Prijateljica i ja vraćali smo se s predavanja na Fakultetu političkih znanosti i, po običaju, raspravljali.

Ona, progresivna feministica iz Pule, i ja, netipična “konzerva” iz Rijeke, redovito smo vodili razgovore o društvenoj i kulturnoj politici, vjeri i ideologiji. Nismo se pretjerano razumjeli, ali smo se voljeli i poštovali.

U jednom trenutku, dok smo prolazili Držićevom u smjeru autobusnog kolodvora, u jeku još jedne naše rasprave, zavapio sam: “Jesi li svjesna da će, ako se ovako nastavi, za trideset godina progresivci mene zatvoriti, a tebe smatrati starom konzervom?”

“Jesam”, bio je njezin jednostavan odgovor koji mi je priopćila s laganim osmjehom. Tada me šokirala njezina svjesnost da se posljedice onoga što promiče mogu okrenuti protiv nje same, kao i njezin pristanak na to, ali i pomoglo u shvaćanju esencije progresivizma: Nije važno hoće li te revolucija progutati, važno je da revolucija ide dalje. Gdje? Nije bitno, cilj ionako nije mjesto već progres sam.

Činjenice da progresivizam “jede svoju djecu”, ponovno sam se sjetio nakon objave “skandala” u kojem je kanadski premijer Justin Trudeau, inače jedan od najvećih političkih heroja ljevice i borbe za progresivne vrijednosti, optužen za rasizam i licemjerje jer je prije 18 i više godina na kostimiranim zabavama stavljao šminku glumeći pripadnike crne rase.

Magazin Time, objavio je u srijedu fotografiju iz 2001. na kojoj se vidi Trudeau dok “nosi” brownface tijekom zabave u privatnoj školi u kojoj je predavao. Kanadski premijer iz redova Liberalne stranke sudjelovao je na tematskoj zabavi pod nazivom “Arapske noći”, maskiravši se u Aladdina tako što je lice i dijelove tijela našminkao smeđom bojom te na glavu stavio turban.

Premijer se ubrzo ispričao, a kasnije su otkrivene i druge prilike (neke je unaprijed priznao sam Trudeau) u kojima je nosio šminku kako bi nalikovao pripadnicima drugih rasa na različitim zabavama.

Za mene, koji sam rođen i odrastao u gradu sa snažnom karnevalskom tradicijom čiji je glavni simbol morčić, tj. crnac s turbanom (posljedično i popularna maska među narodom), cijeli se slučaj učinio nadrealnim. Prozivati nekoga zato što se na tematskoj zabavi obukao i našminkao u tematsku masku bilo mi je istovremeno besmisleno i šokantno.

U međuvremenu sam se informirao o dubljoj problematici koja se u anglosaksonskom svijetu veže uz pojam blackface – društveni krimen za koji je optužen Justin Trudeau – a koja ima poveznice s rasističkom poviješću sjevernoameričkog kontinenta (više o tome možete na engleskom jeziku pročitati OVDJE i OVDJE).

I dalje mi je ideja o prozivanju nekoga zbog maskiranja i sudjelovanja na maškaranim tancima, kao i nedostatak razlikovanja između ruganja pripadnicima drugih rasa i imitiranja idola poput Michaela Jacksona na vrhuncu slave, odbojna. No, s obzirom na drugačije kulturološke, povijesne i političke kontekste iz kojih dolazimo Trudeau i ja ne želim se baviti obranom ili osudom njegovih postupaka. U cijeloj priči postoje, za mene, veća i važnija pitanja.

Ženska osoba maskirana u morčića na Riječkom karnevalu/Foto: Roberta F. via Wikimedia Commons

Politika je nerijetko prljava i licemjerna igra. Rast progresivizma kao političkog i društvenog pokreta tu je igru “obogatio” dodatnom osjetljivošću zbog čega danas u politici na Zapadu imamo isprike za sve i svašta, uključujući i stvari koje su se dogodile u dubokoj prošlosti. Isprike su, dijelom zbog banalnosti određenih “zlodjela”, a dijelom zbog sve veće frekventnosti, izgubile svoj smisao (govorim, naravno o Zapadu, jer su u našim krajevima gotovo nepostojeće) te su svedene na dnevno politički alat.

Ne znam je li rezultat dnevno-političkog djelovanja (ili je progresivizam ušao toliko duboko i u njihove pore) činjenica da su trenutno najglasniji u prozivanju liberalnog kanadskog premijera tamošnji konzervativci. Da, isti oni koji su godinama bili žrtve progresivnog lova na vještice zbog stvari koje su u jednom trenutku (možda) rekli ili napravili (zanimljiv komentar o ovom političkom obratu objavljen je u kanadskom National Postu).

Što se tiče liberalno-progresivnog miljea, postoji određena podijeljenost. Dok ga jedni brane (što iz političkih ili oportunističkih razloga, što iz iskrene solidarnosti), drugi se odriču svog dojučerašnjeg junaka.

No, ostaje činjenica je da je možda najvažniji politički čimbenik i saveznik progresivizma javno napadan u domaćoj i međunarodnoj javnosti, ne zbog svojih političkih poteza, već zbog nečega što je napravio prije dvadesetak godina u kontekstu potpuno drugačijem od sadašnjeg.

Mnogi progresivci neće se složiti s važnošću povijesnog konteksta za tumačenje prikladnosti određenih postupaka (ja to nazivam historifobija), no nemoguće ga je izbjeći.

Teško je ne ostati imun na činjenicu da je fotografija koju je Time objavio snimljena na službenoj tematskoj zabavi, objavljena u službenom godišnjaku Akademije West Point Grey te da se na njoj nalaze nasmijana lica polaznika akademija i sudionika zabave. Sve to nam govori o (barem djelomičnoj) društvenoj prihvatljivosti tog čina u vrijeme kada je snimljen.

No, ako se složimo da je on danas duboko problematičan, pa čak i ako se složimo da je i tada bio duboko pogrešan (premda u to vrijeme nije postojao široki  društveni pritisak koji bi problematizirao blackface) ostaje glavni i temeljni problem – nepriznavanje mogućnosti promjene.

Za progres (barem njegove značajne promicatelje u medijima i društvu) mogućnost čovjekove promjene je nemoguća, ili u najmanju ruku nebitna (ako mi ne vjerujete, pročitajte ovu nevjerojatnu kolumnu objavljenu u Washington Postu. Autorica je žena koja opisuje kako se na svog muža bijesno derala, optuživši ga da se “nikada neće i ne može promijeniti”, iako ga je prije toga opisala kao “dobrog supruga koji podržava feminizam i poštuje ženski rod”).

Ukratko, možete biti kralj progresivnih vrijednost, njihov najveći promicatelj, ali ako ste nešto krivo učinili (a pritom ste bijeli, bogati muškarac), makar prije dvadeset godina, makar to tada bilo prihvatljivo, makar se duboko i iskreno ispričali, velika je vjerojatnost da ćete biti odbačeni i prezreni.

Progresivna ideologija nema prispodobu o “razmetnom i starijem sinu”. Važan je samo stalan i besciljan napredak koji nitko, uključujući Trudeaua i moju prijateljicu s početka priče, ne može pratiti i koji guta sve pred sobom (jedna druga prijateljica znala bi mi reći: “Tino, što sam starija to sam konzervativnija, i ne sviđa mi se to”).

S kanadskim premijerom ne slažem se oko većine društvenih i političkih pitanja za koje se zalažem niti mi je namjera braniti njegove postupke, no smatram kako u politici i društvu treba postojati minimum razumijevanja zbog koje će grijesi iz prošlosti, pogotovo ako je promjena ponašanja evidentna (i ako djela u određenom društvenom kontekstu nisu bila moralno odvratna i pravno kažnjiva) ostati tamo gdje i pripadaju – u prošlosti.

Prvo, nitko nije bezgriješan. Traženje mesije među ljudima, u nekom političkom ili društvenom pokretu, često završi razočaravajuće za vođu i sljedbenike, a ponekad i s milijunima mrtvih (dovoljno je prisjetiti se razornih ideologija 20. stoljeća).

Drugo, svatko može (i ima pravo) pogriješiti. Ako su ljudi griješni, a povijest i iskustvo nas uči da jesmo, onda će sigurno u određenom trenutku svatko od nas pasti (izreka kaže da i “svetac sedam puta dnevno griješi”). S obzirom da svaki čovjek mora pogriješiti jer mu je priroda nesavršena, onda mora imati i pravo pogriješiti. Pritom postoji različito stupnjevanje koje ovisi o samom činu, njegovoj ozbiljnosti i trajanju, ponavljanju te kontekstu događaja. Volio bih dati primjer iz kršćanske perspektive.

Zamislite da u Hrvatskoj na vlasti imamo političarku koji se jasno i snažno zalaže za zabranu pobačaja i zaštitu života od začeća do prirodne smrti. Sad zamislite da je ta političarka, premijerka, slobodno pobacila svoje dijete prije 18 godina, u vrijeme kada nije bila kršćanka i kada je abortus smatrala društveno prihvatljivim pa čak i poželjnim. Ako se pokajala, i promijenila, kršćani ju ne bi smjeli prozivati zbog onoga što je nekada učinila.

Jer oprost je važan (barem bi trebao biti) segment kršćanstva, ali i društva. Bez oprosta postajemo poput meta koje iščekuju neizbježnu strelicu koju iz svog luka ispušta sjena prošlosti.

To nas dovodi do treće važne stvari –  svatko ima pravo na drugu šansu. Strah me živjeti u društvu u kojem se moje gluposti i grijesi iz srednjoškolske ili fakultetske dobi mogu pretvoriti u toljagu kojom će me se lupati ostatak života te uništiti moja karijera ili obiteljski život. A ako su mi ruke prljave, mogu li uopće prozivati drugoga? Čime dolazimo do četvrte važne stvari, a to je licemjerje.

Nekoliko je medija prozvalo kanadskog premijera za način na koji je u sličnim situacijama postupao prema svojim kolegama političarima, poručivši kako se ne drži standarda koje je sam nametnuo. Možemo pritom pasti u napast i slatko se smijati Trudeau jer se “latio mača” i pritom (gotovo) poginuo. No, prije toga moramo se vratiti na prvu točku – našu griješnost. Ono što se njemu dogodilo, lako se može dogoditi i nama. Možda u obitelji, možda u odnosima s drugim ljudima, možda na poslu… Mogućnost sramote prati nas svakodnevno (neki je se čak panično boje) i dok možda osjećamo zadovoljstvo u ruganju i kritiziranju, rijetko tko uživa kad se njega proziva.

Probajmo stoga, uz prljavost i licemjerstvo koje smo svojom ljudskoću unijeli u sva područja društva i djelovanja, obogatiti onim karakteristikama koje to mogu nadići – mudrošću i poniznošću. Budimo svjesni da svatko, uključujući i nas, može pogriješiti i pomognimo jedni drugima da budemo bolji.

Ako se počnemo tako ponašati u životu možda se jednog dana te dvije kvalitete prenesu i u političku arenu. Očito je da nam nasušno nedostaju.

Tino Krvavica | Bitno.net