaš odnos prema Mariji utjecao na Vaš odnos prema liku žene?

Da, utjecali su… Možda zato što je Marija žena i što je ženska vlastitost njezina otvorenost prema prihvaćanju. Marija kao žena u sebi je prihvatila pokret koji ona ne kontrolira. Muškarac je s druge strane usmjeren na izvanjsko, on ima projekte u svojoj glavi, dizajn mu prolazi kroz glavu i dolazi u njegove ruke… (…) Kada žena nešto začne, ona ne planira, dopušta djelovanje prirode, spontanost procesa… Kroz trudnoću i materinstvo zaista postoji mistična dubina koja ne postoji u muškarcu… (…) Zato mislim da mi često kad se nađemo pred zidom i ne razumijemo ništa, ne možemo kontrolirati proces, tražimo utočište u naručju naše majke… To je ono što je Djevica Marija učinila sa mnom. (…) Žena može lakše reći „da“ životu, čak i u onome što joj izmakne. (…)

– Obiteljski ste čovjek, napisali ste mnogo o izazovima suvremene obitelji. U čemu vidite najveći problem suvremene obitelji?

Danas je napadnut bilo koji oblik obitelji, ne samo kršćanske obitelji… Problem je kršćanske obitelji u tome što je nositeljica određene ideje o obitelji, ali to nije dovoljno. Jer možete se boriti protiv loših ideja koje su izvan tog djelokruga, ali pravi problem obitelji je i borba protiv loših praksi same obitelji. Danas je problem obitelji da više ništa ne radimo zajedno. Obitelj je postala vrsta u nizu potrošačkih kolekcija, a u toj potrošačkoj kolekciji svatko ima svoj ekran. I tako je obitelj podijeljena iznutra. Stoga je pravo pitanje obitelji zajedništvo obitelji, odnosno što to obitelj radi zajedno? Problem nije problem moralnih vrijednosti, već problem konkretne prakse.  (…)

– Što su prema Vašem mišljenju i iskustvu glavni potresi kršćanske antropologije i gdje leži bît njezine obnove?

Kršćanstvo nije puka duhovnost. To je duhovnost utjelovljenja. S toga gledišta ne postoji rivalstvo između božanskoga i ljudskoga. Rekao bih da ono što kršćanska antropologija podrazumijeva što smo više ljudi, time postajemo više Božji, i što smo više Božji, to smo više ljudi. Biti više Božji ne smije umanjivati biti više čovjek. A da biste bili više ljudski, ne smijete biti manje božanski. Slično se može primijeniti i u odnosu duhovnoga i tjelesnoga. (…)

Intervju u cijelosti potražite u novom broju Kane.