Svećenik i teolog Tomáš Halík jedan je od najistaknutijih čeških intelektualaca i glasova u Crkvi danas. Prošavši put od podzemne Crkve u tadašnjoj Čehoslovačkoj do kruga disidenata oko prvog postkomunističkog češkog predsjednika Václava Havela, Halík se nije zadržavao samo na tumačenju Crkve i svijeta, nego je svoju službu posvetio vrlo aktivnom pastoralnom radu s mladima u Češkoj koji donosi obilne plodove.

Bila mi je stoga izuzetna čast što sam s profesorom Halíkom mogao razgovarati za vrijeme Ljetne škole teologije u Dubrovniku, na kojoj je sudjelovao kao jedan od predavača. Osim u predavaonici, blagovaonici i po hodnicima, susretao sam ga i u klupi obližnje isusovačke crkve kako razmatra pred svetohraništem. I upravo taj kontemplativni element mi se čini kao ključni dio koji je izgradio njegov pogleda na suvremeni svijet i ulogu Crkve u njemu. Mislim da nitko tko ga je u Dubrovniku susretao nije mogao ne primijetiti srdačnost tog čovjeka i vjeru koja je iskovana kako u vremenu progona Crkve za vrijeme komunizma, tako i u izazovima sekularnog društva u kojem tek trebamo pronaći prave odgovore kako Krista približiti ljudima. Stoga i njegove riječi imaju posebnu težinu i značaj.

– Gospodine Halik, pođimo od Vaše osobne priče. Pomalo je paradoksalno da ste se na katoličanstvo obratili u vrijeme komunističke vladavine u Čehoslovačkoj koja je htjela potisnuti vjeru; kakav je bio položaj Crkve u Vašoj zemlji?

Rođen sam 1948. godine, iste godine kad su na vlast došli komunisti. Mislim da je nova vlast odabrala Čehoslovačku, posebice češki dio republike, kao eksperimentalno područje za potpunu ateizaciju društva. Razlog tome je što je kod nas društvo uvijek bilo prilično sekularno budući da je industrijalizacija koja se dogodila u 19. stoljeću stvorila urbanije društvo od agrikulturalnih društava koja su pogodnija za tradicionalnu religiju. Uz to, bilo je i određenih tenzija između češkog nacionalnog identiteta i Katoličke Crkve zbog vrlo komplicirane vjerske povijesti naše zemlje, koja uključuje spaljivanje Jana Husa na koncilu u Konstanzi, nasilnu rekatolizaciju naše zemlje u 17. stoljeću i slične događaje. Dakle, raspoloženje je bilo prilično drugačije u odnosu na, primjerice, Poljsku u kojoj je Katolička Crkva bila glavni stup nacionalnog identiteta. No, kod nas u Češkoj postoji i jedan paradoks da smo uvijek na strani manjina i progonjenih, tako da se u vrijeme komunizma dogodilo i određeno ponovno buđenje Crkve i religije, kao svojevrsna podrška kontrakulturi nasuprot nametnutom državnom ateizmu. Za nas, za mlade, bilo je atraktivno ono što je komunistički režim zabranjivao.

Odrastao sam u intelektualnoj praškoj obitelji, prilično sekularnoj, u kojoj se smatralo da je kršćanstvo dio europske kulture, ali moji roditelji nisu bili prakticirajući katolici. Iako sam bio kršten, do svoje osamnaeste godine praktički nikada nisam upoznao živu Crkvu. Bila je posve izgurana iz javnog prostora, pa sam tako i ja odrastao bez vjerskog odgoja.

– Što Vas je privuklo vjeri?

Moje obraćenje išlo je korak po korak. Prvo je došla estetska privlačnost prema katoličanstvu, prema arhitekturi prekrasnih praških crkava, zatim me privukla klasična duhovna glazba, potom romani katoličkih autora poput Chestertona i Grahama Greena. Posebno mi je atraktivno bilo katoličanstvo u Engleskoj, jer je bilo katoličanstvo manjine. Zanimali su me i neki francuski autori poput Mauriaca i drugih, a bilo je i intelektualnih impulsa od strane katoličkih mislilaca poput svetog Augustina. No, sve je to bilo na razini estetskog i intelektualnog nadahnuća bez susreta sa živom Crkvom. Taj se susret dogodio kada sam tijekom Praškog proljeća 1968. godine upoznao neke zanimljive katoličke ličnosti: svećenike koji su u zatvoru proveli po 15 ili više godina. Bili su to ljudi vrlo otvorena uma koje zarobljeništvo nije slomilo. Oni su u moju zemlju uveli ideje Drugoga vatikanskog koncila jer su otkrili spontani ekumenizam u zatvorima. Naime, bili su zatvoreni zajedno s protestantima, sekularnim humanistima, pa čak i nekonformističkim komunistima. Neki od njih su to vrijeme progona prihvatili kao pročišćenje od predratnog trijumfalizma Crkve. Zaključili su da će Crkva, ako jednog dana ponovno bude slobodna, morati biti ekumenska Crkva, Crkva koja služi, siromašna Crkva, ne trijumfalistička Crkva kao prije.

S druge strane, mnogi svećenici u našoj zemlji nisu razumjeli poruku Koncila jer nisu imali priliku proučavati autore poput Rahnera, Ratzingera i drugih s obzirom na to da im nije bilo moguće pribaviti njihove knjige. Bez tog teološkog kontakta nisu mogli razumjeti stvarni smisao i značaj Koncila. Za njih je to bilo nešto nametnuto ‘odozgo’ što se svodilo na promjene oltara i vjerskog jezika bez dubljeg razumijevanja promjena. Paradoks je da su ljudi koji su bili izolirani u zatvorima bolje razumjeli Koncil zbog vlastitih životnih iskustava. Meni su pomogli da nadiđem samo estetski i intelektualni element katoličanstva i susretnem se s progonjenom, ali živom Crkvom.

Još je jedan važan događaj bio vrlo značajan za mene. Godine 1969. moj studentski kolega Jan Palach se zapalio. Nije to učinio samo kako bi prosvjedovao protiv sovjetske okupacije koja je nastupila u kolovozu 1968., nego i jer je prepoznao da su se ljudi pola godine nakon okupacije pomalo umorili i da su neki počeli surađivati s komunistima. Palach ih je svojim činom želio probuditi. Ja sam organizirao rekvijem za njega i donio njegovu posmrtnu masku iz našeg fakulteta u crkvu. Kada sam donio tu masku, shvatio sam, kroz svojevrsni unutarnji dijaloga s Palachom, da je ovaj čovjek posvetio svoj život za naše društvo, za našu naciju, pa da i ja ne mogu samo ići za karijerom i novcem, nego moram na neki način posvetiti svoj život. Obećao sam sebi i Bogu da neću surađivati s ovim režimom i da ću tražiti način kako da zaliječim naše ranjeno društvo. To je bio prvi korak prema mojoj odluci da postanem svećenikom.

– Kako ste se uopće uspjeli zarediti u tako teškim vremenima za Crkvu?

U to je vrijeme postojala samo jedna bogoslovija koju je kontrolirala tajna policija, pa nisam imao šanse ući u nju. Zato sam tražio put kroz podzemnu Crkvu. Studirao sam i prolazio svoju svećeničku formaciju u tajnosti vršeći paralelno svoju svjetovnu profesiju psihoterapeuta u kojoj sam radio s alkoholičarima i ovisnicima o drogama. Nakon toga sam tajno zaređen u Erfurtu u Istočnoj Njemačkoj u biskupovoj privatnoj kapelici. Nitko nije znao za to osim našeg kruga, čak ni moja majka, jer je za mene ređenje bio velik rizik. Nisam je želio opterećivati činjenicom da sam time što sam postao svećenik već jednom nogom bio u zatvoru. Tako sam u podzemnoj Crkvi u Čehoslovačkoj kao svećenik proveo 11 godina.

– Često se može čuti da je vjera bila življa u razdoblju progona nego u suvremenom društvu u kojemu vjeru uzimamo zdravo za gotovo. Slažete li se s time?

Na neki način da, ali mislim da je dio naše vjernosti Bogu u hrabrosti da prihvatimo situaciju onakva kakva jest i da pronađemo prave odgovore za svoje vrijeme. Da, prošli smo kroz vrijeme progona, bilo je riskantno, trebali smo hrabrost, ali danas su drugačija vremena i ne trebamo takav oblik hrabrosti. Danas prije svega trebamo mudrost. Neki ljudi koji su dali dobro svjedočanstvo u vrijeme progona nisu shvatili da su se stvari promijenile, da moramo promijeniti svoj pristup. Oni uvijek traže nove neprijatelje, ne mogu živjeti bez njih. Zato su i liberalni Zapad okarakterizirali kao velikog neprijatelja čime nesvjesno ponavljaju komunističku propagandu. Malo sam alergičan na to jer mislim da je dosta komunističke propagande.

Liberalna demokracija nije raj, ali je najbolji okvir i za Crkvu i za društvo. Osobno ne želim ideologiju katoličke države, vrlo sam sretan što živim u zemlji u kojoj i drugi imaju slobode i smatram da je prikladno okruženje za Crkvu da bude u slobodnom društvu. Istina, moramo prihvatiti da nas kao vjernike ne prihvaćaju svi, ali liberalna društva nisu takvi neprijatelji kao totalitarne države. Velika je pogreška to što neki kršćani nisu u stanju to shvatiti i misle da trebamo imati istu strategiju prema pluralističkim društvima kao što smo je imali prema totalitarnoj državi. Primjerice, Rod Dreher je napisao knjigu Benediktova opcija, kao i još jednu drugu o životu u postkomunističkim zemljama. Raspravljao sam s njime u Americi na sveučilištu Notre Dame. Citirao je moje dugogodišnje prijatelje Václava Havela i Václava Bendu koji su govorili o potrebi za stvaranjem paralelnog društva. Dreher smatra da sada mi kršćani u pluralističkom društvu trebamo stvoriti paralelno društvo, ali ja mislim da je to glupost. To je bila potreba u totalitarnom društvu, ali je posve pogrešno u slobodnom društvu stvarati geta. To je protiv katoličkog osjećaja. Katolička Crkva mora biti katolička, što znači otvorena, a ne samo geto ili otok izabranih. Bila bi to sekta, a Crkva ne može biti sekta.

– Vaše zalaganje za otvorenost jako je zanimljivo, posebice ako se uzme u obzir da se zemlja iz koje dolazite često navodi kao jedna od najateističkijih zemalja na svijetu; koliko snažno se to osjeća?

U nekim zemljama poput Češke ili u istočnim dijelovima Njemačke ljudi vrlo lagano kažu: “Ja sam ateist”, ali ponekad to znači “Normalan sam”, “Poput drugih sam”, “Nisam dio neke opskurne sekte”. Kada razgovaram s tim ljudima, ponekad ih pitam: “Kako izgleda Bog u kojeg ne vjerujete?”, onda mi oni opišu svoju viziju Boga, na što redovito kažem: “Bogu hvala da ne vjerujete u takvog Boga! Ni ja ne vjerujem u takvog Boga!” Često također naglašavaju: “Nisam ja neki glupi materijalist, mislim da ima ‘nešto’ iznad nas.” Smatram da je ta “vjera u nešto” najraširenija religija danas. Prema tome, ispod ove jednostavne etikete ateizma postoje brojni vrlo različiti stavovi: postoje agnostici, postoje “apateisti” koji nemaju ništa protiv religije, ali misle da to nije nešto što bi ih trebalo zanimati. Postoje i ljudi koji tragaju za duhovnim, oni kažu: “Nisam religiozan u tradicionalnom smislu, ali sam duhovan, imam vlastitog boga.”

Zadatak je Crkve, a posebice teologa, ući u dijalog s tim ljudima. Ponekad ih prije svega treba distancirati od vlastite predodžbe o religiji, jer ateizam se uvijek odnosi na određeni oblik teizma. U drevnom Rimu kršćani su tri stotine godina smatrani ateistima jer nisu prihvaćali religiju Rimljana. Dakle, nekada su i kršćani u relativnom smislu ateisti nasuprot određenim teizmima. To stvara prostor za dijalog nasuprot crno-bijelim slikama.

– Vi ste svakako uspjeli pronaći pravi pristup ljudima koji nisu unutar Crkve, podijelili ste s nama da ste u svojem pastoralnom djelovanju krstili oko 3000 odraslih obraćenika, to je prilično impresivno.

Uvijek je iznenađujuće za ljude sa Zapada koji su čuli da je Češka najateističkija zemlja kada posjete crkvu u središtu Praga u kojoj služim i vide da je puna mladih ljudi. To je akademska župa u kojoj služim već 32 godine, koja je s radom počela odmah nakon Baršunaste revolucije. Tijekom tog vremena provodili smo redovite dvogodišnje katekumenate, svaki tjedan imamo predavanja, održavamo zajedničke vikende na kojima raspravljamo, razmatramo, molimo.

Motivi onih koji se odluče krstiti vrlo su različiti. Nekoga nadahne knjiga, druge prijatelji. Ponekad neki od njih radikalno promijene svoj život jer su ranije imali problema s drogom ili alkoholom, drugi kao da su bili poput anonimnih kršćana, živjeli su vrlo dobar i duhovan život neznajući da je to kršćanski život. Oni na katehezama otkriju: “Oh, mislio sam da sam jedini koji je živio ove vrijednosti. Ljudi su mi govorili: ‘Tako si strog o moralnim pitanjima’, a zapravo sam cijelo vrijeme bio kršćanin a da to nisam znao.”

Jedna od mojih zadaća je stvoriti prostor u kojem svi oni mogu dijeliti svoja iskustva. Ohrabrujem ih da dođu s otvorenim pitanjima koje imaju, sa svojim sumnjama. Moj pristup je prihvatiti ih onakvima kakvi jesu i onda ići s njima, a ne manipulirati njima.

– Govoreći o manipulaciji, jedna od Vaših zanimljivih teza jest da najveći neprijatelj vjere danas nije nevjera nego idolatrija, te da bi se židovi, kršćani, muslimani, pa čak i ateisti trebali ujediniti u borbi protiv idola. Koji su idoli danas najopasniji?

Da, pravi neprijatelj vjere, a tako je bilo i u biblijska vremena, je idolatrija. Idolatrija je apsolutizacija relativnih vrijednosti. To može biti nacija, stranka, vođa, novac, seksualnost itd. Sve te stvari imaju neku vrijednost, ali te su vrijednosti relativne. Sviđa mi se misao jednog katoličkog teologa iz Engleske, Nicholasa Lasha, koji je kazao da kršćani, židovi, muslimani i ateisti imaju jednu stvar zajedničku, a to je da ne vjeruju u bogove; naš Bog nije jedan od bogova.

U naše vrijeme posebno opasna vrsta idolatrije je nacionalizam jer je, osim spomenute apsolutizacije relativnog, on i izraz nacionalnog egoizma koji se očituje u sloganima poput “Amerika na prvom mjestu”. I papa Franjo je suglasan s time da je nacionalizam veliki neprijatelj kršćanske vjere posebice kada se koristi kršćanskim simbolima kao instrumentima politike kulturnih ratova.

– Svoj pristup djelovanja u društvu nazivate ‘kairologijom’. Kako kao Crkva možemo razlikovati stvarni kairos, trenutak djelovanja, od slijeđenja svojih vlastitih prohtjeva?

Kariologija je metoda teološke hermeneutike koja se primjenjuje na događaje u kulturi i društvu. Osobno vjerujem da je Bog u svim stvarima i da ga možemo u svemu pronaći, što je vrlo slično pristupu isusovačke ignacijanske duhovnosti. Dio te duhovnosti je duhovno razlučivanje. Smatram da kao prvo trebamo gledati na društvo kroz perspektivu društvenih znanosti poput sociologije, politologije, društvene psihologije, ali i kroz literaturu i film, jer su neka od književnih i filmskih djela vrijedni tumači društva. Zatim trebamo kontemplirati. Kontemplirati znači imati unutarnju slobodu i odmak od izvanjske propagande. U našoj podsvijesti postoji odjek reklama i svega što nas okružuje. Potrebna nam je unutarnja tišina, meditativni pristup i slušanje vlastite savjesti. Kontemplativni pristup, oslobođenje od glasova izvana, ključan je korak prema razlučivanju duhova.

– Koliko prema Vašem mišljenju papa Franjo osjeća i razlučuje vrijeme u kojem živimo; njegovi kritičari obično tvrde da se pokušava previše svidjeti svijetu?

Smatram papu Franju velikim prorokom našeg vremena i velikim Božjim darom. On mi je pomogao ponovno i na dublji način otkriti evanđelje. Njegove svakodnevne homilije koje se mogu naći i na internetu vrlo su jednostavne, ali nam pokazuju radikalnost kršćanstva. U posljednje smo vrijeme u Katoličkoj Crkvi postali previše usredotočeni na pitanja poput kontracepcije, homoseksualnosti, pobačaja i tako dalje. Papa Franjo je imao hrabrosti reći da je bavljenje samo tim stvarima znak svojevrsne neurotične opsesije. Jer kada ljudi danas pokušaju odgovoriti tko su katolici, kažu: “To su ljudi koji su protiv pobačaja, protiv kontracepcije, protiv homoseksualnih brakova…”, ali kada ih se pita za što se katolici zalažu, nitko ne zna.

Kao vjernici trebali bismo moći reći da su sve navedene teme važne i, u dijalogu s društvenim znanostima, vrlo otvoreno govoriti o njima, ali ne zaboraviti da su najvažniji milosrđe, solidarnost i ljudsko bratstvo koje trebaju zaliječiti rane naših ratova i našu Crkvu. Vizija Crkve kao poljske bolnice o kojoj govori papa Franjo vrlo je nadahnjujuća. Sviđa mi se rečenica koju je rekao još kao kardinal Bergoglio uoči izbora za papu. Citirao je Krista koji je rekao: “Stojim na vratima i kucam.” Bergoglio je rekao da Krist danas kuca iznutra i želi izaći, a mi ga moramo slijediti. Nije vrijeme za raskošno izoliranje, stvaranje geta i pobožnih vrtova, nego moramo ići van gdje se nalaze ljudi na marginama Crkve i društva, ondje gdje su ranjeni. Trebali bismo ih pokušati izliječiti i pokazati im solidarnost i blizinu. Martin Heidegger je rekao kako je tehnologija nadvladala sve udaljenosti, ali nije stvorila blizinu. Kao kršćani i kao Crkva trebamo razviti kulturu blizine.

Potreba za time posebice se očitovala u vremenu pandemije. Sve je bilo online, ali čovjek ne može biti ispunjen samo umjetnom blizinom, trebamo ljudsku blizinu, licem u lice, dodir drugoga. I ja sam održavao propovijedi i meditacije svaki tjedan na društvenim mrežama koje su pratili tisuće ljudi, uključujući neke nevjernike; ali sam protiv ’emitiranja’ euharistije jer, iako možemo imati iznimke za bolesne, euharistija je blagovanje, a blagovati ne možemo online.

– Govoreći o približavanju drugima, na Ljetnoj školi podsjetili ste nas na riječi Benedikta XVI. kako bi Crkva trebala stvoriti nešto poput predvorja za pogane; kako to možemo ostvariti?

Papa Benedikt je to prvi put rekao u avionu za Češku, ali kasnije je ponovio mnogo puta, da Crkva treba stvoriti predvorje za pogane koje je postojalo u jeruzalemskom hramu. To je bilo posebno mjesto koje nije bilo posve unutra, ali ni vani. Mi bismo također trebali imati slično mjesto za one koji traže, za simpatizere, jer ako se koncentriramo samo na uvjerene vjernike, postat ćemo sektom, a ne Crkvom.

No, iako je Benediktova ideja bila jako dobra, više nije dovoljna. Papa Franjo sada govori da trebamo ići dalje. Nakon prosvjetiteljstva, a posebice danas sa skandalima vezanim uz seksualna zlostavljanja, mnogi su crkveni zidovi i hramovi potreseni ili uništeni. Moramo stoga izaći vani i biti blizu ljudi, slično kao što su nakon uništenja jeruzalemskog hrama Židovi otkrili alternativni judaizam. Umjesto oltara došao je obiteljski stol, umjesto žrtava u hramu nastupilo je vrijeme molitava. Ta vrsta židovstva išla je paralelno s ranim kršćanstvom. Trebali bismo naučiti nešto iz toga da je naš hram, tradicionalna struktura, uništen i otkriti nove načine kako živjeti u svijetu bez starih zidova. Kada sam razmišljao o praznim i zatvorenim crkvama u vrijeme pandemije, shvatio sam da je to neka vrsta Božjeg proročkog upozorenja da će, ako ne izvršimo reformu, biti mnogo zatvorenih i praznih crkava, kao što se već i sada mnoge bogoslovije, samostani, župe ispražnjavaju.

U Europi je poseban slučaj Poljska u kojoj postoji savezništvo između nacionalističke vlade i nekih konzervativnih katolika, čiji je rezultat velika sekularizacija zemlje. Mladi ljudi i inteligencija napuštaju Crkvu, a to će se događati posvuda ako ne pokažemo alternativne načine življenja kršćanstva. Smatram da smo u vremenima vrlo sličnim onima pred reformaciju. Trebamo reformu. Ali reforma ne bi trebala biti usredotočena samo na promjenu institucionalnih struktura ili članaka kanonskog zakona. Moramo ići dublje. Trebali bismo se nadahnuti takozvanim katoličkim reformatorima. Bila je to reformacija koju su pokrenuli mistici poput Terezije Avilske, Ivana od Križa, Ignacija Lojolskog, bila je to velika reformacija Crkve. Trebamo takvu reformaciju: duhovno produbljivanje. Nakon toga trebamo poduzeti i neke promjene u strukturi, ali to je sekundarno. Najvažnija je stvar ići u dubine duhovne obnove.