Roko Vidaković i Anamarija Carević/Foto: privatni album

U ovom našem uznemirenom času, uzrokovanom koronavirusom i zagrebačkim potresom, pored brojnih bolnih događaja, dogodila se prerana smrt dvoje mladih: 29. veljače umro je u zagrebačkom Institutu za tumore dječak Roko Vidaković iz Punta, u dobi od jedanaest godina. Djevojčica Anamarija Carević iz Đorđićeve ulice u Zagrebu, teško stradala u zagrebačkom potresu 22. ožujka, preminula je nekoliko dana kasnije.

Brojni čitatelji portala Bitno.net dugo su čitali o njihovoj smrti i o njihovu življenju u vjeri s Isusom Kristom.  Odista, njihovi odlasci s ovog svijeta poprimili su snagu posebnog vjerničkog znaka za mnoge. To dvoje mladih života ostat će čiste svjetiljke vjere u mraku našega časa, obilježena svjetskom pandemijom koronavirusa i potresom. Da su kojim slučajem ostali na životu, oni bi, možda, i dalje bili svjetiljka vjere, ali svjetiljka među drugim svjetiljkama, kakvih na sreću ima i u našoj blizini u ovom strašnom času. Njihov odlazak nas ispunja uvjerenjem da su oni – stekavši vjerničku visinu – u malo svojih zemaljskih dana dugo živjeli, kako o življenju pravednika (svetog čovjeka) govori starozavjetni pisac Knjige Mudrosti (usp. Mudr 4, 13).    

Motrim oči malog  jedanaestogodišnjeg Roka. Čista zagledanost u Vječnost s uresom blagog smiješka. Dok se u bolnici sve poduzimalo da dođe do njegovog ozdravljenja, dok je njegova majka upravljala žarke vapaje Bogu, čemu su se s jednakim vapajima pridruživali mali Makovci, naime brojni čitatelji Maloga koncila, dječak Roko je već bio zakoračio u onostranost, tamo gdje će „Bog otrti svaku suzu s očiju  i više neće biti smrti, ni tuge, ni jaukani boli više neće biti, jer je prijašnje prošlo”(Otk 21:4). Rokova čista zagledanost u Vječnost dojmila me se neprotumačivo snažno i beskrajno lijepo, nešto poput nečuvenih riječi sv. Franje Asiškog prije smrti: „Dobro mi došla, sestrice smrti“ („Ben venga, sorella morte“).  Takav pozdrav smrti čovjek ne može reći sam od sebe. U ljudskom biću postoje nezaustavljivi otpori pred činjenicom smrti. Čovjek, naime, u sebi nosi kôd (čip) otklona od smrti, tako snažan da se ne može ničim drugim usporediti. Samo snaga Božje milosti može pokazati čovjeku da u tom otklonu treba vidjeti vječni čovjekov vapaj prema onostranosti, čovjekovu dubinsku težnju za Vječnošću. Mali Roko je imao tu milost kao i sv. Franjo. Bilo je i ima takvih, ali malo, pa su nam takvi darovani kao svjetiljke na putu vjere.  

S posebnim veseljem sam – nakon promatranja Rokovih očiju – osjetio istinitost i uzvišenu ljepotu Rokovih riječi prije umiranja. Iz stanja već uzdignute duše u Božju vječnost – koje stanje u potpunosti nije vidjela ni njegova majka, po prirodi stvari željna sinovljeva zemaljskog života – Roko je spokojno govorio:  “Ja bih išao gore!”, „Gore, hoću gore…“, „ Mama, hoćeš li me pustiti da idem gore“? Malo poslije tih riječi majci, najbližoj osobi života, uz nazočnost drugih članova obitelji, otišao je gore, u Božju vječnost! 

Takav jedinstveni odlazak nije došao iz kakva časovitog psihičkog stanja. Svi veliki događaji imaju svoju pripremu, svoju pretpovijest.  Roko je preko svojeg angažiranog sudjelovanja u Malom koncilu i nadasve preko bolovanja od četiri godine stekao neshvatljivu nutarnju duhovnu slobodu nošenja najtežeg od svih zemaljskih križeva, križ hoda prema tjelesnoj smrti.  On je već u tom žrvnju zemaljskog prolaza bio u ‘Božjoj pobjedi’, čije je pjesme posebno volio sve do kraja života. U Božju vječnost pošao je s bistrim pogledom vjere.  

Nad tim Rokovim ‘otići gore’ spontano sam zaključio da je on u jednostavnosti svoje čiste djetinje vjere ostvarivao ono što je apostol Pavao napisao u poslanici Kološanima (3, 1): „Ako ste uskrsnuli s Kristom, za onim gore težite…“. Roko se već ovdje, u žrvnju teške bolesti, digao u vječnu dimenziju postojanja. Dogodila se u tome neshvatljiva suradnja jedne jednostavne duše s beskrajnom Božjom milosti. To je ona uzvišena strana našega života, već ovdje otvorena Vječnosti. 

Anamarija, djevojčica iz Zagreba,  jedina je direktna stradalnica od strašnog potresa. Jedina od milijun ljudi, koliko ih otprilike ima široki Zagreb. Zacijelo je zbog te činjenice zaokupila pažnju bliže i šire javnosti. Povijest će pamtiti njezino ime. Ući će u kroniku zagrebačkog potresa. Dakako, i neka druga osoba – ako bi bila jedina stradalnica – zaokupila bi pažnju javnosti. O svakoj takvoj – jedinoj stradalnici – doznali bismo ono što o njoj nismo znali. Što bi to bilo, hipotetsko je pitanje, pa ga ostavljamo po strani. Sada stojimo pred stvarno smrtno stradalom Anamarijom, djevojčicom neobične vedrine, lijepa izgleda, cvijeta rane mladosti, petnaestogodišnjakinje, radosne uravnoteženosti, nadahnute i prodahnute kršćanskom vjerom u već zreloj izražajnosti. Dirnut sam vjerom te zdrave djevojčice, doista posebne u svojem oduševljenom prijateljevanju s Isusom. Ne mnogo dana prije smrtnog stradanja napisala je vjerničke riječi za pamćenje: „Bože, hvala Ti što si nam dao svog Sina da nam pokaže ono dobro u svijetu, i što mi svaki dan pružaš ljubav, sreću i brigu za druge. Evo, Isuse, hvala ti što se boriš sa svim mojim manama i što si uvijek, i bit ćeš, moj jedini najbolji prijatelj koji me nikad neće napustiti“.  U godini života, petnaestoj, kad se djevojčice naše civilizacije nezaustavljivo okreću dečkima, kakva je priroda stvari, kad jedva da se nađe koja da nema prijatelja, Anamarija svjedoči da joj je Isus najbolji prijatelj koji je nikad neće napustiti.

Takva Anamarija podsjeća me na svetu Agnezu, djevojčicu koja je u ranom kršćanstvu, u dvanaestoj godini života, podnijela mučeničku smrt za vjeru. S razlogom je ušla u duboku memoriju kršćanstva sve do dana današnjega, o čemu, između drugih, svjedoči veliki bogoslovni pisac kršćanske starine, sveti Ambrozije, koji o njezinu mučeništvu veli: „Kako li je mrska ta okrutnost  koja ne pošteđuje ni mlađahnu dob, a kako je velika moć vjere koja i u toj dobi nađe svjedočanstvo! (…) Još nesposobna za kaznu, a već zrela za pobjedu, nejaka za borbu a pogodna za vijenac pobjede, održi pouku o junaštvu djevojčica kojoj je ‘slaba strana’ mlađahna dob.” Isti Ambrozije značajno dodaje Janjine riječi na račun okrutnog udvarača koji joj nudi život s njime samo da se odrekne ljubavi prema Kristu: „Imat će me onaj koji me je prvi izabrao.“

Kontekst je drugačiji: tamo jedno strašno mučeništvo zbog vjere, ovdje stradanje od potresa. U oba slučaja snaga vjere i ljepota prijateljstva s Isusom. Prijateljstvo iz pune slobode duha. Naša Anamarija, ne sluteći nesretno skončanje, živi prijateljstvo s Isusom koje nikad neće prestati. A nije Anamarija bila bez dodira s ovim životom. Naprotiv, ona pršti od života u zemaljskom smislu te riječi. Nije samo  u školi Nadbiskupske klasične gimnazije na Šalati, gdje je s veseljem angažirana u školskim aktivnostima, niti samo u crkvi ili u vjeronaučnoj dvorani. Čak je džudašica. Voli glazbu. Očito iz svega, natprosječno sposobna djevojčica. Iznad svega, u toj mlađahnoj dobi pokazuje crte duhovna uzdignuća i zrelosti kao kakva odrasla sveta kršćanska osoba. Svećenik, prijatelj obitelji Anamarije, svjedoči: “Danas je pogreb Anamarije. (…) Jedina žrtva potresa. Dijete. Kažu svi: sveto dijete. Primjer predobra srca, prva u svakoj dobroj akciji za druge. Naučila je znakovni jezik da pomaže gluhim osobama, predmolila krunicu na Kamenitim vratima, časnoj Marijeli u župi bila desna ruka. Kaže mi prijatelj Stjepan iz župe, koji ju je dobro poznavao, da je uvijek bila vedra, nasmijana, a posebno dan prije smrti…“ . Isti svećenik navodi svjedočanstvo spomenutog Stjepana: „Prijatelj Stjepan mi je danas napisao u vezi smrti Anamarije: ‘Ako se sada ne obratimo, nećemo nikada’. Od toliko grešnika u gradu, umre nevino dijete.“

Ostaje nam skrivena tajna zla i patnje. Na putu pred takvom tajnom otkriva se neprolazni sjaj nevine svetosti: Kako je velika moć vjere koja i u mlađahnoj dobi daje svjedočanstvo i pokazuje ljepotu vjere s Isusom Kristom! Takav Isus Krist  je u ‘svjećarnici kršćanstva’ izradio  čudesne svjetiljke vjere i pokazao ljepotu izvornog kršćanstva. Mene i inače obuzima činjenica – uvijek čudesna i nikada do kraja doumljena – da je Bog „čudesan u svojim svetima“, i da je upravo ta činjenica najljepša potvrda kršćanskog Vjerovanja. Obuzima me, s duge strane, i bolno pitanje: Kako je moguće ne prihvatiti Krista? Kako je moguće ne priznati da je Evanđelje Magna carta (Velika povelja) vrijednosti i vrlina za čovjekov život?  Kako je moguće da se ne vide očiti plodovi u čistim dušama onih koji istinito – ne lažno, ne formalistički – hodaju za Kristom? Kako je moguće ne razumjeti da su takve duše najljepši cvjetovi čovječanstva i da svojim posvemašnjim služenjem daju nezamjenjivi doprinos užoj i široj sredini u kojoj žive? 

Takvim tvrdnjama, dakako, ne oduzimamo sve ono dobro i istinito koje – prema koncilskoj konstituciji Lumen Gentium (LG, 16) – Duh izvodi u drugim religijama i svjetonazorima. Tamo pak gdje protivnici kršćanstva ne vide posebnost i izvornu ljepotu Kristova spasiteljskog djela svakako treba pripisati lošim kršćanima, nikada Kristu i njegovu Evanđelju, kako je s pravom primijetio Mahatma Gandhi na račun kršćana.

Dok na zemaljskoj kugli čitavo čovječanstvo skoro panično živi svoj temeljni strah, strah od skončanja zemaljskog života, pred nama – i pred mnogima – ostaju brojne svjetiljke vjere. Dvije su nam zapaljene u Roku i Anamariji. Nikada se više neće ugasiti. Po daru Providnosti one su nam u ovom času naše tame darovane za čudesan znak ljepote Isusova evanđelja i izvornoga kršćanstva.   

fra Bernardin Škunca | Bitno.net