Bozje je ime Milosrdje - Leopold

Na pitanje Andree Torniellija: kada se sjetite milosrdnih svećenika koje ste upoznali ili koji su vas nadahnuli, tko vam pada na pamet, papa Franjo odgovara:

Mnogo ih je. Upravo sam spomenuo oca Duartea. Mogu navesti don Enrica Pozzolija, salezijanca koji me je krstio i koji je vjenčao moje roditelje. Bio je ispovjednik. Milosrdan ispovjednik: svi su išli k njemu, obilazio je salezijanske kuće. Susreo sam mnogo takvih ispovjednika. Sjećam se jednoga drugog velikog ispovjednika, mlađega od mene, oca kapucina, koji je službovao u Buenos Airesu. Jednom me došao posjetiti, htio je razgovarati. Rekao mi je: “Molim te pomoć, pred ispovjedaonicom mi je uvijek puno ljudi, različitih ljudi, poniznih i manje poniznih, ali i mnogo svećenika… Puno opraštam pa mi ponekad dođu skrupule, skrupule da sam oprostio previše.” Razgovarali smo o milosrđu i upitao sam ga što čini kada ga muče te skrupule. Odgovorio je: “Odem u našu kapelicu pred svetohranište i kažem Isusu: ‘Gospodine, oprosti mi što sam previše oprostio. No ti si mi dao taj loš primjer!’” To nikada ne ću zaboraviti. Kada svećenik tako doživljava milosrđe nad samim sobom, može ga darivati drugima. Čitao sam propovijed tadašnjega kardinala Albina Lucianija o ocu Leopoldu Mandiću, kojega je Pavao VI. bio netom proglasio blaženim. Opisao je nešto što je vrlo blizu onomu što sam upravo ispričao: “Evo, svi smo grješnici”, govorio je Luciani tom prigodom, “i to je otac Leopold izvrsno znao. Treba obratiti pozornost na tu našu žalosnu stvarnost. Nitko ne može dugo izbjegavati male ili velike nedostatke. ‘Međutim,’ kako je govorio sveti Franjo Saleški, ‘ako imaš magare i putem padne na tlo, što ti je činiti? Ne ćeš ga valjda štapom tući po rebrima, jadničak je već dovoljno nesretan. Trebaš ga uhvatiti za ular i reći: ‘Hajde, idemo. Krenimo, a drugi ćeš put više paziti.’ To je način i otac Leopold je uvijek tako postupao. Jedan svećenik, moj prijatelj, koji je išao njemu na ispovijed, rekao je: ‘Oče, vi ste previše velikodušni. Rado se kod vas ispovijedam, ali čini mi se da ste previše velikodušni.’ A otac Leopold će: ‘Ma tko je bio velikodušan, sinko moj? Gospodin je bio velikodušan; ta nisam ja umro za grijehe, nego Gospodin. Kada je bio onako velikodušan prema razbojniku, kakav je mogao biti s drugima!’” To je bila propovijed ondašnjega kardinala Lucianija o Leopoldu Mandiću, kojega je Ivan Pavao II. kasnije proglasio svetim.

Mogu još navesti drugi, za mene značajan lik: to je otac José Ramón Aristi, redovnik sakramentinac, kojega sam već spomenuo jednom na susretu rimskih župnika. Umro je 1996., navršivši više od devedeset godina. I on je bio velik ispovjednik, mnoštvo svijeta i svećenika išlo je k njemu. Dok je ispovijedao, pokornicima je pružao svoju krunicu i tražio da u ruci drže maleno raspelo, potom bi se njime poslužio za odrješenje i na koncu ih pozivao da ga poljube. Kada je umro, na Veliku subotu uvečer, bio sam pomoćni biskup u Buenos Airesu. Sljedećega dana, na Uskrs, poslije objeda pošao sam k njemu i sišao u kriptu ispod crkve. Primijetio sam kako pored njegova odra nema cvijeća pa sam izišao da donesem jedan buket, a onda sam se vratio i počeo ga namještati. Vidio sam onu krunicu obavijenu oko njegovih ruku: odvojio sam maleno raspelo i promatrajući ga zamolio: “Daj mi polovicu svojega milosrđa!” Otada je to maleno raspelo uvijek sa mnom, na mojim grudima: kada o nekoj osobi pomislim nešto loše, primaknem ruku i dodirnem taj križić. To mi čini dobro. Eto još jednoga primjera milosrdnoga svećenika koji se znao približiti ljudima i liječiti im rane darujući Božje milosrđe.

Gornji tekst je ekskluzivni izvadak iz knjige „Božje je ime Milosrđe“, o kojoj možete više saznati na linku ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.