Dragi Papa

Dragi papa, nedostaje samo naglasak na zadnjem slovu tvog imena, papa, i bila bi to jedna druga riječ (na talijanskom ˝papá˝ znači ˝tata˝, op.prev.). Riječ koju svako dijete izgovori tisuću puta u životu i koju dijete Božje ima priliku izgovarati još i više jer u konačnici, kršćanski život znači učiti reći: ˝Oče, tata˝- Bogu.

Na vijest o tvojoj ostavci prepao sam se. Iskusio sam istu bol kad je umro Ivan Pavao II: imao sam tad 28 godina, a osjećao sam se kao siroče, plačući kao da sam izgubio oca.

U ponedjeljak mi se dogodilo isto. Osjetio sam se kao siroče. Ti si odlučio da više nećeš biti papa. Još jedan otac mi je oduzet. To je bol sina koji je primio mnogo. Pratio sam tvoj pontifikat od trenutka kad si se prvi put pokazao na balkonu (tada sam živio u Rimu). Pročitao sam tvoje rukopise, hranio sam se tvojim uvijek dubokim, ali za jednog profesora teologije neobično jednostavnim riječima, ukorijenjenima u iskrenom odnosu s Bogom (a koliko hladnoće ima u riječima nekih svećenika koje sam imao prilike čuti…).

U ovim vremenima kad je vjera često stavljena na kušnju, ismijavana, krivo tumačena, ti si stao kao gromobran pred mnoge kritike. Primio si sve one uperene protiv tebe. Nije ti smetalo što te udaraju. Blaženi su oni koje udaraju zbog Krista i tko zna koliko je prljavštine koja postoji u Crkvi bilo bačeno  na tebe zbog činjenice da si bio otac obitelji ,što papa i jest. Uvijek si pokazivao i samo Bog zna s kolikom boli, od predavanja u Regensburgu do onoga o braku, da je jedina suglasnost koja te zanima ona koja dolazi od Boga Oca, tj. od Istine, od Logosa.

Zbog toga sam se prepao kad si objavio svoju ostavku. Na trenutak mi se činilo da uzmičeš. Ako uzmičeš ti, koji si papa, kako ćemo mi završiti? Razmišljao sam o jednoj tvojoj rečenici koju nosim u srcu: ˝U vremenu je vjernost ime ljubavi.˝ Sjetim je se svaki put kad su moja i tuđe ljubavi stavljene na kušnju i kad se moram uhvatiti svim snagama za Ljubav koja pokreće sve ostale ljubavi, baš kao i sunce i ostale zvijezde. U tim trenucima moja se ljubav osnažila zahvaljujući tom ljubaznom, odlučnom i toplom logosu, koji ti znaš udahnuti riječima koje koristiš, kao što su (da samo dam jedan primjer) one koje sam pročitao neki dan: ˝Bože,  tvojom istinom moguće je suprotstaviti se nebrojenim čovjekovim izmišljotinama, njegovom egoizmu i oholosti. Bog je ljubav. Ali, ljubav  se može i mrziti, kad ona zahtijeva da se izađe iz sebe samog da bi se stiglo onkraj sebe. Ljubav nije romantičan osjećaj ugode. Otkupljenje nije wellness, kupanje u samodostatnosti, nego oslobođenje od stanja zatvorenosti u vlastiti „ja“.Trpljenje Križa je cijena toga oslobođenja.˝ Razmišljajući o toj rečenici, čitajući ove riječi, tvoja ostavka mi se činila nerazumljivom i  prestrašila me.

Osjećao sam se usamljeno. Što vrijedi braniti vlastitu vjeru kad se i sam papa povlači? No, malo pomalo, emocije su prepustile prostor pravom logosu, istini, Kristu i dubok mir se vratio u srce. Morao sam ići mimo sugestivnih, emotivnih, svjetovnih zakona tumačenja. Odreći se znači neuspjeh za svijet. Za svijet u kojem biti znači uspjeti pod svaku cijenu, to je znak slabosti. Svijetu pripada logika moći i egoizma. Zbog toga je tvoja gesta, gesta slobode od samog sebe, a ne bijeg od Boga u kojem želiš tražiti utjehu od svega da bi mogao bolje podupirati Crkvu.

Time si donio pobjedu jednoj drukčijoj logici, jednom drukčijem logosu. Onoj čovjeka koji zna da njegova tiha molitva vrijedi koliko i njegova djela, a potonja ostavlja onome koji će ih moći bolje izvršavati. Jednako je tako neugodno i neobjašnjivo morala zvučati Kristova besjeda njegovim učenicima: ˝Bolje je za vas da odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga vama.˝

[facebook]Podržavaš Papu? Klikni like[/facebook]

Čini se da se i Krist povlači, ali zapravo pobjeđuje: ostavlja prostor za snagu Duha Svetoga, ne da se sputati ni svojom ljudskošću, daje sve, pa i nju, odriče se samog sebe, jer kako si objasnio u svojoj najljepšoj knjizi: ˝biti kršćanin˝ znači ˝biti za nekoga˝. On stavlja u ruke svojih učenika zadaću da nastave njegova djela i tvrdi da će ona biti čak i veća od Njegovih. Zahvaljujem ti, dragi papa, na logosu koji si nam podario i koji ćeš nam dati do 28. veljače, kao papa, ali i na logosu koji ćeš nam dati kasnije, u tišini koju svijet već zove porazom, izlikom i bijegom, a koja je zapravo pobjeda. Više se ne osjećam usamljeno, jer si mi još jednom pomogao da sačuvam jedinu stvar koja vrijedi, jedinu koju trebam, sam Logos. Molim te samo jednu stvar. Nemoj se odreći pisanja. Nastavi hraniti našu vjeru svojim logosom. U protivnom bi to značilo odreći se talenta, a evanđelje jasno govori o zaslugama…

S ljubavlju,

Alessandro D’Avenia

Izvor: www.avvenire.it

Prijevod: L.Ć./Bitno.net