„Sva Radost podsjeća. Ona nije nešto što se posjeduje, nego uvijek čežnja za nečim što je bilo davno ili daleko ili se tek ima dogoditi. Ona je nusproizvod. Pretpostavka njezine opstojnosti je da čezneš ne za njom nego za nečim drukčijim i izvanjskim. Ako se želiš ugrijati, trebaš stati pokraj vatre. Ako se želiš smočiti, moraš ući u vodu. Ako želiš radost, moć, mir, vječni život, moraš se približiti, ili čak ući tamo, gdje se mogu naći.“(C.S.Lewis, „Iznenađen Radošću“)

Prolazi sve. Ljeta i zime. Duhovne vježbe kroz Došašće, bakalar, uštipci, Božić, francuska i pršut, Stjepan, Sveta Obitelj. I onda prvi radni dan, pa drugi, pa…kolotečina. Realnost života. Sivilo svakidašnje jadikovke. Opet sve po starom.

Nakratko te spašava novi produženi vikend. Druga runda čestitanja, bolje hrane, blagdana. Vrijeme u kojem završnica definira novi početak. Sabiru se zaključci, provodi inventura stare i donose odluke o novoj godini. Kuješ plan o Velikom resetiranju tvoga života.

I onda se dogodi potres. Gubitak. U završnici godine koja je obilježena nesigurnostima, lišenostima. Veliki reset ti je nametnut bez da si ga planirao. I pitaš se: gdje je tu Bog? Je li ovo njegova kazna? Nije li Božićno vrijeme doba Radosti?

Zagledaj se u uznemirujuće slike Petrinje, Gline i Siska. Ljude napolju. Bez adekvatna svratišta za ove hladne zimske noći i dane. U nedostatku hrane, grijanja, rasvjete, higijene. I sinut će ti: vidiš žive jaslice. I Boga s nama. U centru svega toga. Među njegovim najmanjim. Onoga koji prošavši zemljom čineći dobro, nije imao glavu gdje nasloniti. Jaslice su upravo to: otajstvo Radosti koja se rađa, događa…unatoč nikakvim okolnostima. Ma, usred njih. Dopusti da te iznenadi. Uđi u te jaslice ovih dana. Sa zlatom, tamjanom, smirnom. Svojim donacijama. Vještim rukama, molitvom, srcem, mislima. O tome C.S. Lewis priča (gore). Tražio je Radost u „zološkim vrtovima požude, u ludnici ambicija, neonatologiji strahova, u haremu milovanih mržnji“. A onda je ušao u područje udivljenja pred otajstvom koje te potrese i fascinira. Ako želiš radost, moć, mir, vječni život, moraš se približiti, ili čak ući tamo, gdje se mogu naći: pastirske poljane ovih naših dana i ulica. Tamo gdje je Krist, u svom srednjem došašću, kako reče sveti Bernard. U Duhu i sili među onima s kojima je obećao biti u sve dane. Do završnice svijeta. I onkraj.

Najbolja novogodišnja odluka – i eto odgovora na pitanje: što, kako i zašto sa sobom u novoj, 2021.? Po početku se godina poznaje. Neka se nova godina nastavi u duhu završetka (i tijeka) stare – potresa. Geološkog, imunološkog, egzistencijalnog. Okrunjenog smislom: vremenom od Prve nedjelje došašća do blagdana Krštenja Gospodinova koji je pred nama. Drugim riječima, u tvom pokušaju da dopustiš Kristu kralju svega stvorenja da potpuno isprevrće i preuredi tvoj život kako bi njime zavladao i tebe spasio. U nastojanju da Ga zapratiš ne samo na društvenim mrežama, nego dušom i tijelom, u stopu, svih 365 dana u godini. Nije to lako. Potrebno je novim očima vidjeti ovog Kralja i doživjeti tko je On, gdje mu je to Kraljevstvo i tko su njegovi stanovnici. I eto nas opet kod duhovnih vježbi. Gdje ih naći u ovo doba godine, u ovoj izolaciji, uoči mjeseca kojeg zovu najdepresivnijim u godini? Pa u ovom što ti je pred očima. Jaslice. Ove žive, na ulicama hrvatskih gradova. Kao i one na kojima se već pomalo slegla prašina, u tvome dnevnom boravku (ako ga još imaš). Ogledaj se u to ogledalo često. Neka ti bude osovina tvog osobnog Velikog reseta. Tvog vraćanja na „tvorničke postavke“ krštenja. U trenutcima kada izgubiš radost i nadu i bez njih utoneš u žalost i tjeskobu ljudi svoga vremena.

Jaslice o kojima se priča – jer i jaslice čine upravo to. Pričaju priču. Onu Veliku priču. Kao i naši stari, koji bi se u ovim hladnim i tamnim danima, tamo negdje iza devet sela, gdje su vuci, vile i hajduci, okupili oko svjetla i topline komina. Silom prilika, neki se ovih dana okupljaju na gradskim ulicama u sličnom scenariju. Mi nešto „sretniji“ pokušavamo slično; centralno grijanje i vatra s komina na nekom Youtube kanalu. I još jedna razlika: mi više gledamo u ekrane nego što pričamo. Upravo kao što sad činiš. I zato, što se prije opet zagledaš u jaslice, to bolje. U njima možda ima pokoje tele. Možda si jaslice posložio negdje kraj televizije. Ili  ih gledaš kao pozadinu ekrana. U svakom slučaju, one nude još nešto. Ne samo novi početak. Jaslice onima koji traže otkrivaju teleoviziju: viđenje svrhe, smisla, završnice svega. Iznenađenja o našem suživotu s onima koji su tu, ali ih dosad nismo poznavali ni primjećivali. Ili smo imali iskrivljenu sliku o njima. Jaslice su naše 3D naočale za savršenu dioptriju, preciznije od mikroskopa i sveobuhvatnije od teleskopa. One pripovijedaju svetu i sveobuhvatnu naraciju. Nude ispravan, cjelovit svjetonazor. Očituju univerzalni scenarij svega. Odgovaraju na pitanja: što je (ne)vidljivi svijet, kakav i koliki je? Tko sve u njemu živi, vlada i kako je uređena ta zajednica? Tko sam ja i kako se mogu najbolje uklopiti u sve to, razvijati talente, ostvariti najdublje čežnje i naći trajnu radost i mir?

Svatko bi htio imati u kući takve jaslice. Scenu u koju se svatko od nas uklapa i igra svoju ulogu. O takvim jaslicama pričali bi svi naši susjedi, rodbina, prijatelji. Čak i nepozvani gosti, i nevidljivi ukućani. Kako onda izraditi jaslice o kojima se priča? Na koji način (pre)složiti figure koje ti život znače? Odgovor se nalazi na našim ulicama ovih dana. Ali i na još jednoj svima znanoj adresi.

Svi putevi vode u Rim – Vječni grad je mjesto gdje ćeš naći još jedne jaslice o kojima se priča. Ne mislim pri tome na ove zbunjujuće, pomalo ružne, o kojima se trenutno priča. Ne valja knjigu suditi po jednoj stranici. U gradu kojeg se i napušta radi izvornih jaslica i Velikog scenarija, kao što je to učinio naš sveti Dalmatinac, u ovo doba godine, svake godine, imamo prilike vidjeti izložbu „Sto (i jednih) jaslica“ (ako uračunamo i ove jedne, neprijatne). Eto inspiracije. Ali nije to sve. Rim, naravno, ima i trajni postav čudesnih jaslica na sve strane.

Dok se ne nađe opet za tebe mjesta u kakvom svratištu na Križanju svijeta, ako Bog da opet od ovog ljeta, baci oko na bespuća dalekovidnice. Valja početi od bazilike svete Marije Velike. Ne samo da se tu nalazi Božanska kolijevka (relikvija izvornih jaslica Gospodnjih) nego i najstarije (1291.) umjetničke jaslice Rima, naravno, u mramoru. Na drevnom forumu u crkvi svetih Kvirika i Julije nalazi se postav od barem 3000 jaslica sa svih strana svijeta. S druge strane foruma je crkva svetih Kuzme i Damjana, u kojoj se nalazi mali „vremeplov“: jaslice inkulturirane u Napulj kakav je nekad bio, prije tri stoljeća. Blizu, na vrhu Kapitolija u crkvi svete Marije od nebeskog žrtvenika nalaze se jaslice iz 19. stoljeća za koje su se ljudi, legenda kaže, tukli da ih mogu vidjeti. Sličnu pozornost zavrjeđuju i jaslice u crkvi svete Marije na Putu, vršnjakinje onih napolitanskih. A što reći o takozvanim „omiljenim jaslicama svih Rimljana“ u ulici Cavalleggeri, nego: imam osjećaj kao da sam preduhitrio svetog Jeronima  i ušao u Betlehem „kakav je nekad bio“. Ne znamo nalazi li se među dvije tisuća kamenova iz čitavog svijeta i onaj koji se (doslovno) utisnuo u njedra svetog vizionara betlehemske pećine koji je Dijete u jaslicama obdario svojom višedesetljetnom potpunom pozornošću, a nas prijevodom Velikog scenarija na latinski. Ono što znamo jest da se tamo nalazi jedan kamen kojeg odbaciše astronauti, graditelji stalnog postava lunarnih sondi: komad Mjeseca, s certifikatom NASA-e. Međutim, to nije sve što iz Rima možemo naučiti o jaslicama koje život znače.

Čudesan znak – ovih dana gledamo ga na nebu. Betlehemska zvijezda. Ali „Čudesan znak“, naziv je i jednog „vodiča za izradu jaslica“. To jest, apostolskog pisma Rimskog biskupa, koje već nešto duže od godinu dana na veću Slavu Božju kruži oko Zemlje koju su Stvoritelj, Otkupitelj i Posvetitelj naselili miljenicima svojim. I vidješe: bijaše veoma dobro. A da bi bilo odlično, potrebna je naša suradnja. Naučiti i primijeniti gradivo.

Šta možemo iz ovog papinog „vodiča“ naučiti? Prvo: čudesni su putevi Gospodnji. Bog je nepredvidiv, iznenađuje, čini ono što najmanje očekujemo od Njega. Kroz jaslice nas potiče na promišljanje kako naš život (i njegova priča) čine dio njegove Života (i Velike priče). Zato su prve jaslice bile žive, složene od živih ljudi, zvijeri, anđela i pravoga Boga od pravoga Boga, rođena nestvorena, istobitna s Ocem, koji se utjelovio od Marije Djevice i postao čovjekom. Trend se nastavio sa „preporodom“ svetog Franje a potom i srednjovjekovnim skazanjima na crkvenim trgovima. U vrijeme kada su ljudi zaboravili kako koristiti Jeronimov dar Zapadu, nastale su Jaslice za nepismene, danas sačuvane u prvim 3D fotografijama HD rezolucije, kao što su, na primjer, vratnice splitske katedrale ili Radovanov portal u Trogiru. Ako pogledaš zvonike naših katedrala, sagrađenih u to doba, naići ćeš na „stalne postave“ čudnih, grotesknih bića. Monstrumi, kojima nije mjesto na crkvi ni ispred crkve. A eto, prisiljeni smo gledati ih stalno. Kameni hibridi, križanci raznih životinja, ponekad s čovjekolikim obrisima. Ma gdje baš tu? Oni koji su ih ovjekovječili u kamenu, htjeli su sačuvati jedno popularno čuđenje ljudi onoga doba: udivljenost pred otajstvom utjelovljenja. Pred križanjem Boga i čovjeka. Lijepog i skladnog s onim što je (samo po sebi) ružno, nezgrapno, nespretno. Pred Božjom spremnošću da se toliko solidarizira s čovjekom i ogoli svoju svetu mišicu pred očima svih naroda na način da užasne mnoge koji ga vide. Jer tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka. Groteskni kameni spavači po fasadama naših drevnih crkava očituju još nešto: zaprepaštenost i zabrinutost mogućnošću da čovjek zloupotrijebi sličnost Bogu i „križa“ putove svoga uma, srca i volje sa Neprijateljem čovjeka. Zbog toga je interijer postuskrsne kuće Kruha promatran kao sveto, sigurno tlo, iza neprijateljskih linija ovoga svijeta. Mjesto gdje iz jaslica tabernakula možeš primiti Kruh anđeoski i postati živa hodajuća monstr-anca.

I zato, okani se povremeno pametnog mobitela i selfija. Pogledaj u ogledalo. I osvrni se. Ti si dio živih jaslica.

Druga važna poruka „Čudesnog znaka“ jest: i djeca i odrasli često vole nadodavati druge figure koje nemaju očitu vezu sa izvještajima Evanđelja. Ipak, svaki od ovih dodataka na svoj način pokazuje da u novom svijetu kojeg Isus uvodi ima mjesta za sve što je istinski ljudsko i za sva Božja stvorenja. Nije važno kako su jaslice uređene; mogu uvijek biti iste i li se iz godine u godinu mogu mijenjati. Ono što je važno jest da one govore našim životima…govore o svakodnevnoj svetosti, činjenju običnih stvari na neobičan način, kad god Isus, izvor i održanje svega što postoji dijeli svoj božanski život s nama. Između ostalog, u neugodi, poniznosti, siromaštvu i samoprijegoru.

Na tragu ovih uputa rimskog Pastira, u Rimu možemo pronaći još ponešto o jaslicama koje život znače. Između ostalog, u legendarnom filmskom studiju Cinecitta, svjetlo dana 1959. ugledala je nenadmašna scenografija.

Recept za najbolji film ikad snimljen – ove godine napustio nas je Claude Heater. Ostat će zauvijek zapamćen u povijesti sedme umjetnosti po ulozi u kojoj mu nikad nismo lice vidjeli. Niti njegovo ime na popisu glumaca. Zato jer je igrao onog pred kojim svatko lice zaklanja (Iz 53), a ne samo stotnik (upečatljivi Remington Olmsted) koji Judi, sinu Hurovu, brani pristup vodi života. Heater je igrao onog koji nosi Ime nad svakim imenom (Fil 2,9). Bez njegova Lica ne bismo ni mi mogli imati čist obraz. Bez njegova Imena, naše ime nikad ne bi trajno moglo biti na dobru glasu. I zato, iz poštovanja prema Velikom scenariju i Protagonistu drame svjetske povijesti spasenja, Wiliam Wyler, redatelj ovog filma, Heateru nije dao ni jednu riječ teksta na izgovor. I izborio se da po prvi put u povijesti slavni lav na uvodnoj špici kompanije MGM ostane nijem. Wyler, Židov koji je volio praznike u Rimu, poznavao kršćanstvo i razumio lik Mesije, znao je da bi prepoznatljiva filmska rika zvučala kao piskutavi plač pred onim što neposredno slijedi; uvodna scena – betlehemske jaslice i tiha noć u kojoj se rodio Lav iz plemena Judina.

Iz gore navedenog dade se iščitati zašto je „Ben Hur“ (1959.) za mnoge (uključujući i potpisnika ovih redaka) najbolji i najvažniji igrani film ikad snimljen. Bio bi to i da nije osvojio 11 Oskara. Zato jer bolje od ijednog drugog igranog filma pripovijeda istinu o životu: u pozadini naših malih osobnih priča nalazi se Velika priča o životu Krista, Kralja svega stvorenja. Od jaslica do Uskrsnuća. I u onoj mjeri u kojoj se otvorimo susretu s Njim i naše male scenarije ljubavi, prijateljstva, mržnje, bolesti, osvete i iskupljenja uklopimo u taj Veliki scenarij, možemo se nadati sretnom završetku. Uostalom, u podnaslovu filma – „Priča o Kristu“ – dano nam je  odmah do znanja tko je glavni akter svake (nad)ljudske i (nad)svjetske priče. Bez obzira je li On u vidokrugu našeg kadra i koliko puta se mi približili dovoljno da Ga vidimo u krupnom planu ili ne, On je tu. On je glavni. U našim malim pobjedama i porazima, gubitcima, lišenostima osnovnih preduvjeta za život: zdravlja, hrane, krova nad glavom, struje, vode. On vuče sve bitne poteze, iznutra, iz vlastitog iskustva ljudskog stanja, prema završnici uspostave svoga Kraljevstva. Sin Hurov, glavni sporedni lik u priči, to konačno spoznaje. Dopušta da mu riječi oprosta umirućeg Sina Božjeg na križu „uzmu mač iz ruke“ a probodena ruka Gospodina nad vojskama vrati u život one koje voli. Princ od Hura, kriminalac, rob, posvojeni sin rimskog konzula Kvinta Arija, vođa militantnog ustanka, otvara se tako svom konačnom identitetu, koji je u poslanici Rimljanima opisao još jedan Židov i rimski građanin – Apostol naroda, i sam lišen mača odmazde: primili smo Božansko posvojenje u Sinu, Princu mira (Iz 9).

Kao naše ulice ovih dana, te „stalni postav“ mnogih rimskih crkava, i „Ben Hur“ nas podsjeća da jaslice mogu postati, i jesu, svakodnevnica naših života. Referentna točka onima koji traže Radost kojoj će nakloniti svoj život i izručiti svoje talente. Njihova protežnost u prostoru i vremenu je kozmička. Jaslice uvode novi, konačni i izvorni poredak. Njihov centralni lik, onaj komu se klanjaju Mudraci, najljepši je od sinova Adamovih, najpoznatija i najznačajnija osoba u povijesti čovječanstva. On nam je neizmjerno važan, do Njega nam je stalo. Čeznemo Ga vidjeti. Prvi kršćani su ga prikazivali u liku Zeusa i Apolona dok nisu „umnožili“ dar na Turinskom platnu. Otada pišemo ikone, klešemo kipove, slikamo freske, slažemo jaslice. Zato jer je došao i postao jedan od nas i vidjesmo slavu njegovu. Ipak, svaki naš umjetnički pokušaj da ga ugledamo, čujemo i vjerno prikažemo uvijek ostaje donekle umjetan, ograničen i nezgrapan, bez obzira koliko nam se činilo prikladnim. Ljubljeni učenik na Patmosu imao je znatno drukčije viđenje Gospodina od onog na Posljednjoj večeri. I on i Luka pišu o susretima učenika s Uskrslim, koji su počeli neobično: prepoznati Ga bijaše uskraćeno njihovim očima.

Iza „neprijateljskih“ linija – Filmovi današnjice nisu ono što su nekad bili. Završnica zlatnog doba Hollywooda obilježena je, zanimljivo, (judeo)kršćanstvom. Neobičnim pričama o bratstvu i rivalstvu, jedinstvu i razdoru, starom i novom poretku u kojima su filmski pripovjedači tražili najveću priču koja se može ispričati da bi privukli ljude u kina. U svom rivalstvu sa kolegom de Milleom (odgojem kršćanin, izborom mason) i pričom o bratstvu i rivalstvu Ramzesa II i Mojsija, nastanku i opstanku nacije („Deset Zapovijedi“), Wyler je Pričom o Kristu i Rimu, Ben Huru i Mesali ekranizirao roman u kojem autor (kršćanin Lee Wallace) pokušava pomiriti američku naciju razdorenu Civilnim ratom i dijalogizirati sa čovjekom s kojim je djelio front i političku stranku ali ne i vjersko opredjeljenje (ateist Robert Ingersoll). Kirk Douglas, Židov i liberalni demokrat realizirao je „Spartaka“ zajedno sa Stanleyem Kubrickom (Židov po rođenju, ateist po izboru), u svom rivalstvu sa kolegom Charltonom Hestonom (kršćaninom i liberalnim demokratom koji će kasnije postati konzervativni republikanac), koji mu je „preoteo“ ulogu Jude Ben Hura. Veličanstvena priča o raspeću na križ onih koji traže novi poredak istine i pravde, ljubavi i mira, dokončanje političke tiranije, rasne i klasne segregacije, kao i sama povijest, postala je uvod, filmski retrogradni „prequel“ u Najveću priču ikad ispričanu – Priču o Kristu.

Vidimo: audivozualni mediji moćno su oružje i prava „fronta“ današnjice koja je obilježena informacijskim ratovima. Filmovi danas nastaju u postkršćanskom vremenu novog doba poganstva, post-truth miljea i „cancel“ kulture odbacivanja. I sve više su usmjereni prema zvijezdama, kozmosu, svemiru. To samo po sebi nije loš trend. Dovoljno je baciti pogled na scenarij toliko aktualan i važan za današnje gledatelje – izvanrednu „Svemirsku trilogiju“ C.S.Lewisa. Dok netko ne nagovori Mela Gibsona („Pobješnjeli Max“) i Jima Caviezela („Prava frekvencija“, „Stranac“) da se pomoću Lewisa uhvate u koštac sa žanrom koji ih je afirmirao, da bismo se stavili u poziciju gdje možemo biti „iznenađeni radošću“, morat ćemo zaći „iza neprijateljskih linija“. Potražiti, kako kaže Lewis, gdje je to „zakoniti Kralj svega stvorenja sletio skriven u neprijateljski svijet (današnjeg filma), pozivajući nas da uzmemo udjela u njegovoj velikoj kampanji sabotaže“. U filmskom teritoriju problema koji nastaje onda kada se netko opasno igra s riječima i izbaci Riječ po kojoj je sve postalo iz jaslica koje život znače: iz društva, naroda, obitelji, kulture. Kada zvijezda divna koja nebom plane postane (samo) konjunkcija planeta, a sve-mir „prostor“, tada kozmos postane kaos a čovjek koji ima kapacitet primiti Boga u taj „prostor“ postane „čovjekbog“ (Hararijev Homo Deus) kojem Bog ne treba jer se klanja idolu „empiričkih“ „znanosti“ i njezinim instrumentima: mikroskopu, teleskopu, kvantnoj fizici i nanotehnologiji. Ili barem tako misli, nesvjestan da je okružen bićima koja kroz leće i ekrane ne može vidjeti.

U završnici ove godine, dok promišljamo završnicu nas samih i svega što postoji, moramo primijetiti da  umjesto jaslica jedna druga filmska „Završnica“ i priča o osveti mnogima postaje polazišna točka za razmatranje posljednjih stvari: smrti, Posljednjeg suda i onog što im slijedi. Najveća priča ikad ispričana u kinima ustupila je mjesto najprodavanijoj priči ikad u kinima. Barem na prvi pogled. O čemu je riječ i kako to preobraziti?

Više o svemu u nastavku koji uskoro slijedi.

Do tad, svima vama koji želite svoj život i novogodišnje odluke presložiti i nadopuniti  gledanjem u jaslice, za potpunije vježbanje u tom našem rudimentarnom „visio beatifica“ predlažem „lectio divina“ tekstova bez kojih bi ovaj članak bio kao nova godina bez živih jaslica, francuska bez gavrilovićke, Hrvatska bez Petrinje, život bez iznenađenja: Poslanicu Rimljanima, a kao dodatnu lektiru roman „Ben Hur – priča o Kristu“ i autobiografiju „Iznenađeni Radošću“ (C.S.Lewis)