„Dužnost je kršćana da svakome idu ususret kao svome bratu i sestri. Štoviše, s posebnom obzirnošću i ljubaznošću pozvani smo ići prema različitima od nas kako bismo otkrili što nas povezuje i obogatili jedno drugo”, piše na internetskim stranicama Povjerenstva za pastoral migranata i turista Zagrebačke nadbiskupije. Ovo je Povjerenstvo, koje vodi preč. Anđelko Katanec, s radom počelo 1. ožujka 2016. godine, u vrijeme velike migrantske krize. Nakana Povjerenstva je svim katolicima pružiti potrebnu pastoralnu skrb i sa svim migrantima uspostavljati i razvijati prijateljski dijalog.

Velečasni Katanec je u početku periodično služio svetu misu na engleskom jeziku i jednom mjesečno okupljao strane studente u Hrvatskoj. Redovite nedjeljne mise u crkvi sv. Blaža, koje se služe u 12:30 sati, krenule su u došašću 2019. godine. Broj vjernika naglo se povećao u zadnje dvije godine kada su strani radnici počeli masovno dolaziti u Hrvatsku. „Sve donedavno na misi je bilo pedesetak ljudi, a sada ih se okuplja oko tristo, dok ih za velike blagdane bude i petsto“, priča nam vlč. Katanec.

Naš sugovornik objašnjava kako strani radnici u crkvi sv. Blaža mogu primiti sve ono što inače nudi svaka župa: pripremu za sakramente, vjeronauk, susrete mladih, organizirana hodočašća. Strani vjernici do sada su, tako, obišli gotova brojna hrvatska svetišta: Mariju Bistricu, Sinj, Solin, Karlovac…

Krštenje filipinskih beba

Pedeset posto vjernika su Filipinci, a ostali dolaze iz svih država i kontinenata svijeta. „Velik broj vjernika doselio se iz zemalja španjolskog govornog područja, iz Španjolske ili iz neke od zemalja Južne Amerike, zatim i iz Europe, SAD-a, Afrike, ali i iz Indije. Među njima ima i katekumena. Vjerojatno pamtite lijepe scene zajedničkog krštenja filipinskih beba. Zanimljivo je da su na svete mise redovito dolazili finski i brazilski veleposlanici, a u klupama sjede i tzv. ‘obični’ radnici, ali među njima se nikada nije osjećala podjela“, objašnjava.

Za veće skupine vjernika ponekad budu organizirane svete mise na njihovim jezicima. Nedavno su, tako, Filipinci imali svoju misu u zagrebačkoj crkvi Sveta Mati Slobode. U Hrvatsku bi uskoro trebao doputovati filipinski svećenik, inače redovnik lazarist, koji će preuzeti pastoralnu skrb o filipinskim vjernicima diljem zemlje.

„U crkvi jednom mjesečno imamo klanjanja na engleskom jeziku kada stranci pjevaju i mole se na svojim jezicima. To su dirljivi trenuci kada smo svi, svako iz svoje tradicije i sa svojom poviješću, okupljeni pred Presvetim oltarskim sakramentom. U tom se trenutku tako živo može osjetiti bogatstvo i univerzalnost Katoličke Crkve“, kaže.

Sveta misa u zagrebačkoj crkvi sv. Blaža

U nastavku predstavljamo troje vjernika koji redovito dolaze na svete mise u zagrebačku crkvu sv. Blaža.

Richard Paller (Filipini): “Ostavio sam dobro plaćen posao u Saudijskoj Arabiji kako bih živio u katoličkoj Hrvatskoj”

Richard Paller

“Odrastao sam u pobožnoj katoličkoj filipinskoj obitelji i oduvijek sam bio predan svojoj vjeri. Na Filipinima sam diplomirao informacijske znanosti. Nakon toga sam neko vrijeme radio u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Kraljevini Saudijskoj Arabiji, gdje sam imao dobro plaćen posao. Međutim, nisam se osjećao dobro. U Saudijskoj Arabiji nema crkava, pa sam bio primoran kod kuće čitati Bibliju i pratiti svete mise online. Nisam mogao primati svetu pričest. Osjećao sam se duhovno izgubljenim.

Počeo sam razmišljati o preseljenju u Europu. Saznao sam da na Starom kontinentu postoji nekoliko katoličkih zemalja, kao što su Irska, Italija, Poljska i Hrvatska. Odlučio sam se za vašu zemlju. Pronašao sam posao u jednom velikom trgovačkom centru kao prodavač te sam se prije devet mjeseci doselio u Zagreb. Plaća je znatno manja od one koje sam primao u bogatim islamskim zemljama, ali ja sam zadovoljan.

Oženio sam se prije sedam godina. Moja supruga živi na Filipinima. Najteže mi pada udaljenost od obitelji. Svakoga mjeseca svojoj obitelji šaljem novac kako bih im pomogao i pokazao ljubav. Želim da znaju da imaju sina i supruga na kojeg mogu računati. Treba napomenuti da u inozemstvu živim već 15 godina i zbog nedostatka financija rijetko posjećujem svoju obitelj. Zadnji put sam ondje bio prije tri godine.

U početku sam živio u zajedničkom smještaju, ali onda sam se odlučio preseliti u vlastiti stan u Buzinu kako bih imao svoju privatnost. U Hrvatskoj mi je lijepo. Naravno da se osjećam kao stranac, prvenstveno zbog jezične barijere, ali nadam se da ću s vremenom svladati jezik. U tome mi posebno pomažu moji kolege koji me uče hrvatske riječi i pomažu mi u poslu. Nikada nisam imao nikakav incident i zaista se osjećam sigurno.

Budući da sam predan katolik, prije preseljenja u Hrvatsku saznao sam za svetu misu na engleskom jeziku u crkvi sv. Blaža. To me je jako usrećilo. Sada napokon mogu sudjelovati na svetoj misi. Vjera mi daje sigurnost, usmjerenje i smisao. Njegujem posebnu pobožnost prema Mariji Magdaleni.

Ovo će biti prvi Božić, za mene najiščekivaniji dan u godini, koji ću provesti u Hrvatskoj. Radujem se što ću upoznati sve vaše običaje. Morate shvatiti da sam posljednje tri godine živio u Saudijskoj Arabiji, gdje se ne slavi Božić, pa sada jedva čekam istinsku proslavu Božića s braćom i sestrama katolicima u Zagrebu. Prolazio sam ovih dana kroz Zagreb, koji sav odiše adventskim raspoloženjem, i pomislio: ‘Ajme, pa ovako izgleda pravi Božić!'”

Nirmala D’Souza (Indija): “U Zagrebu se vjera doslovno susreće na ulici”

Nirmala D’Souza

“Rođena sam i odrasla u državi Kerali, koja se nalazi na jugozapadu Indije. U svojoj zemlji sam doktorirala fiziku i nakon toga sam se prijavila na postdoktorat u Zagrebu. Godinu dana sam provela na Institutu „Ruđer Bošković“, a sada djelujem na Institutu za fiziku. Vjera ima iznimno važnu ulogu u mojem životu. Odrasla sam u katoličkoj obitelji, a najdraži svetac još od djetinjstva mi je sv. Lovro. Moja obitelj živi u dijelu Indije gdje kršćani ne trpe progone.

U Hrvatsku sam se doselila u lipnju 2023. godine. Još prije dolaska saznala sam da su Hrvati većinom katolici, ali nisam mogla pretpostaviti da je vjera ovdje toliko živa. S obzirom na to da mi je dobro poznato da se Europa odmakla od svojih kršćanskih korijena, smatrala sam da će me u Hrvatskoj dočekati ista situacija. Zbog toga me iznenadilo da se u Zagrebu katolička vjera doslovno može ‘susresti’ na ulici. U gradu ima mnoštvo lijepih katoličkih crkvi i na svakom koraku osjeća se utjecaj kršćanske kulture. Posebno su me dojmili vjernici koji mole ispred čudotvorne slike Majke Božje od Kamenitih vrata.

U Hrvatskoj ću ostati najmanje dvije godine, jer sam potpisala takav ugovor, ali postoji mogućnost da se zadržim i duže. Suprug i ja živimo u iznajmljenom stanu na Trešnjevci. Priča oko pronalaska tog stana je predivna. Naime, u crkvi sam proširila priču da želim unajmiti stan. Jedna gospođa mi je rekla da ima slobodan stan jer ona živi s roditeljima. Bila sam oduševljena povjerenjem koje mi je ukazala.

Prvih nekoliko mjeseci u Zagrebu sudjelovala sam na svetim misama na hrvatskom jeziku, koje sam teško pratila, pa sam nakon toga krenula na svete mise na engleskom jeziku u crkvi sv. Blaža. Nažalost, moji sunarodnjaci, koji rade u drugim dijelovima Hrvatske, nemaju priliku sudjelovati na misama na engleskom, nego na njima nerazumljivom hrvatskom jeziku.

Do sada nisam doživjela nikakve ozbiljne neugodnosti. Većina ljudi nas prihvaća i želi nam pomoći. Kolege s posla su mi pomogli oko komplicirane procedure sređivanja dokumentacije. Neki moji sunarodnjaci, koji žive u Hrvatskoj, pričali su mi da su imali ružna iskustva, većinom navečer. Dogodilo im se, nažalost, da su ih opljačkali mladi ljudi.

U Indiji smo bili ovog ljeta na pogrebu oca. Zbog toga smo odlučili za Božić ostati u Hrvatskoj. Planiramo ga provesti s gospođom koja nam je iznajmila stan. Također smo pozvali svoje prijatelje Indijce u goste. Neki od njih nemaju vlastiti stan, jer žive u zajedničkom smještaju, pa su sigurno željni tople obiteljske atmosfere.”

Carlos Opara (Nigerija): “U Hrvatskoj se osjećam kao kod kuće, kao među svojom braćom i sestrama”

Carlos Opara sa sinom Carlom Lewisom

“Rođen sam i odrastao u velikom gradu Lagosu u Nigeriji. Moja mama je bila katolkinja, a moj otac je bio pripadnik autohtone afričke religije, ali nije prakticirao svoju vjeru. Majčina obitelj je bila snažno vezana za Katoličku Crkvu pa je moja baka teško prihvatila činjenicu da otac nije katolik. Najveći utjecaj na moju vjeru imala je moja upravo baka, koja nas je učila temeljima vjere. Kao malenog dječaka uključila me je u Marijinu legiju i potaknula da s devet godina postanem ministrant. Dječaci koji žele ministrirati u Nigeriji moraju proći polugodišnju obuku. Sve što sam ondje naučio toliko me se dojmilo da sam čak pomislio kako bih jednom volio biti svećenik.

Kao dječak sam se oduševio nogometom. Moj tata nije bio nimalo oduševljen tom idejom pa me je istukao svaki put kada me vidio s nogometnom loptom. Međutim, ja sam bio uporan. Naporno sam trenirao kao bih postao profesionalni nogometaš. Najprije sam igrao za jedan nogometni klub u Libiji, zatim u Egiptu te naposljetku u Bosni i Hercegovinu. U svakoj od tih zemalja pronašao sam katoličku crkvu, gdje sam se uključio najčešće služeći kao ministrant, a u Libiji sam volontirao u kući Misionarki ljubavi.

U Egiptu sam 2008. godine upoznao svoju suprugu Arcely, koja je radila kao njegovateljica. Vjenčali smo se 2012. godine. Moja supruga nije bila prakticirajuća vjernica, ali uz mene je polako otkrivala dubinu vjere pa joj je tijekom godina vjera postala iznimno važna.

U jednom trenutku smo poželjeli otići iz arapskog svijeta i približiti se kršćanskoj Europi. Kao kršćani smo se nakon tzv. Arapskog proljeća osjećali nesigurno. Ubrzo sam dobio ponudu od jednog  nogometnog kluba u Bosni i Hercegovini. Odlučili smo se preseliti u Sarajevo gdje se 2017. godine rodio moj sin Carl Lewis. Kada je napunio šest mjeseci, preselili smo se u Hrvatsku, u zagrebačko naselje Trnsko. Dok sam živio u BiH, sanjario sam o životu u Hrvatskoj jer sam znao da je hrvatska većinski katolička zemlja.

U Zagreb smo se preselili prije šest godina. U međuvremenu sam zbog ozljede prekinuo nogometnu karijeru i počeo zarađivati za život medicinskom masažom. Trenutno sam zaposlen u jednoj austrijskoj tvrtki. Moja obitelj je u Hrvatskoj sretna jer su ljudi prema nama ljubazni, i ono što je najvažnije – ovdje se osjećamo sigurnima. Naše plaće nisu velike, ali su dovoljne za sve što nam je potrebno.

Najvažnije mi je ipak da sam u Hrvatskoj pronašao živu zajednicu. Svake nedjelje sudjelujemo na dvije svete mise, najprije u sv. Blaža, a navečer kod isusovaca. Sin i ja ministriramo, a moja supruga pjeva u zboru. Na misi se okupljaju ljudi iz svih dijelova svijeta. Ovdje se osjećam bogato, zaista kao pravi katolik, član Crkve koja ne poznaje nacionalne i jezične barijere.

Svi se čude kada kažem da bih volio ostarjeti u Hrvatskoj. Znate, zavolio sam vašu zemlju, vaše ljude, vašu vjeru koja vas svake nedjelje u tolikom broju okuplja za oltarom. To sam dugo tražio i napokon pronašao u vašoj zemlji! U Hrvatskoj se zaista osjećam kao kod kuće, kao među svojom braćom i sestrama!”

“Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji. Ja sam Jahve, Bog vaš” (Lev 19,34)

Hodočašće u Sinj