„Ne određuje zvijezda Djetetovu sudbinu, nego Dijete upravlja zvijezdom.  Čovjek kojega je Bog prihvatio – kako se ovdje pokazuje u jedinorođenome Sinu – veći je od svih sila materijalnog svijeta i vrijedi više od čitava svemira“ (Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo)

Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, pojavi se neobično svemirsko tijelo ponad tamošnjeg neba. Zvjezdoznanci s istoka ugledaše ga i uputiše se prema glavnom gradu te zemlje. Susretoše se sa službenim vladarom koji, osjetivši da mu se trese vladalačka stolica, sazva sve svoje glavare tražeći način kako da ono što se ima zbiti okrene u svoju osobnu i političku „korist“. Zvjezdoznanci nakon nekog vremena svratiše do kuće Obitelji u kojoj se rodio Gospodin.

Negdje u vrijeme Božića godine Gospodnje 2021., veliki broj hrvatskih medija raspisao se o filmu „Don’t look up“. Medijsku prašinu, čini se, podigla je preporuka za gledanje filma koja je došla od strane predsjednika vlade u zemlji Hrvata. Uslijedile su rijeke internetskih komentara koji su, između ostalog, film vidjeli i kao priliku za kritiku službene vlasti u Lijepoj Našoj. Zanimljivo, protagonisti ove filmske priče, koju smo odmah povezali s našom stvarnošću, tri su zvjezdoznanca koja su otkrila neobično svemirsko tijelo ponad „tamošnjeg“ neba. Potom se uputiše put istoka, prema glavnom gradu njihove zemlje. Susretoše se sa službenim vladarom koji sazva sve svoje glavare tražeći način kako da ono što se ima zbiti okrene u svoju osobnu i političku „korist“. Tri zvjezdoznanca, nakon nekog vremena, svratiše do kuće jedne obitelji i sjedoše za obiteljski stol. U trenutcima kada je nebesko tijelo silazilo na zemlju, nenadano i drastično promijenivši tijek njihovih života i čitavog čovječanstva, jedan od tih filmskih sustolnika pokrenuo je zajedničku molitvu za obiteljskim stolom ovim riječima:

Najdraži Oče i svemogući Stvoritelju,

tražimo tvoju milost večeras, unatoč našoj oholosti,

tvoj oprost unatoč našoj sumnji. Iznad svega, Gospodine,

tražimo tvoju ljubav, da nas zaliječi u ovim mračnim vremenima.

Da se možemo suočiti sa svime što ima doći u tvojoj božanskoj volji

s hrabrošću i otvorenim, prijemčivim srcima. Amen.

Polazeći od ove filmske molitve kao dodirne točke, pokušat ćemo nešto „staviti na (zajednički, obiteljski) stol dijaloga“ o pitanjima koja film „Ne gledaj gore“ problematizira. Klimatske promjene, ljudska taština i površnost, sebičnost, neodgovornost, gubitak sposobnosti za normalno ljudsko komuniciranje, nepouzdanost tehnokracije; sve su to presudne teme za naš opstanak koje traže konkretne odgovore, stručni i znanstveni pristup.

No, to nije dovoljno.

Teško se oteti dojmu da je „Ne gledaj gore“ kritizirajući površnost i banalnost u suočavanju s prirodnim katastrofama i ljudskim manama i sam ili ograničen površnošću ili uvjetovan političkom korektnošću. Iz kršćanske perspektive gledano, najveća prijetnja čovječanstvu nije zabijanje glave u pijesak kada su u pitanju klimatske promjene, utrka naoružanja, nalet asteroida ili kometa, nego ignoriranje centralnog apokaliptičnog događaja u povijesti čovječanstva: života, smrti i uskrsnuća betlehemskog Djeteta, tog „nebeskog“ Tijela koje je „sišlo“ na Zemlju i drastično zahvatilo u ljudski život. Iznad očekivanja je i pohvalno u komercijalnoj filmskoj uspješnici čuti molitvu upućenu „najdražem Ocu i Svemogućem Stvoritelju“. Ali ako želimo otvoriti oči za stvarnost ljudima, potrebno je biti nešto hrabriji. Konkretniji. Onaj svemogući Stvoritelj po kojem je sve stvoreno (1 Kol) i čiju milost traže filmski junaci u stvarnosti nije ostao nevidljiv negdje gore daleko, nego je postao jedan od nas, konkretna osoba, Isus Krist, popisan i rođen u Betlehemu. Kakvu god krhkost mi imali, On, betlehemsko Dijete, učinio ju je svojom. S nama u svemu jednak osim u grijehu. On je Andrićevo „mirno srce svih atoma“, on je Danteova „Ljubav koja miče sunce i sve zvijezde“, Galileov „solo koji usmjerava kozmičku simfoniju“. Njemu je dana sva vlast na nebu i na zemlji (Mt 28). Stoga, svemirom ne upravljaju slijepe bešćutne sile. Kemija, biologija i fizika nemaju zadnju riječ.

Misna čitanja svetkovine Sveta tri mudraca zvjezdoznanca pozivaju nas kao i film: Gledaj gore! Srca gore! Jedna “zvijezda izlazi od Jakova“. I zato problemi koje vidiš nisu i ne smiju biti centar tvoje pažnje. Centar svemira i povijesti je Dijete u jaslama. Kad on bude centar naše pažnje i pozornosti moći ćemo izići na kraj s našim problemima. Tek kad kao tri sveta zvjezdoznanca uđemo u njegovu kuću i sjednemo za stol njegove Obitelji, moći ćemo izaći na kraj s vlastitim površnostima, babilonskom kulom nerazumijevanja, dopaminskim ovisnostima o „lajkovima“ i strukturi moći. Za njegovim obiteljskim stolom shvatit ćemo da nema adekvatne ekologije bez adekvatne antropologije. Jer čovjek je više od nakupine stanica, a sve što je stvoreno stvoreno je za Boga, a ne za mene. Kad postanemo svjesni da Uskrsli u svakom trenutku može sjesti za naš obiteljski stol, shvatit ćemo da mašine nisu Bog, a život nije teatar u kojem među nas silazi bog u mašini, nego stvarnost u kojoj je Bog „sišao“ među nas u krhkom tijelu. Imati betlehemsko Dijete u centru svoje pažnje znači imati nadu, savjesno i odgovorno raditi, gledati gore i vidjeti: ni smrt ni život, ni vlasti ni sile, ni ikoji drugo stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu, Gospodinu našem.