“Bila sam sama, posve sama. Ti ljudi koje ne poznajem hvalili su suca strastvenim uzvicima. Radovali su se mojoj smrti vičući: „Smrt kršćanki, Allahu akbar!“ Riječima su me šamarali i ponižavali i pljuvali po meni iskazujući prijezir. Lice mi je gorjelo od srdžbe i sramote. Zašto me mrze? Zašto su lagali?”, piše Asia Bibi u svojoj knjizi “Konačno slobodna!”

Asia Bibi Konačno slobodna

Asia Bibi – “Konačno slobodna!”

Pakistanska kršćanka Asia Bibi provela je devet godina u zatvoru ponižavana i mučena čekajući izvršenje smrtne kazne vješanjem zbog lažne optužbe za bogohuljenje. Njezin slučaj privukao je veliku pažnju svjetske i hrvatske javnosti. 

Sada u svojoj knjizi naslovljenoj „Konačno slobodna!“ prvi put iznosi svoju cjelovitu osobnu ispovijest, progovarajući o dugogodišnjem zatočeništvu, načinu na koji je oslobođena kao i o svom novom životu na tajnoj lokaciji u Kanadi, pod stalnom prijetnjom smrću od strane islamskih ekstremista.

Jedina novinarka na svijetu s kojom se susrela jest Anne-Isabelle Tollet, suautorica ove knjige, koja se još od 2010. godine borila za njezino oslobođenje. Asia Bibi je tako bila u prigodi ispripovjediti joj svoju životnu priču o zatočeništvu i novom životu na slobodi te je tako nastala ova potresna knjiga. 

“Njezino oslobađanje doista je posvemašnja i kolektivna pobjeda. Širom svijeta stvorio se lanac dobrih ljudi koji je senzibilizirao medije, političare i nevladine udruge i bez toga višestrukog angažmana ta se majka obitelji nikada ne bi vratila svojoj djeci kojoj su na gotovo deset godina bili uskratili majčinu nazočnost”, poručila je u predgovoru knjige Anne-Isabelle Tollet.

Fra Ante Vučković napisao je, pak, u predgovoru hrvatskom izdanju: “Dok u zapadnomu svijetu blijedi važnost kršćanstva i dok slobodu smatramo samorazumljivim ozračjem svakodnevnoga života i naših odnosa, u drugim dijelovima svijeta treba još puno truda i hrabrosti dok se društvo ne pomakne prema slobodi mišljenja, riječi i vjerovanja te prema međusobnomu suživotu u poštivanju razlika. Asia Bibi je istovremeno i živi svjedok teškoga stanja kojemu su izloženi mnogi ljudi zbog svoje vjere i mogućnosti promjena kojima se proširuje prostor slobode. No Asia Bibi je i živi primjer kako nas se sudbine dalekih i nepoznatih ljudi tiču.”

Nakladna kuća Verbum je od samog početka uključena u projekt pripreme knjige te je tako ova ekskluzivna ispovijest Asije Bibi objavljena na hrvatskom jeziku danas, 29. siječnja 2020. godine, istodobno sa svjetskom premijerom na francuskom jeziku.

Prva smrtna presuda

Više od godinu dana čamila sam u toj crnoj rupi prije nego što je došlo do prvoga sudskog postupka. Bojala sam se, no uzdala sam se više u Boga nego u ljude. Bog je jači od smrti, ponavljala sam. Toga studenog pojavila sam se posve sama na sudu u gradu Nankana Sahib. Moja obitelj nije mogla biti nazočna jer bi to za njih bilo preopasno, a branitelja nismo mogli platiti. Na tomu malom mjesnom sudu suočila sam se sa svojim tužiteljima. Bile su to dvije žene i seoski imam. Primijetila sam isto tako da su radi mene došla i trojica mula. Tada nisam znala da su bili tu kako bi sucu dali do znanja da dobro obavi svoj posao kako ne bi doživio teške odmazde. Često sam mislila da sam tada trebala bolje dokazati svoju nevinost, no danas znam: što god rekla ili učinila, bila sam već unaprijed osuđena.

Poslije dugih devet godina u kojima nisam vidjela ni sunca ni mjeseca ponekad se ne uspijevam svega točno sjetiti, no onoga što sam sucu rekla toga dana sjećam se točno:

Ja sam udana žena. Moj muž je radnik. Sa skupinom žena redovito sam radila u poljima Muhammada Idreea za dnevnicu. Radila sam i na dan kada se dogodilo to što mi se predbacuje. Dvije žene, Mafia Bibi i Asma Bibi, razljutile su se na mene zbog vode koju sam popila i koju sam im donijela: odbile su je taknuti pod izlikom da sam ja kršćanka. Iz toga je proizišla žustra rasprava i pale su teške riječi. Zatim su one otišle Qariju Salaamu, seoskome imamu, čiju su ženu poznavale. S njim su sastavile lažnu, posve izmišljenu optužbu. Dok me je policija ispitivala, zaklela sam se na Bibliju da nikada nisam izgovorila nijednu riječ protiv proroka Muhameda ni protiv Kur’ana, koje najdublje poštujem. Ali policija je šurovala s njima i prihvatila njihove lažne optužbe. Te dvije žene samo su mi se htjele osvetiti.

Moji preci živjeli su u tomu selu još od nastanka Pakistana. Što se mene tiče, u više od četrdeset godina nikada me nitko ni za što slično nije optužio. Nisam školovana, u mome selu nema crkve, ne poznajem islamsku vjeru. Kako bih uopće mogla reći nešto neprikladno protiv Proroka i Kur’ana? Ni moj gazda nije neutralan jer je u rodbinskim vezama sa ženama koje me optužuju.

Eto, tako sam izrekla svoju istinu. Sudac s dugom bijelom bradom nešto je pisao u malu bilježnicu s kvadratićima, a onda se obratio muli mojega sela i tražio njegovu verziju događaja. U mojoj zemlji riječ žena ne shvaća se ozbiljno, iako qari nije nazočio mojemu navodnom huljenju, lagao je iznoseći svoju optužbu:

Ovdje pred sudom nazočna optužena Asia Bibi preda mnom i pred drugima izjavila je da se prorok Hazrat Muhammad – neka je Alahova milost i mir uz njega – mjesec dana prije smrti razbolio i da su, dok je bio na postelji, insekti izišli iz njegovih usta i njegovih ušiju. Optužena je osim toga izjavila da se prorok Hazrat Muhammad – neka je Alahova milost i mir uz njega – oženio Hazrat Khadeja Razi Anhom iz financijskih interesa i da ju je se nakon sklapanja braka riješio. Dodala je da sveti Kur’an nije božanska knjiga jer su ga napisali i sastavili muslimani.

Tada sam shvatila da se u mojemu selu iza osmijeha stanovnika skriva zloća. Više nije bilo nikakve sumnje da sam žrtva urote, gluposti i brutalne zloće.

Sudac je zahvalio qariju i objavio da će se povući na nekoliko minuta. Izišao je kroz neka vratašca. Dvojica policajaca koji su stajali uz mene dali su mi znak da sjednem. Razumjela sam da sudac mora razmisliti i bilo mi je drago. Jasno je da ne može vjerovati da sam mogla reći takve grozote… Ne, u mojoj zemlji nitko ne može reći ništa slično jer bi se izložio riziku da ga svjetina linčuje ili da ga netko izobliči kiselinom. U toj dvorani ništa mi nije davalo osjećaj sigurnosti. Oborila sam oči kako ne bih morala susresti pakosne poglede iz publike. Osjećala sam da me svi ti pogledi strijeljaju, ali još nisam znala da će me odsada proganjati svake noći. Sudac se vratio za pet minuta i to me je u prvi mah smirilo. Tada sam bila još dovoljno naivna da pomislim da je cijela ta priča previše apsurdna da bi sudac mogao povjerovati ijednoj riječi koje sam navodno izrekla o Proroku. Duboko sam udahnula da se ohrabrim. Došao je trenutak izricanja presude. Udarila je poput groma:

Asia Noreen Bibi, prema članku 295 C pakistanskoga zakona, ovaj vas sud osuđuje na smrtnu kaznu vješanjem i na novčanu kaznu od 300 000 rupija.

Ta mi presuda i danas zvoni u ušima.

Vrijeme je stalo, nisam se mogla ni pomaknuti, nisam mogla vjerovati. Sučev udarac batićem vodi me ravno u smrt, a ja ne želim umrijeti. Disala sam široko otvorenih usta, kao da držim glavu iznad vode dok se utapam. Oblile su me gorke suze i ništa nije moglo zaustaviti tu poplavu. Sakrila sam glavu među koljena da prikrijem bol i ne vidim mržnju koja me okružuje. Bila sam sama, posve sama. Ti ljudi koje ne poznajem hvalili su suca strastvenim uzvicima. Radovali su se mojoj smrti vičući: „Smrt kršćanki, Allahu akbar!“ Riječima su me šamarali i ponižavali i pljuvali po meni iskazujući prijezir. Lice mi je gorjelo od srdžbe i sramote. Zašto me mrze? Zašto su lagali? Što moj život ili moja smrt mijenja u njihovu životu? Ja sam tek siromašna seljanka. Kako se netko može radovati smrti nepoznata čovjeka?

Trojici mula koji su se smješkali u svoje bujne brade svjetina je gorljivo pljeskala dok su izlazili iz sudnice. Dotuklo me to okrutno veselje. Skamenila sam se. U tomu sam trenutku sa sigurnošću znala da se nikada ne bih mogla veseliti tuđoj patnji.

Naivno sam vjerovala da će sud prepoznati moju nevinost jer nisam ništa učinila. Sklopila sam oči i molila u sebi: „Bože moj, Isuse, daj mi snage, nisam dovoljno obrazovana da shvatim takvo ludilo…“ Moje misli naglo je prekinuo grub poziv: „Miči se!“ Policajci su me brutalno uhvatili pod ruku. Bojali su se da se gomila ne otme kontroli i zato su me izveli kroz stražnja vrata kako me svjetina ne bi linčovala na licu mjesta, što se u mojoj zemlji još uvijek često događa. Kada je netko ovdje optužen da je obeščastio Proroka ili Kur’an, može mu se dogoditi da ga razularena svjetina smakne.

U vozilu u kojemu su me vraćali natrag u zatvor svezali su me lancima kao da sam divlja životinja. Pri dolasku na sud nisam bila vezana. U njihovim bezizražajnim očima vidjela sam da vrijedim manje od životinje. Poslije presude za njih sam postala šugava, više nego nečista, gora od đavla, opasnija od kuge.

Knjigu “Konačno slobodna!” možete nabaviti u knjižarama Verbum i preko web knjižare www.verbum.hr, a više o njoj možete saznati na linku ovdje.

Bitno.net