Kao kršćanin i katolik, pomalo sam razočaran u liturgijsko-duhovno molitveno stanje sadašnje Crkve gledom na praksu po našim crkvama i domovima. Nakon tolikih godina od koncila, nakon tolikog napretka u teološkoj i liturgijskoj znanosti, prosvjećenosti i pismenosti ljudi, pa i medijskoj revoluciji (sve je lako dostupno), većina kršćana katolika umjesto da prakticiraju molitvu časoslova i dalje se drže ili otkrivaju razne sentimentalne i paraliturgijske pobožnosti (molitveni lanci, devetnice svim mogućim svecima, karizmatskim sladunjavostima).

Evo niti večeras, uoči svetkovine Silaska Svetoga Duha u malo kojoj crkvi će biti Večernja, ili bdjenje, a još manje će se moliti privatno časoslov u domovima. Zar katolici ne znaju da je poslije mise jedino časoslov kanonska, liturgijska, bitna molitva Crkve i svih u njoj, a da su pobožnosti sekundarne, neobvezatne, usputne i uglavnom često subjektivnog i privatnog karaktera koje prije zamućuju negoli grade ispravnu vjeru. Pa i sama krunica je tek pobožnost i nastala je u zamjenu za časoslov za nepismeni puk. Svatko tjera neku svoju pobožnost, neke svoje ”duhove”, prema svom subjektivnom mišljenju ili osjećaju, dotle da ima i posve sumnjivih gledom na pravovjernost i praznovjerje. Sumnjam da će ”čudesne” molitve ili devetnice prenijeti ili izgraditi evanđeosku vjeru u kršćaninu 21. stoljeća kao misa i večernja ili jutarnja časoslova sastavljene od psalama, biblijskih tekstova, himana velikih teologa i molitava Crkve.

Što su molili  Isus, Bogorodica Marija, apostoli? Zna se: psalme i hvalospjeve Biblije. Što su molili veliki sveci: isto u obliku časoslova kako to Crkva moli već 2000 godina. Časoslov više nije nedostupan, nije više samo na latinskom, grčkom ili staroslavenskom, ima ga na internetu, košta oko 100 kuna u knjižari. I zove se, uostalom, ”Časoslov naroda Božjega”, što bi trebalo značiti ”molitvenik svega naroda Božjega”, od pape do najmlađih vjernika. Na koncu, mali Novi zavjet i psalmi stane u torbicu i svakom je dostupan. Zar u 21. st. još imamo situaciju nepismenog srednjeg vijeka s obzirom na širu masu i puk? Zar ćemo bolje proći ako nudimo ”fast food” jeftine pobožnosti jer su Biblija i časoslov zahtjevniji? Zar ne bi bilo normalno da je na primjer uoči Duhova i drugih blagdana u svim crkvama svečana Večernja ili bdjenje iz časoslova, a u kućama da kršćani to isto mole?

Na koncu, Duh je sišao ujediniti sve u istu melodiju duha. Umjesto da se to naučava, potiče i promovira, katolički portali su često puni čudesnih objava, molitvica i molitvenih lanaca, devetnica, poruka raznih objava i sl. Čak se to prezentira da bude ”primamljivo” po sistemu današnjih reklama za parfem ili neka sočna priča iz magazina ”Story”. Nije čudo da racionalnom čovjeku 21. st. koji traži Boga sve to izgleda odbojno i pomalo nedoraslo. Sve što trebamo i što smo dužni vjerovati, što naučava Isus i Crkva nalazi se u misi i časoslovu, a sve drugo može biti više ili manje u skladu s tim, ali nije nužno, štoviše postaje i suvišno i pretjerano i prepreka ponekad. Pa nismo mi kao pojedinci pametniji i duhovniji od svetih otaca i naučitelja, mučenika i svetaca kroz 2000 godina povijesti Crkve.

U našim otočkim glagoljaškim župama, kao što je župa moga podrijetla, glede toga smo bili napredniji pred 50 i 100 godina nego danas, jer smo na sve velike blagdane a i u obične nedjelje pjevali Večernje i Jutarnje u crkvama. Tekstovi su se gotovo znali napamet. Nađite danas, kad su svi pismeni, kad časoslov košta 100 kn, kad svi imaju smartphone, projektore po crkvama, u bilo kojoj crkvi dva čovjeka koji znaju napamet glavne psalme, Tebe Boga hvalimo, himan Duhova ili Uskrsa ili Božića, monumentalne hvalospjeve Veliča ili Blagoslovljen… Nije čudo da se i vjerske portale, a i mnoge vjernike drži ”plitkima” ili irelevantnima kad je u pitanju intelektualno i duhovno na mnogim razinama. Jer misa i časoslov imaju težinu: objave, objektivnosti, pravovjernog nauka, ispravne duhovnosti i teološke uravnoteženosti. Svi drugi jeftini ‘međuobroci’ po katoličkim portalima i knjižarama koje tjeraju razne primamljive ”duhovnosti” to nemaju.

Gdje najlakše naučiti teologiju i osnove vjere? Najlakši način je u himnima časoslova: kratki, jasni, ispravni, katehetski i lijepi. Što će nam kruh povrh sočne pogače? Umjesto da svaki krizmanik ili bračni par u crkvi dobije od crkve na dar časoslov ili barem Novi zavjet i psalme (s osnovnom poukom kako ih koristiti), dijele se molitvenici na razini osnovne škole, medaljice i sl. Nije to nešto po sebi loše, ali je nedostatno, manjkavo, pomalo infantilno i nepotrebno u odnosu na tri bitne stvari: Sveto pismo, misal i časoslov. U bizantskom obredu (kod grkokatolika – gdje situacija u praksi nije ništa bolja od rimokatolika) Duhovi su naglašeno blagdan proljeća Crkve (zato zelena boja crkvenog ruha). Pa eto neka nam bude jasno da je cilj i smisao našeg vjerničkog života biti dijelom Crkve, njezine liturgije i duhovnosti, jer smo njezin dio, a ne vrludati po svojim pobožnostima koje nas često i odvode od ispravne vjere i s kojima činimo više štete nego koristi i svojim dušama, razumu, osjećajima, i Crkvi u cjelini i još sablažnjavamo one izvana svojom neracionalnošću, praznovjerjem, ”plitkom” pobožnošću, pa nerijetko i idolopoklonstvom. ”Dođi, Duše Presveti, sa neba nas posjeti…” konačno.