Preminuo je o. Bono Zvonimir Šagi, kapucin koji je bio dugogodišnji suradnik i prijatelj izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost. Uz objavljen niz knjiga, redovito je pisao za kršćansku obiteljsku reviju Kana. Svega nekoliko dana prije njegove smrti objavljena je Kana za studeni, u kojoj se ujedno nalazi i njegov posljednji tekst za tu reviju, znakovitoga naslova Dijalog – ključ mira u sadašnjem vremenu. Uz dopuštenje izdavača, objavljujemo dio članka:

Dijalog sa svima o svim nastalim problemima. To je ono bitno. Bez  toga nema mira, a dijalog se mora provoditi u istini, pravednosti i ljubavi, poštujući slobodu svake osobe, da može iznijeti svoje mišljenje i probleme. Na ovakvo nas promišljanje potiče 60 godina od najave i početka priprave Drugoga vatikanskog koncila (1960. god.). Kako se i o čemu pretežito danas razmišlja kad je riječ o uspostavi mirna života na svim razinama naših međuljudskih odnosa?

Papa sv. Ivan XXIII. u svojoj enciklici Pacem in terris, upravo u drugoj godini trajanja Drugoga vatikanskog Koncila (1963.), naglasio je kako je neizbježno važno da se mir gradi na više ljudskih razina. Koje su to? U obitelji, rodbini, mjesnim zajednicama, u državi i među državama, religijama, kulturama. Naglašava i opisuje uzajamnu suradnju (PT, 31-33). Citirajmo najvažnije: Budući da su ljudi po prirodi udruženi, treba da žive jedni s drugima i traže dobro jedni drugih. Zbog toga pravo sazdana ljudska zajednica zahtijeva da uzajamno priznaju i ostvaruju koliko prava toliko i dužnosti… (PT, 31). Dakle, prava i dužnosti moraju ići zajedno da bi bila pravedna suradnja, ali sve to mora biti u istini i pravednosti s ljubavlju.

Prema tome, izgradnja zajedničkog života moguća je u cijelome svijetu samo ako se poštuju ove bitne vrijednosti: istina, pravednost, ljubav i sloboda. To znači da možemo međusobno razgovarati. Zato je ključ, kojim je i spomenuti Koncil otvorio Crkvu svijetu, upravo dijalog. Otvaranje Crkve kao navjestiteljice žive Božje Riječi svijetu. Tada su to nazvali aggiornamento – osuvremenjivanjem.

Ima jedna anegdota o sv. Ivanu XXIII. kojom se to može ilustrirati. Prije nego je sazvao Koncil, sazvao je Sinodu u Rimu. Tadanji su „stručnjaci – kurijalci“ priredili dokumente za glasanje. Sve je na toj Sinodi potom završilo jednostavno i brzo, ponajviše samo glasanjem. Mislili su da će i sam Koncil tako brzo završiti. Pokušali su unaprijed stvoriti komisije da prirede dokumente, misleći da će na samom Koncilu to biti ponajviše samo izglasano. Pričalo se da je jedan „kurijalac“ donio neki dokument Papi Ivanu XXIII. na potpis. No Papa je rekao: „Ne mogu potpisati, moram najprije pitati i druge, te sve dobro proučiti.“ Ovaj mu je rekao: „Pa vi ste papa, ne morate pitati…“ A papa odgovori: „Baš zato što sam papa, moram pitati i razgovarati s drugima.“

Sazvao je Koncil i počela je priprava. Osnovane su pripravne komisije. Mnogi su mislili da će Koncil, slično kao i Rimska sinoda, brzo završiti. Sjećam se toga i pobliže, jer sam tada u Zagrebu u Dubravi bio kao mladi svećenik organizator vjeronauka za mlade (srednjoškolce i studente), a moj brat Tomislav, sveučilišni profesor, pokrenuo je neku vrstu revije pod naslovom Misao i djelo u kojoj je bio dan prikaz spomenute Rimske sinode. Bilo je u toj zamišljenoj reviji nekoliko suradnika. I ja sam preveo s latinskog kratki zaključak te Sinode o ministrantima. Tu smo reviju tada ručno umnožavali, izašao je samo prvi broj, jer započeo je Koncil i Tomislav je morao, kao ekspert tadanjeg nadbiskupa kard. Franje Šepera, ići u Rim. Svi smo tada mislili da će Koncil brzo završiti.

No Koncil je, mimo mnogih očekivanja, na poticaj Ivana XXIII. krenuo široko dijaloški. Dulje se pripremao nego što se očekivalo. Počeo je tek 11. listopada 1962., a završio 8. prosinca 1965. Papa je otvorio širom vrata za dijalog i s drugim kršćanskim Crkvama i sa svijetom, koji se tada nalazio na ideološkim razlikama društvenih sustava. Zato su i druge Crkve, pravoslavne, protestantske pokazale zanimanje za sve što se zbivalo na Koncilu i uz Koncil. Dijalog je započeo i ekumenski. Krenuo je i među političkim sustavima, na pluriformnim razinama tada podijeljenog svijeta: kapitalistički, socijalistički. kolonijalistički.

Dakle, shvatilo se: bez dijaloga ne može doći do one, makar minimalne suglasnosti, da bi se izbjegli sukobi, ratovi i da bismo se kao ljudi složili u međusobno mirnom životu, počevši već i od obitelji. Zajednički život, kaže papa Ivan XXIII., može se provoditi samo „u istini, pravednosti, ljubavi i slobodi“ (usp. PT 35-36). Usto citira sv. Tomu Akvinskog: Ljudskom razumu (…) dobrota dolazi od vječnog zakona, a taj je Božji razum. Otuda je očito da dobrota ljudske volje ovisi mnogo više o vječnom zakonu nego o ljudskom razumu (Summa Theol. citat u: PT, 38). Mora se poštovati vječni zakon, koji je od Boga. Ljudsko znanje nije istinito i nije pravično ni dobro, ako se ne poštuje opći zakon. Čak su, već i prije, neki filozofi, npr. E. Kant isticali: mora se poštovati kategorički imperativ, opći zakon, koji nadilazi sâm naš razum i našu volju. Taj zakon obvezuje sve ljude, svakog čovjeka.

Sve je to papa Ivan XXIII. u toj svojoj enciklici naglasio. Koncil se time temeljito bavio i u svojim dokumentima jasno izrazio, npr. u Konstituciji Crkva u suvremenom svijetu (GS i dr.). Mora se težiti prema općem dobru. Tu je neizbježno važno, u svakom trenutku, shvatiti koji su temelji općega dobra. Sv. Ivan XXIII. piše: Opće dobro, budući da se skroz i skroz poklapa s naravi ljudskom, čitavo i cjelovito može opstojati samo ako se, uvaživši njegovu pravu narav i ostvarenja, uvijek vodi računa o ljudskoj osobi (PT, 55). Nijednu ljudsku osobu ne smije se obezvrijediti. Čovjek je uz poštovanje općega Božjeg zakona slobodno stvaralačko biće. Slobodan je u istini shvaćanja onoga kako ga je Bog stvorio. Svakoga tako kao osobu moramo poštovati. Na toj crti treba izgrađivati zajednički život u istini, pravednosti, ljubavi i slobodi, poštovanjem svake osobe. To je ono što ne možemo, a nikada i ne smijemo zanemariti.

Ključ je za izgrađivanje takvoga etičkoga pravednog sustava ljudskih društava dijalog, ali u kojemu se poštuje svaka ljudska osoba. Dijalog bez vrijeđanja i međusobnog omalovažavanja, tako da jedni druge poštujemo, pa i kad se ne slažemo. Moramo razgovarati u istini, a istinu ne možemo do kraja shvatiti, jer samo je u Bogu sva istina, a mi samo djelomično znamo i djelomično predviđamo, nikad ne možemo sve znati, zato sa strpljivošću moramo slušati i jedni  druge. U Bogu je sva istina. Zato se uvijek u dvojbama moramo osvrnuti i na opći zakon, koji je u našoj, neiskvarenoj savjesti. Bog nam govori u savjesti da budemo u istini, pravednosti i ljubavi. Bog nam uvijek, svakom kao slobodnoj osobi, govori: dobar budi! U čovjeku je već od rođenja usađeno ono što od Boga dolazi – dobar budi. Naravno, mnogo su toga ljudi grijehom iskrivili i grijehom prenose u međusobne odnose, stvaraju se grješne strukture u društvenim sustavima.

O. Bono Zvonimir Šagi

*Članak u cijelosti potražite u reviji Kana.