Crkva ima primarnu službu uređenja i osnaženja karizmi.

Njen identitet je evangelizacija u karizmama.

– papa Franjo

U ovom milosnom vremenu Duhova pozvani smo doći k Bogu Duhu Svetom i otvoriti mu svoje srce da nas što više suobličuje Kristu i osposobljava naviještati radosnu vijest i kad je zgodno i kad je nezgodno (usp. 2 Tim 4, 1-3).

Na Pedesetnicu se silazak Duha Svetog dogodio u obliku ognjenih jezika i s još jednim vidljivim znakom, prvom karizmom, darom jezika (usp. Dj 2, 4). Duh Sveti osposobio je apostole za djelovanje dajući im odvažnost i hrabrost te vanjske znakove koji su potvrđivali ono što su živjeli. Vidimo da su očitovanje Duha, karizme i svjedočanstvo znakovi koji prate rođenje Crkve. To je njen identitet. Prvi izazov koji se stavlja pred Crkvu nalazimo u Djelima 2, 13 – to su nerazumijevanje i prezir karizme. Sveto pismo navodi kako su pojedinci podrugljivo protumačili djelo Duha popraćeno emotivnim i začuđujućim ponašanjem vjernika kao čin pijanstva. Kao Crkva nalazimo se danas u izazovu ispravnog tumačenja i hrabrog prihvaćanja djelovanja Duha kroz karizme. Djela apostolska kao biblijska knjiga živom nam riječi svjedoči o snazi Duha koji vodi Crkvu. Ta knjiga nije dovršena nekim zaključkom svetog Luke ili krajem života Svetog Pavla jer se djela apostolska nastavljaju kroz nas, vjernike. Naši životi trebaju biti njen nastavak.

Karizmatska i institucionalna dimenzija Crkve

Što je uloga pojedinca značajnija i utjecajnija u Crkvi to je važnost očinskog i brižnog odgovora na pojavu karizmi – osobito kada su one čudne i nove – od presudne važnosti za očuvanje identiteta Crkve, ali i za ispunjenje životnog poslanja svakog tog pojedinca. Lakše je odustati, zaustaviti se, odbaciti i maknuti sve nejasno i neprikladno uz mnoštvo logičnih opravdanja. To je stanje zanemarivanja u kojem se iz straha od pogreške ne preuzima rizik i onda se ništa po tom pitanju ne radi. Crkva je uvijek pred izazovom da nasljeduje ljubav i kao brižni roditelj postupi brižno pa zastane, vrednuje, uredi, provjeri i dobro zadrži. Lakše je naime, dijete hladno pogledati i poslati ga u sobu nego mu obrisati nos, počešljati ga i polako poučavati.

Koliko je to presudno potvrđuje Sveta Predaja. Nauk Crkve je kao dragocjeni putokaz kroz naš prolazni životni hod ka vječnosti. Katekizam nam govori o važnosti karizmi (usp. KKC 799-801), a i sam je plod odgovora na poticaje Duha nastao u djelovanju karizmi.

Apostoli koji su povjerovali po Duhu postaju djelotvorni u ljubavi. Kako su djelotvorni? Po karizmama koje su dar izraza ljubavi koja služi drugima, ljubavi koja se razdaje. To je Crkva koja se izražava, koja je dinamična, u pokretu, koja izlazi van i svjedoči.

Karizme su dakle djelovanje, dinamika, a to djelovanje potrebno je karizme institucije, karizme usmjerenja karizmi. Karizma institucije je pozvana prepoznavati, usmjeravati, uređivati, osnaživati i radovati se karizmama. I karizme i institucija su dar Duha Svetoga.

Crkva, kao tijelo Kristovo je i struktura u kojoj i po kojoj djeluju karizme. Jedna od povjerenih zadaća institucionalne dimenzije Crkve je vrednovati karizme, davati upute vjernicima kako ih prepoznavati i koristiti.

No velika opasnost karizme upravljanja je da u svojoj težnji za uređivanjem i jasnoćom proizvede uniformiranost, da težeći jedinstvu proizvede jednakost, odnosno tihu jednoličnost. Prerevno čuvajući red i učvršćujući formu može izgubiti sadržaj koji je smisao služenja. Svi kojima je dan autoritet trebaju stoga budno paziti da „ne gase Duha” jer bi time poništavali smisao Crkve kao mističnog Tijela Kristova koje prije svega evangelizira (usp. 1. Sol 5, 19-22).

Nova evangelizacija

Papa emeritus Benedikt XVI. poručio je kako je zadaća Crkve osigurati pogodne uvjete za „proizvodnju svetaca“. Svetac se postaje po sili odozgor, po karizmama koje se očituju. Svaka karizma treba zajedništvo i organizaciju tog zajedništva kako bi dosegnula svoju puninu, a ona se najbolje ogleda u zajedništvu u kojem se daje.

Kako ovo nije samo romantična čežnja i samo lijepe riječi upućene reda radi, nego ozbiljna potreba Crkve koja je itekako prepoznata, potvrđuju promjene koje provode posljednja trojica Papâ. Spomenute promjene idu za tim da se očuva identitet Crkve kao evangelizacijske jer joj to jamči autentičnost i vodstvo Duha. U dokumentima se iščitava da se Crkva ne smije usredotočiti najviše na održavanje i razvijanje svog institucionalnog i autoritativnog dijela, odnosno prekomjerno ulagati svoje napore u hijerarhijsku podjelu i besprijekorno funkcioniranje i formaliziranje, jer tada je sve manje svoja.

Tako je Sveti Ivan Pavao II, kao Papa, stvorio izraz “nova evangelizacija” u homiliji održanoj u Mogili, 9. lipnja 1979., a u više navrata naznačio ju je misijom Crkve u trećem tisućljeću njene povijesti (Novo millennio ineunte, 2001).

Papa Benedikt XVI. apostolskim pismom  „Ubicumque et semper“, od 21. U njemu donosi kako je dužnost Crkve naviještati uvijek i svuda Evanđelje Isusa Krista i unaprjeđivati evangelizaciju u povezanosti s Biskupskim konferencijama.

Dodatno, 25. siječnja 2013., Papa Benedikt XVI., prenio je nadzor kateheze iz Kongregacije za kler u Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije. Time se kateheze usmjerava ne na poučavanje radi poučavanja nego na poučavanje poradi ispravne i snažne evangelizacije.

Nasljedujući ove promjene ili težnje za promjenama u naglašavanju evangelizacije Hrvatska biskupska konferencija donijela je dokument „Da vaša radost bude potpuna“.

Pri predstavljanju tog dokumenta đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić, predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju, izrekao je citirajući dijelove dokumenta:

„Nikada kao sada nije nam bilo potrebno evanđeosko razlučivanje vremena i evanđeoska hrabrost koja nas je u stanju pripremiti za neke nove vrste mučeništva te nam iznova dati snagu u predstavljanju ljepote i neprolazne novosti susreta s Kristom.

Nova evangelizacija stvara novo lice Crkve. Crkva je to koja objavljuje evanđeosku sliku Boga ljubavi i milosrđa, Crkva koja je krenula na put prema periferijama, Crkva koja radosno evangelizira ljepotom liturgije, izgrađuje se zajedništvom novih odnosa koje je Krist donio. To je Crkva koja doživljava preobrazbu. I koja živi od čežnje za Bogom, jer Bog je taj koji, kako će reći Pavao, ‘u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati’ (Fil 2,13). Bog je taj koji daje ‘da vaša radost bude potpuna’ (Iv 15,11).”

Karizme i kreposti

Svjedočenja bez iskrenog susreta i iskustva s Gospodinom nema, a Crkva „diše“ Duhom Svetim koji nas suobličuje Kristu. Krist se kroz svakog od nas, na originalan način, želi objaviti svijetu u snazi tog istog Duha. Tu svjedočku objavu, ako je autentična, uvijek karakterizira poniznost, jasnoća i razborita usklađenost s Naukom Crkve. Međutim, karakterizira je i kreativnost, iznenađenje i velika radost, jer Bog je osoba koja one koji ga susretnu potpuno oduševi i ispunjava ljubavlju što se pokazuje na originalne, uvijek nove i osvježavajuće načine. U protivnom, lako možemo karizme zamijeniti za kreposti. Karizme, doduše, stoje na krepostima, ali je iskrivljeno razmišljanje da su kreposti sve ili da su kreposti i karizme isto.

Kreposti se izražavaju, postaju djelotvorne kroz svakodnevno življenje, kroz karizme. Najveća krepost od svih, ona kojoj je sve usmjereno, je Ljubav. “Bog je ljubav”, piše apostol Ivan (1. Iv 4, 8), a sveti Pavao jednostavno kaže da kada bi imali sve, a ljubavi ne bi imali, ništa smo. Ljubav je izražaj i mjerilo karizmi. Ljubav koja služi i razdaje se (usp. 1. Kor 13).

Stoga molimo kao Crkva, s vjerom i nadom u srcu, da možemo biti otvoreni novostima i iznenađenjima karizmi te da ih, kada nam ih Duh Sveti sa sobom donese, s brižnom pažnjom prepoznamo i o povjerenom brinemo. Nedostaje takvih jasnih molitvi, opredjeljenja i jasnoća u našem kršćanskom katoličkom surječju. Molimo da se ne prepadnemo radosti i kreativnosti koje se u susretu s osobom Duha Svetog događaju i iz njega proizlaze. Molimo da možemo razabirati u svakoj situaciji što je zalutalost čovjeka, a što snaga Duha, što je pravo pijanstvo, a što djelovanje Duha (usp. Dj 2, 15), da ne bi odbacili i ono Božje, karizme – dane nam kao izraz ljubavi koja je esencijalni sastojak učinkovite evangelizacije (usp. 1 Sol 5, 21). Da ne bismo odbacili ljubav zbog nerazumijevanja i nesnalaženja u novom, zbog inzistiranja na vlastitom miru i urednosti – da ne bi u stare mješine ulijevali i tako prolili novo dragocjeno vino.

Upravo razina otvorenosti novom i nepoznatom, u osluškivanju i otvorenosti Duhu čini presudnu razliku između Crkve koja zatvara vrata, Crkve koja ima otvorena vrata i čeka ili Crkve koja izlazi na periferije donoseći radosnu vijest. Molimo dakle i dočekajmo Duhove kao posude spremne za primanje milosti, ali i ostanimo u Pedesetnici koja obnavlja Crkvu, a po njoj i naš narod. Budimo narod vičan slavljenju koji se sve više, iz dana u dan, suobličuje Kristu.

Zadaća karizmatske obnove u Katoličkoj Crkvi

Papa Franjo je na proslavi osnivanja CHARIS-a, crkvenog tijela za karizmatsku obnovu, u lipnju 2019., u dvorani Pavla VI. javno izjavio kako Katolička Crkva treba donositi dokumente koji su prvenstveno usmjereni na uređivanje i osnaživanje karizmi. Istaknuo je da ako to ne čini Crkva tada gubi svoj identitet. Istaknuo je i kako je Crkva prije svega evangelizacijska, to je njen primarni identitet, a za biti učinkovita u tome, treba prepoznavati i njegovati karizme koje joj Gospodin neprestano u izobilju daje.

Na tom susretu govorio je također duhovni asistent CHARIS-a, o. Raniero Cantalamessa, koji je naglasio kako Katolička karizmatska obnova treba težiti tome da uskoro prestane koristiti naziv karizmatska. To bi značilo da je ispunjena jedna od njenih zadaća – da Katolička Crkva bude ispunjena svjesnošću o karizmama, a time i karizmama. Tada bi se Obnova mogla fokusirati na obnovu Crkve kao struja milosti koja je već osvijestila duhovnu stvarnost darova svakom katoliku.

„Budite kao rijeka koje nestaje u moru“ pozvao je papa Franjo predstavnike nacionalnih karizmatskih obnova cijelog svijeta misleći upravo na ovaj cilj.

Kardinal Kevin Joseph Farell, koji vodi Dikasterij za laike, život i obitelj u sklopu kojeg CHARIS djeluje, naglasio je kako Crkva pred izazovima današnjice ozbiljno računa na doprinos Katoličke karizmatske obnove koja je osobito iskusna u evangelizaciji.

*Lordan Ljubenkov nacionalni je koordinator Katoličke karizmatske obnove u Duhu Svetom za Hrvatsku