Kad se proširio glas da će se u listopadu dogoditi nešto važno, neke su se novine počele zanimati za tu priču tako da je vijest odjeknula čak i u mjestima u kojima nitko nije znao za ukazanja u Fatimi. Počele su se širiti razne glasine, pa tako i informacija da vlasti planiraju postaviti bombu u Cova da Iriju i pobiti sve koji se ondje nađu. Bojeći se da bi ta prijetnja mogla biti istinita, 13. listopada Lucijini su roditelji otišli s njom na mjesto ukazanja, odlučivši: „Ako naša kći mora ondje umrijeti, i mi želimo umrijeti zajedno s njom.“[1]

Nebo je bilo olovnosivo, a jaka je kiša padala još od prethodnoga dana. Iako se zemlja pretvorila u kaljužu, uokolo mjesta ukazanja okupilo se najmanje 70 000 ljudi koji su pristigli sa svih strana Portugala. Bilo je tu i nekoliko novinara antiklerikalno nastrojenih kuća, koji su došli prokazati djecu kao lažljivce. Čim je stigla pod česminu, Lucija je osjetila poriv da kaže ljudima da zatvore kišobrane, i doista, oblaci su se malo pomalo počeli razilaziti i propuštati sunčeve zrake.

Ovako je Lucija opisala razgovor toga posljednjega javnog susreta: „‘Što želite od mene?’ ‘Želim ti reći da ovdje treba podići kapelu meni u čast; ja sam Gospa od Krunice i želim da molite krunicu svaki dan. Rat će završiti i vojnici će se ubrzo vratiti svojim kućama’. ‘Trebam Vas mnogo toga zamoliti: da ozdravite bolesne i obratite nekoliko grješnika’. ‘Neke da, druge ne. Moraju se popraviti; neka mole oproštenje za svoje grijehe’. Zatim produži tužnim izrazom lica: ‘Neka više ne vrijeđaju našega Gospodina Boga, koji je već mnogo izvrijeđan.’ Raskrili ruke i one bljesnu u suncu; i dok se uzdizala, odsjaj njezina svjetla odražavao se u suncu“.[2]

S obzirom na proročanstvo o završetku rata, povijest Portugala svjedoči o promjenama u politici potkraj 1917. koje su uslijedile nakon lokalnih izbora 14. listopada i nakon što je 5. prosinca vlast preuzeo Sidónio Cardoso da Silva Pais, koji je postao predsjednik i prvi ministar. Te su promjene pokrenule izmjenu službenog stava o sudjelovanju u ratu, tako da je u travnju 1918. vlada povukla 40 000 vojnika iz svojih odaslanih trupa, a samo je mala skupina volontera nastavila aktivnosti na francuskoj fronti.

Nakon što je Gospa od Krunice iščezla, viđenje se nastavilo: „Pokraj sunca ugledali smo svetoga Josipa s Djetetom Isusom i Gospu, u bijeloj haljini i s plavim plaštem. Činilo se kao da sveti Josip i Dijete blagoslivljaju svijet, rukom su činili znak križa. Nedugo potom, nakon što je to viđenje iščezlo, ugledala sam Gospodina i Majku Božju, koja mi je izgledala kao Gospa Žalosna. Činilo mi se da Gospodin blagoslivlja svijet, na isti način kao i sveti Josip. Iščezlo je i to viđenje, i onda mi se učinilo da ponovno vidim Gospu, izgledom sličnu Gospi Karmelskoj.“[3]

Iako na samome Suncu nije ništa vidjela, Lucija je, poslušna unutarnjem nadahnuću, pozvala sve okupljene da pogledaju u Sunce. Mnoštvo je pogledalo u nebo i na svim se licima pojavio prvo izraz zaprepaštenja, a potom i užasa. Zapis o onome što se dogodilo preuzeli smo iz članka koji je glavni urednik Avelino de Almeida objavio dva dana poslije na prvoj stranici lisabonskoga dnevnog lista O Século liberalno-masonske i antiklerikalne orijentacije, u to vrijeme najprodavanijeg lista u Portugalu (i koji je prije toga, 23. srpnja, izrazio sumnju o događajima u Fatimi nazvavši ih „komercijalnom spekulacijom“).

Foto: Wikimedia

Navevši da se točno „u deset sati nebo posve zamračilo i nije prestajala padati snažna kiša“, potpisnik članka ustvrdio je da se malo nakon podneva, čim su djeca rekla da se Gospa ukazala, isprva tmurno nebo počelo odmah odozgor razvedravati; kiša je prestala i pomolilo se sunce koje je obasjalo krajolik“. Zatim: „nazočili smo jedinstvenom spektaklu koji je upravo nevjerojatan za nekoga tko mu nije svjedočio. […] Sunce je izgledalo kao disk od tamnoga srebra i moglo se gledati u njega bez i najmanjega napora. Nije pržilo, nije zasljepljivalo. Činilo se da nastupa pomrčina. Tada se začuo silan povik, a promatrači koji su bili najbliže počeli su uzvikivati: ‘Čudo, čudo! Čudesa, čudesa!’. […] Sunce je zadrhtalo i počelo izvoditi neviđene kretnje izvan svih kozmičkih zakona; sunce je ‘plesalo’, kako bi rekli seljaci“. Odgovarajući na kritike na taj svoj članak, koje su mu odmah bile upućene, Almeida je samo kratko odgovorio u Ilustração portugueza, u broju od 29. listopada: „Čudo, kako je uzvikivao narod; prirodni fenomen, kako kažu znanstvenici? Ne pokušavam to ustvrditi, tvrdim samo da sam to vidio. Ostalo ovisi o znanosti i o Crkvi.“[4]

José Maria Proença de Almeida Garrett, profesor na fakultetu prirodnih znanosti Sveučilišta u Coimbri ustvrdio je da je sunce „zadržalo svoje svjetlo i svoju toplinu i ocrtavalo se naspram neba oštrim obrisima; najneobičnije je bilo to što se moglo dugo promatrati sunčev disk, blistav i užaren, bez ozljede očiju i oštećenja mrežnice. […] Sunčev disk nije bio nepomičan: kretao se vrtoglavo, ali ne kao zvijezda što treperi i sjaji, već se vrtjelo u suludim piruetama. […] Zatim se iznenada začula buka i svi su tjeskobno kriknuli. Divlje se vrteći, Sunce kao da se najednom odvojilo od svoda i, rumeno kao krv, prijeteći je jurnulo prema zemlji kao da će nas zgnječiti svojom silnom težinom i žarom.“[5] Tomu fenomenu nisu svjedočili samo oni koji su bili u Cova da Iriji; među mnogima potvrdio ga je i Inácio Lourenço koji se u tom trenu nalazio u Alburitelu (16 kilometara udaljenom od Fatime): „Upravio sam pogled u sunce koje se činilo blijedo i nije smetalo očima. Reklo bi se da se sunčeva lopta vrti oko svoje osi. Odjednom se činilo kao da prijeteći juri prema zemlji u cik-cak liniji. Prestravljen, potrčao sam i skrio se među mnoštvom koje je plakalo i očekivalo da će kraj svijeta odmah nastupiti.“[6]

Zbio se još jedan čudesan događaj, kao potvrda izvanrednosti toga fenomena: svi prisutni, koji su dugo stajali na pljusku tako da im je sva odjeća bila mokra, odjednom su bili posve suhi. To je, među mnogima, zabilježio i akademik Marques da Cruz, koji je 1937. ispitao „desetke i desetke potpuno vjerodostojnih ljudi koje sam dobro poznavao još od djetinjstva i koji su još na životu, kao i ljude iz raznih krajeva zemlje koji su pristigli na to mjesto.“[7] Svi su, počevši od Pinta Coelha u lisabonskom dnevniku A Ordem, dali ovaj opis: „Činilo se da se Sunce približava zemlji i isijavalo je snažnu toplinu.“[8] Maria Saraiva Vieira de Campos slikovito je opisala: „Osjećali smo se kao da smo ušli u pretjerano zagrijanu tursku kupelj.”[9]

Teolog i fizičar otac Stanley Jaki koji je, među ostalim, član Papinske akademije znanosti i dobitnik nagrade Templeton 1987. za napredak u istraživanju o duhovnim stvarnostima, predložio je tehnološko-znanstveno objašnjenje „optičke refrakcije“, pritom ne niječući čudesni karakter fenomena: „Objašnjenje počiva na činjenici da dvije struje vjetra koje se susretnu pod određenim kutom mogu uzrokovati da se masa zraka počne kružno kretati. Ako dođe do temperaturne inverzije, ta masa neće samo kružiti, nego će biti potisnuta odozgor prema dolje, vrlo vjerojatno slijedeći eliptičnu orbitu. Dimenzije takve optičke refrakcije mogu varirati od nekoliko do 30 metara. Ako se, osim toga, napuni česticama leda, može lomiti sunčevu svjetlost u raznim, ili bar u nekim duginim bojama, kako je zapaženo u Fatimi. […] Čudesnu narav te optičke refrakcije treba tražiti u obliku koji je zadobila u Cova da Iriji, u činjenici da ju je Lucija predvidjela nekoliko mjeseci prije te u činjenici da je optička refrakcija, koja je iznimno krhka, zadržala svoj oblik petnaestak minuta, a nakon toga je u dvije ili tri eliptične putanje krenula prema zemlji. Znanstveno objašnjenje događaja s pomoću optičke refrakcije zadovoljavajuće je za taj splet okolnosti koje su čudesne u mjeri u kojoj su nepredvidive i vrlo rijetke.“[10]

Treba naglasiti da je taj fenomen u listopadu bio najčudesniji znak u Fatimi, osobito zato što se dogodio u prisutnosti tolikih promatrača među kojima su mnogi bili skeptični. No i kod prethodnih ukazanja bilo je raznih fenomena, o kojima čitamo u pisanim svjedočanstvima očevidaca te u spisima kroničara i publicista.[11] Tako je, primjerice, 13. lipnja Maria Carreira ustvrdila da je, dok je Lucija imala viđenje, začula „blago mrmljanje“, dok su drugi vidjeli „kako se grane drveća povijaju kao da ih pritišće neki teret“, a na kraju su spazili „oblačić koji se blago uzdizao prema istoku, sve dok nije posve iščezao“.[12]

Za vrijeme ukazanja 13. srpnja i Manuel Pedro Marto čuo je „zvuk kao da komarac zuji u praznoj boci“, i zajedno s drugima opazio je „kako se nebo znatno smračilo kao za vrijeme pomrčine, temperatura se osjetno spustila, a oko vidioca stvorio se bjeličast oblak“.[13] Nakon neočekivanog ukazanja 19. kolovoza i zatim 13. rujna, bilo je također velikih znamenja poput onoga koje je, među ostalim, opisao i svećenik John Quaresma, koji je poslije postavljen za generalnog vikara biskupije Leiria: „Silno začuđen, jasno sam i nedvojbeno vidio sjajnu kuglu koja se kretala s istoka na zapad, polagano i veličanstveno klizeći prostorom, a zatim je iznenada iščezla i poslije se ponovno pojavila i udaljila na završetku ukazanja“.[14] Također, mnogi su hodočasnici ustvrdili da su vidjeli “kišu bijelih latica ili možda blistavih pahuljica, što su polako sipile i nestajale.”[15]

*Važno je istaknuti kako je i jedan papa, Pio XII. svjedočio “čudu Sunca” slično onome u Fatimi, međutim tridesetak godina kasnije i na drugoj lokaciji. Više o tome pročitajte OVDJE.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Saveria Gaete “Fatima – cijela istina”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net


[1] Karmel u Coimbri, nav. dj., str. 97.

[2] Luigi Kondor (prir.), nav. dj., str. 177.

[3] Isto.

[4] Ana Cláudia Vicente, Almeida, Avelino de, u: Carlos Moreira Azevedo – Luciano Cristino (prir.), Enciclopedia di Fatima, Cantagalli, 2010., str. 16.

[5] John de Marchi, The True Story of Fatima, str. 56. Cjeloviti tekst dostupan je na web stranici: http://www.biblicalcatholic.com/apologetics/TrueStoryOfFatima-byJohnDeMarchi.pdf.

[6] Isto, str. 57.

[7] Jean Joseph Castelbranco, Le prodige inouï de Fatima, Édition Ange-Michel, 1942., str. 54.

[8] John de Marchi, nav. dj., str. 139.

[9] Claude Jean-Nesmy, La vérité de Fatima, Éditions S.O.S. 1980., str. 120.

[10] Jaki Stanley, Miracolo del sole, in Carlos Moreira Azevedo – Luciano Cristino (prir.), Enciclopedia di Fatima, Cantagalli 2010., str. 295.

[11] O ovoj je temi Michel de la Sainte Trinité opsežno pisao u članku The whole truth about Fatima. Cjeloviti tekst dostupan je na: http://www.catholicvoice.co.uk/fatima1/index.htm.

[12] Casimir Barthas, Fatima 19171968, Fatima Éditions, 1969., str. 146.

[13] John de Marchi, nav. dj., str. 76.

[14] Isto, str. 112.

[15] Claude Jean-Nesmy, nav. dj., str. 115.