Uskoro će biti trideset godina otkada se raspao Sovjetski Savez. Taj oslobađajući događaj zbio se posljednjega dana kolovoza 1991. godine, točno dvadeset i jedan mjesec nakon pada Berlinskoga zida. Hoće li biti proslava povodom obilježavanja te obljetnice? Neće ako su Europa i Zapad u tolikoj mjeri zaboravili svoje slobode i odakle su one proizašle, pa da taj dan prođe, a da ga se nitko ne sjeti.

Hoće li se itko sjetiti onih koji su čistim herojstvom svojega života doprinijeli da se to uopće i dogodi? Na primjer, Aleksandra Solženjicina, bez čijega svjedočanstva to carstvo zla možda nikada ne bi palo. Kako je jedan čovjek uopće mogao učiniti toliko da osigura kraj sovjetske tiranije? A zašto smo mi to uopće nazivali carstvom zla?

Dotičnu je sintagmu zapravo skovao Ronald Reagan, a zatim je – s onom sebi svojstvenom odvažnošću koja nam je bila tako prirasla srcu – izjavio da će to carstvo uskoro završiti u ropotarnici povijesti, i tako je zauvijek poništio Lenjinovo predviđanje da će komunizam uspjeti pokopati Zapad. Taj Hladni rat sukobljenih ideja, taj žestoki sraz ideologija – toliko da u povijesti svijeta možda nije bilo žešćega – sada je gotov, i da – naša je strana pobijedila.

No ostavljajući postrani nužne doprinose utjecajnih državnika, Ronalda Reagana i Margaret Thatcher (a da ne spominjemo silno moćnu kombinaciju svetoga pape Ivana Pavla II. i Duha Svetoga), većina zasluga za to što je komunizam dokrajčen pripada djelu jednoga ruskoga pisca, koji se, suočen s gotovo nezamislivim mukama, dao na posao da uništi čitavu tu strukturu laži.

Kažem „gotovo” jer to zasigurno nije bilo nezamislivo Solženjicinu, koji ne samo da je bio prisiljen to pretrpjeti, nego je i odlučio sve to zapisati kako bi na životu ostala povijesna uspomena na ono što se dogodilo njegovoj zemlji od trenutka kada je sustavni i rašireni marksistički teror započeo u listopadu 1917. godine. Jednostavno govoreći istinu vratio je ruskome narodu, koji je više od sedamdeset godina bio talac, sjećanje na svijet koji su izgubili – svijet u kojem vjera i obitelj nisu bili na meti države, nego su se mogli razvijati i cvjetati u slobodi.

Sve je počelo 1962. godine knjigom „Jedan dan Ivana Denisoviča”, kratkome i mučnome prikazu života u logoru za ropski rad, veoma sličnome onome u koji je sam Solženjicin bio poslan zbog navodnih prekršaja počinjenih protiv Josifa Staljina. U to je vrijeme čak i najbanalnija indiskrecija, poput pričanja šale na Staljinov račun, veoma lako mogla završiti dugim razdobljem provedenim u zatvoru. Solženjicin je dobio kaznu od osam godina, što nije bila neobična kazna za provokacije te vrste. No kasnije, za vrijeme Hruščova, kazna mu je smanjena, jer je Staljin tada već bio mrtav.

No i tada je to bio težak i osamljen život, s neprestanim strahom i nesigurnošću hoće li mu usred noći KGB pokucati na vrata. Ali ipak je nastavio, bez potpore urednika, pa čak i bez očekivanja da će to što je napisao, a zatim s mukom više puta pretipkavao, ikada izaći na svjetlo dana i učiniti da dođe do promjene.

Polako su se pojavljivale knjige, uključujući „Odjel za rak” i „U prvom krugu”, obje objavljene 1968. godine, ali samo u engleskim prijevodima, jer ruska izdanja još nisu bila dostupna. Zatim je uslijedio „Arhipelag Gulag”, ogromna, trosveščana osuda čitavoga sovjetskoga sustava, koja je prvo u tajnosti kružila Rusijom, a 1974. godine stigla je na Zapad, i uništila i posljednju liberalnu iluziju o benignoj prirodi komunističkoga svijeta.

No ovdje se nikada nije radilo samo o Solženjicinu. On je bio taj koji je morao posvjedočiti, ali netko je drugi morao primiti to svjedočanstvo. Nije posrijedi bilo ni poticanje vlastite spisateljske „muze” (kao da je to bio izvor snage i nadahnuće koje ga je pokretalo). Usmjeravao ga je Bog, i Solženjicin je svoj poziv dobio odozgora. „U svojim godinama provedenima u zatvoru naučio sam”, kaže nam on, „osjetiti tu ruku koja me je vodila, i nazrijeti onaj blistavi smisao onkraj i iznad sebe i svojih želja.” Drugim riječima, nije više Solženjicin bio taj koji je radio – naprijed ga je nosila neka nevidljiva sila. „Bio sam samo udarna igla pričvršćena za oprugu.”

A s kojim ciljem osim svjedočenja – kako bi svjedočio o bezbrojnim žrtvama povezanima s istinom o ludoj i nasilnoj ideologiji, očitovanje čije je moći odredilo dvadeseto stoljeće. (Kako je to jednom rekao Whittaker Chambers ([američki novinar i urednik, u mladosti komunist i sovjetski špijun, a kasnije zakleti neprijatelj komunizma, op. prev.], kojega je Bog također potaknuo na svjedočenje: „Ako ste se htjeli roditi  u jednome ugodnome stoljeću, sigurno ste izabrali pogrešno. Povijest nas je udarila teretnim vlakom.”) Solženjicin je postao njihovim glasom, i svijetu je ispričao sve „samrtničke želje milijuna onih ljudi čiji je posljednji šapat, posljednji uzdah, prekinut na podu neke straćare u nekome zatvoreničkome logoru.”

No tu je bilo i još nešto više. Ne samo da je njegovu misiju trebalo razumjeti u čisto destruktivnim okvirima, kao uništenje omrznutoga i odvratnoga sustava opsjednutoga nasiljem, nego ga je podjednako trebalo promatrati kao djelo uskrsnuća, udisanja novoga života u narod čije je sjećanje pretrpjelo jednu vrstu amputacije. „Onkraj neposredne borbe s komunističkom državom postojao je i jedan još veći izazov”, piše on u „Nevidljivim saveznicima”, knjizi u kojoj je odao počast onima koji su mu uz velike rizike pomogli prokrijumčariti njegove spise u inozemstvo: „Ruski je duh bio u komi, kao da ga je zgnječila preteška stijena, a taj ogromni nadgrobni spomenik […] moramo nekako podignuti, prevrnuti i pustiti ga da se otkotrlja nizbrdo i razbije.”

Hoće li Solženjicinovo djelo uspjeti ostvariti taj mnogo zahtjevniji zadatak? To nitko ne može reći. No ne možemo poreći da je pod moralnom težinom njegova svjedočanstva bio konačno uništen čitav taj sklop prijevare i nasilja.

Na svima je nama da to povijesno sjećanje održimo živim. 

Regis Martin | Crisis Magazine

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net