Ako netko uzme u ruke djela, uglavnom ona meditativna, našega pape u miru Benedikta XVI., kojih je bezbroj na hrvatskom jeziku, može vidjeti da se kroz sva ta djela provlači jedna zlatna nit, a to je čežnja za Licem – traženje Lica.

Papa je inače prožet osjećajem za ljepotu i glazbu, svira klavir i uživa slušati koncerte sakralne klasične glazbe. Uz to, u svojim knjigama tumači umjetničke slike raznih autora kroz cijelu povijest, kako modernih tako i starih (npr. knjiga Slike nade).

K tomu, poznata je njegova egzistencijalna teologija. Srž te teologije je da Bog nije objavio svoje Ime jednom zauvijek, kao na nekoj kamenoj ploči i ostavio tu da mi čitamo, nego je uvijek u činu, u događaju, u aktualnosti, povijesnom zbivanju, aktu. Zbog toga je papa u miru, kada je radio svoju habilitacijsku radnju, bio, na neki način, prokazan i napadnut da zanemaruje ontologiju, Tomu Akvinskog, Aristotela i cijelu povijest katoličke teologije.

Radnju je utemeljio na sv. Bonaventuri i dokazao ispravnost trajno aktualne objave koja se događa po živom naviještanju Radosne vijesti – sada. Radi se o tomu da je potrebna stalna, živa evangelizacija, proglašena Riječ Božja, učinkovita prisutnost koja se događa u sakramentima, u naviještanju, u molitvi, a koja ne može biti pasivna. O tomu se može čitati u njegovoj knjizi Moj život.

Ta njegova čežnja za Licem je sasvim osobna, kao što je napisao u knjizi Isus iz Nazareta, to je njegovo osobno traženje Lica Božjega u Kristovom Licu koje se očitovalo u ljudskoj povijesti. Papa u miru kaže da je Isusovo Lice slamčica u bespućima povijesti čovječanstva, Lice Osobe koja je jedini Spasitelj i Otkupitelj, jedina Osoba koja potpuno objavljuje Istinu, jedina Osoba koja potpuno objavljuje Dobrotu i na kraju potpuno objavljuje Ljepotu, tj. potpuno objavljuje Boga i spasenje čovjeka.

Još jedan od razloga traženja Kristova Lica je njegova usmjerenost na filozofiju židovskog mislioca E. Levinasa. Levinasova filozofija je istaknula da je Drugi prije mene, Bog je prije čovjeka. Prije svakog od nas stoji jedan drugi u čije lice gledamo. Sebe i svoje lice čitamo iz lica drugoga. Mi smo siromasi koji sve primaju od drugog, na kraju i same sebe, svoj identitet i svoju estetiku. Kada papa u jednoj svojoj knjizi (O savjesti) raspravlja o abortusu, onda tvrdi da je vjerojatno jedan od razloga naše okrutnosti prema nerođenoj djeci i to što još ne vidimo njihova lica. Po njemu, pogled na lice djeteta zaustavilo bi našu ubojitu ruku i bezdušne aparate koji dijete komadaju. Najčešće se abortiraju hendikepirana djeca. Međutim, ako uspiju doći na ovaj svijet i pokažu svoje lice, bacaju nas na koljena. To nas lice, ako i nije skladno i naročito lijepo, fascinira i duboko poziva da ga ljubimo (ono nas ne htijući pretvara u ljubav!), a po Augustinu ljubiti znači reći drugomu: Hoću da budeš! Papa Benedikt puno voli taj živi relacijski odnos. To je čežnja za Licem.

Budući da se nalazimo u vrijeme Covida, ove pandemije koja se već dugo oteže, može se reći da se aktualizira, podcrtava, naglašava upravo to – čežnja za Licem. Moje osobno iskustvo s karantenom i strogom izolacijom zbog zaraženosti Covidom, kao svojevrsnom klauzurom, jako strogom, gdje nije bilo nikog drugog, gdje sam bio potpuno, potpuno sam, kao rekluzo, dalo mi je iskusiti duboku bol zbog odsutnosti lica drugoga. Oni koji su živjeli u dragovoljnoj samoizolaciji, kao naša bl. Ozana Kotorska, imali su stalno odnose s ljudima i ljudskom licima, živim osobama i mogle su kroz svoje otvore na ćeliji biti u odnosu s drugima, razgovarati, tako da je ova izolacija s Covidom nešto puno drastičnije (susreo sam jednu medicinsku sestru koja je ušla potpuno sabrana u izolaciju i nakon dvadeset i jednog dana izolacije morala je potražiti psihijatra jer je potpuno „probila!”). Doduše imamo sada mogućnosti komunikacije preko društvenih mreža, ali to su, kako je rekao začetnik moderne komunikologije Marshall McLuhan, hladni mediji koji nas istovremeno povezuju i udaljavaju, ohlađuju. Neizostavan je topli osobni susret, živi susret licem u lice. On je jednostavno apsolutno nužan. Upravo u razdoblju karantene zbog Covida groznog, koja je trajala puni 21 dan, u meni se probudila intenzivna čežnja za licem, čežnja za – izaći iz izolacije i vidjeti lica svojih prijatelja, vidjeti lica svoje braće, lica sestara, lice biskupa, lica svih mojih znanaca. Ta je čežnja bila izrazito jaka, kao nikad prije, što je zajedničko iskustvo svih onih koji su proživjeli tu okrutnu, bezličnu karantenu. Poznat mi je primjer jednog mladića, medicinskog tehničara koji je rekao da je samo prva dva dana izolacije bio „normalan”, a sve ostalo vrijeme je šizio. Izolacija posebno teško pada ženama, kao što sam naveo primjer ove medicinske sestre, jer čeznu dublje od muškarca za tim relacijskim odnosom. Ako pogledamo na stvaranje, možemo vidjeti da je Adam ipak bio jedno vrijeme sam, s Bogom, ali sam. Bog je rekao: Nije dobro da čovjek bude sam, stvorio mu je družicu kao što je on. Eva, može se reći, nikada nije bila sama, odmah je vidjela jedno lice, lice svoga ljubljenoga Adama čijeg je ona bila kost od njegovih kostiju, meso od njegova mesa. Adam se odmah poetično divio njezinoj ljepoti, njezinom sjaju, njezinom cijelom biću, njezinom tijelu, i zasigurno najviše njezinom licu, kako je to u svim vremenima, a ona je možda još i više čeznula za Adamovim licem, jer je ona, možemo reći, feminalna, nije feministička, nego feminalna, tj. žensko, temeljno, biće ljubavi i čežnje za ljubavlju i jedinstvom. Naša duša, kao anima, je ženskoga roda i u cjelini našeg bića čezne za Licem. Ova je čežnja, zahvaljujući izolaciji i tom Covidu groznom, pojačana na visoku potenciju i živo nas tjera da tražimo Lice Božje. Tražimo ga, kako u mnogim knjigama piše papa Benedikt u miru,  u svim licima. Sva su ta lica samo odsjaj Božjega Lica i nikako ne mogu zadovoljiti našu čežnju za Apsolutnim. Ta se čežnja stalno proteže, za Licem koje će nas apsolutno ljubiti, kojem ćemo se moći apsolutno pokloniti, koje ćemo moći i mi sami apsolutno ljubiti. Tako svaki put kad susrećemo jedno lice, koje me možda, po ljudski, do kraja ljubi, kao što to može biti lice jednoga zaručnika njegovoj  zaručnici, zaručnice njenom zaručniku, ili prijateljsko lice, kao što je to bilo Davidu Jonatanovo lice ili Jonatanu Davidovo lice, uvijek se suočavamo s oskudicom, neuhvatljivošću, nepostojanošću, pa čak i frustracijom i to nas goni da nezaustavljivo čeznemo za Licem Kristovim.

Naš hrvatski pjesnik Danijel Dragojević u Knjizi o Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata duboko žali što je iz likovne umjetnosti iščezlo Lice. On izričito kritizira likovne umjetnike koji su zaboravili tražiti Lice Kristovo, to Lice Boga i  Čovjeka, tj. lice čovjekovo u Bogu i Lice Božje u čovjeku. Usput rečeno, sveti Ivan Damašćanski, branitelj ikona, govorio je: Vidio sam ljudsku sliku Boga i moja je duša spašena. I ova pandemija nas izaziva da aktualiziramo u svakodnevici ovu žudnju za Licem Božjim. Sveto pismo nam obećava da ćemo u Eshatonu gledati Boga kakav jest, u svom sjaju i ljepoti, zasitnosti i punini. Sjaj ovoga Lica će potpuno preobraziti naša lica i učiniti da će ona moći zasjati u punom sjaju i tim sjajem obasjavati druga lica. Kaže sv. Toma Akvinski da će svaki koji dođe u Raj povećavati sreću svih drugih koji su tamo, onih koji su u Raju, Rajnika, ne znam kako bih ih nazvao. Svi će biti prožeti sjajem i ljepotom nebeskoga Oca, u kojem će sjati Lice Sinovo, u kojem će sjati slava i milina i sjaj i ljepota i radost Duha Svetoga.

Ovo je samo pokušaj da se onima koji čeznu za Licem Božjim, a jasno je da, po prirodi i naravi, za tim čeznu svi ljudi samo neki toga nisu svjesni, pomogne da im ovo razdoblje korona-pandemije ne ostavi gorak osjećaj u ustima i kiseli izgled lica, nego da ih potakne da dignu svoje lice prema Nebu. Oni koji su došli do spoznaje mogu se u ovoj pandemiji i u ovim bolnim izolacijama i radovati, jer to u nama raspiruje želju da čeznemo još dublje za Licem Božjim. I već sada ova čežnja donosi u nas duboku radost, sama ta čežnja zasigurno nije izvor frustracije, ako čeznemo za nečim što se ne može ostvariti, onda bivamo još više frustrirani, nego ona je nešto što se već sada ostvaruje u nama i što će potpuno biti ostvareno u Eshatonu. Neće trebati svjetla od svjetiljke ni svjetla sunčeva, obasjavat će ih Gospod Bog (Otk 22,5), Lice Božje, tj. Lice zaklanoga Jaganjca Božjeg u Nebu, u sjaju Duha Svetoga. Katekizam Katoličke Crkve kaže da će u gledanju Boga biti ispunjene sve naše Želje. Sveto Kristovo Lice neka nas učini svjedocima Njegove ljubavi (Kiko Arguello). Molite za mene!