Bivša časna sestra i osnivačica prve terapijske zajednice u bivšoj državi, Bernardica Juretić Rožman, u velikom razgovoru za Večernji list izjavila je kako kako je jako teško donijela odluku o napuštanju svoje redovničke zajednice. Konrektno, izjavila je da „danas, kada gleda s odmakom, ne bi donijela takvu odluku“.

„Vidim sada, s odmakom, puno drugačije neke stvari. Znate kako se kaže, ‘da mi je ondašnje vrijeme i sadašnja pamet’… A to je nemoguće! Bilo je to 2001. godine, u to vrijeme bila sam odgovorna u Zajednici Susret, a s druge strane sam bila odgovorna i u samostanu. Bila sam generalna savjetnica, znala sam i vidjela probleme cijele družbe. Uvidjela sam neke stvari koje ne funkcioniraju, koje bi trebalo možda drugačije postaviti, osjećala sam da ne mogu imati dvije velike odgovornosti i uzela sam si neko vrijeme da razmislim gdje sam potrebnija. Došla sam do zaključka da sam potrebnija u Zajednici Susret, samostan je 150 godina funkcionirao bez mene pa će i dalje, a ako se maknem iz Zajednice ona će se urušiti. Zato sam donijela odluku u korist Zajednice, jednostavno sam bila u fazi da ne mogu voziti na dva kolosijeka, to mi je bilo previše“, objašnjava.

Dodala je kako je „zlo očito iskoristilo njezinu slabost da je izvuče iz nečega što je bio njezin primarni poziv”. Ističe kako ona nije izabrala ovisnike ni Zajednicu Susret, nego redovnički poziv.

„Gdje me Gospodin postavi, tu ću raditi. Zajednica Susret je, primjerice, deset godina funkcionirala bez ijedne kune koju bi nam netko sustavno uplaćivao. Nismo bili financirani, a ja samo sa svojom pameću to nisam mogla održati, ali netko gore o tome se brinuo. Bila je to Božja providnost. Danas ne bih donijela istu odluku jer znam, ako je Božja volja da se to nastavi, to će se nastaviti! Primarno sam izabrala biti redovnica i nastavit ću pomagati gdje god i koliko god mogu, nastojat ću poboljšati stvari tamo gdje jesam“, objašnjava.

Na pitanje žali li što je izašla, odgovara kako je sama sa sobom i s Gospodinom to razradila. „Nemam u sebi gorčinu zbog toga. S jedne strane mi je žao jer je, po mojemu mišljenju, redovnički poziv poseban Božji dar i milost, ne dobiva ga svatko. S druge strane se trudim živjeti vrijednosti u kojima sam odgojena i koje sam naučila u samostanu. Bilo je i onih koji su rekli da sam ostavila Isusa, a ja im odgovaram da On nije ostavio mene. Nisam nikad prestala vjerovati u ono što sam vjerovala i zbog čega sam došla u samostan“, ispričala je za Večernji list.