Dirljivo sjećanje Nikoline Nakić na Mladena Kušeca: Ostavio je podsjetnik da ljudskost nikada ne izlazi iz mode

Jučer je u 83. godini života preminuo Mladen Kušec, legendarni televizijski i radijski voditelj, pripovjedač za djecu, pjesnik i književnik. Rođen je u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet. Bio je urednik i voditelj brojnih popularnih televizijskih emisija za djecu, kao što su Tonkica Palonkica, frrr…, Patuljci pojma nemaju, Bijela vrana i Hihotići. Od njega se na svom Facebooku profilu oprostila i Nikolina Nakić koja je podijelila svoje sjećanje na susret s Kušecom s početka osamdesetih godina prošlog stoljeća. Prenosimo ga u cijelosti.

“Umro je gospodin Mladen Kušec. Sve o njegovoj profesionalnoj strani znate, danas bih htjela reći nešto o ljudskoj. Ponekad male geste govore o čovjeku više nego velike riječi.

Jednog dana u ranim osamdesetima Mladen je prolazio kroz Jastrebarsko. Zaustavio mu se auto u ulici koja ide paralelno s glavnom, dužinom se proteže uz groblje i završava kod crkve – stao je jer je ostao bez goriva. Igrom slučaja je pokucao na vrata naše obiteljske kuće i zatražio pomoć. Djed mu je naravno pomogao, natočio gorivo i nije htio uzeti ni lipe iako je gospodin Kušec inzistirao. Kad je vidio da nema šanse da uzmemo, pitao je ima li djece. Deda je rekao da ima odraslog sina ali da ima dvije male unučice. Gospodin Kušec pitao je kako se zovemo, još jednom od srca zahvalio i otišao svojim putem.
Prošli su mjeseci i opet nam je netko pozvonio na vrata. Eto nam opet Mladena u posjet, ovaj put s punim rukama, gramofonske ploče Tonkice Palonkice frrr, još ploča i knjiga, sve rukopisom posvećeno sestri i meni, imenima koja nije zaboravio.
Desetljećima kasnije vodila sam svoju djecu u Šibeniku na međunarodnom festivalu djeteta na radionice i vidjela da jednu od njih vodi sada znatno stariji Mladen. Pomišljala sam mu se javiti i zahvaliti na onom lijepom daru, ali kako su prošle godine i bila je gužva ipak nisam.
Ono što sam propustila reći tada a sada ipak neću je to da su desetljeća prošla, gramofoni i ploče davno ispali iz upotrebe, a ja još uvijek čuvam rukom potpisane ploče. Možda iz sentimentalnih razloga, a možda zato što mi je trebao podsjetnik da ljudskost nikada ne izlazi iz mode.
Počivaj u miru, dragi gospodine.”