Goran Andrijanić: Tema formacije svećenika povezana je s onom o aktualnom stanju Crkve.  Riječ je o važnoj temi o kojoj treba progovoriti.

Fra Ante Vučković: Prije nego što progovorimo o formaciji, trebalo bi ukazati na općenitu sliku Crkve koja se zadnjih desetljeća promijenila pa su se promijenile i naše navike.

Naime, bili smo naviknuti na to da imamo dovoljno mladih ljudi koji žele biti svećenici i redovnici i taj je velik broj dugo bio izvjestan.

Ne tako davno moja je Provincija imala više zvanja nego što ih je mogla primiti, pa je bila i prilično slobodna u odbijanju onih koji su se prijavljivali, a za koje u sjemeništu više nije bilo slobodnoga mjesta. Poglavari su mogli birati. Znam za dosta njih koji su odlazili u druge provincije jer u našoj nije bilo mjesta. Bilo je to vrijeme kada je franjevački red, a mislim da je tako bilo i s drugim redovima, mogao birati koga će uzeti, dakle, prihvaćati sposobnije đake, biti strog u odgoju i inzistirati na disciplini. Bilo je to vrlo lagodno razdoblje. Mogli smo birati koga ćemo formirati, otprilike onako kako danas rade prestižna sveučilišta i fakulteti koji svojim imenom jamče dobru budućnost svojim studentima pa zbog velikog broja prijava mogu pažljivo selektirati svoje studente, formirati ih i biti vrlo zahtjevni.

– Što je, osim duhovnih razloga, stvaralo tako velik broj zvanja u tadašnjoj Hrvatskoj?

Crkva je bila privlačna iz više razloga. Pružala je okvir za život u kojemu si mogao biti iskren prema sebi i drugima, graditi svoj život i odnose na onome što ti je bilo važno, u ovome slučaju – na vjeri. Crkva je bila i mjesto koje je otvaralo vrata nadarenim ljudima iz siromašnih sredina, pa su priliku za fakultetsko obrazovanje dobivala djeca iz siromašnih sredina…. Događalo se ponekad da smo „iznajmljivali“ svećenike u države koje su patile od manjka zvanja. Tako je naša Provincija slala braću u Njemačku da bi radili s Nijemcima, naučili bi jezik i većina ih se veoma dobro snašla u novoj sredini, s novim jezikom i kulturom s kojom nisu odrastali.

Sva ta mjesta koja smo nekada počeli popunjavati, treba popunjavati i dalje. Sada to radimo u situaciji pada broja zvanja i mijenjanja koncepta formacije svećenika.

Glavna promjena koncepta jest da kandidati nisu samo adolescenti iz malih sjemeništa, nego su to sve češće i u sve većem broju stariji kandidati. Tako odgoj i obrazovanje počinju kasnije, a to ih, naravno, otežava.

– Na koji ih način otežava?

Kada su kandidati ulazili u formaciju s 14 godina, bilo je drukčije i u smislu obrazovanja i u smislu odnosa prema franjevaštvu i franjevačkoj zajednici. Kada u formaciju ulaziš tako mlad, brže se prilagodiš zajednici i njezinim očekivanjima i brže je osjećaš svojom.

Sada, kada nam dolaze 18-ogodišnji i stariji kandidati, oni su već dobrim dijelom oblikovani u nekim drukčijim kontekstima pa je njihova prilagodba teža i sporija. Dobar dio njih ima drukčija očekivanja i predodžbe o redovničkom životu. Djeca s 14 godina dolaze s idealima rođenima u ranom i dječjem iskustvu s Crkvom, pročitanim knjigama, mladenačkim oduševljenjem pozivom i voljom da život daju za Krista. Starija zvanja imaju drukčija iskustva koja ih obilježavaju. Dolaze iz novih crkvenih pokreta gdje su ih potaknuli na redovništvo i imaju određena očekivanja koja mogu dovesti do razočaranja. Dolaze nakon loših životnih iskustava. Sve su češća zvanja mladih ljudi koji su doživjeli životni neuspjeh i tek nakon njega pronašli put u Crkvu, otkrili zvanje i oduševili se sv. Franjom.

Općenito gledajući, kada je riječ o studentima koji dolaze na teologiju, sve je manje izvrsnih studenata. Veći je dio osrednjih, a znatan je dio i prilično nespremnih za studij.

Fakulteti teologije kod nas imaju sve niže kriterije. Kriteriji se spuštaju i tijekom studija jer dio studenata naprosto ne uspijeva odraditi svoje zadatke. S nekima od njih imam prilično mučno iskustvo….

– Dakle, prvi problem manjka zvanja stvara drugi, a to je nemogućnost selektiranja kandidata.

Da, oba ta problema dugoročno djeluju na Crkvu. Ne možemo popuniti sva mjesta koja su nam važna, a kada ih i popunimo, pokazuje se kako je riječ o svećenicima koji u pojedinim dimenzijama ne uspijevaju odgovoriti izazovima, da to kažemo ovim suvremenim, univerzalnim i korektnim jezikom.

Sve to utječe na Crkvu.

– Spomenuo si kandidate koji dolaze iz raznih crkvenih zajednica. Što oni donose u formaciju?

Kandidati koji su u vrijeme komunizma ulazili u sjemeništa osjećali bi golemu razliku između života u vanjskom, komunističkom svijetu i ozračja u sjemeništu.

Danas oni koji ulaze u sjemenište s gorljivošću, obično dolaze iz kojega duhovnog pokreta i njihov je odnos prema sekularnom svijetu drukčiji nego je to bilo za bivšeg režima. U komunizmu su kandidati u svojoj vjerničkoj sredini bili dobro prihvaćeni i afirmirani, a u društvu najčešće ignorirani. Danas su kandidati za svećenstvo već pod nekom sumnjom.

– Zvuči paradoksalno, no bilo je lakše ući u svećenstvo u vrijeme komunizma.

Ali jest tako. Poteškoće kandidata puno su teže danas nego u vrijeme komunizma.

Slika Crkve i svećenika je srušena, sekularni je svijet pod jakim dojmom negativne predodžbe svećenika koja dominira u svijesti kandidata, njihovih prijatelja i vršnjaka. To su posljedice katastrofalnih zločina pedofilije, zapostavljanja žrtava, skrivanja počinitelja, zbunjujuće prisutnosti homoseksualnosti u Crkvi. Sve to je stvorilo groznu sliku o Crkvi u medijima i posljedično u kolektivnoj svijesti, a ta se slika pogoršala s vremenom…Taj teret negativne slike o Crkvi pada na ramena kandidata koji često i ne znaju što se sve dogodilo u Crkvi, zašto se dogodilo i kako iz svega toga izaći, a pred sekularnim svijetom dovedeni su u situaciju da moraju objašnjavati zašto idu prema Crkvi i opravdavati se pred drugima zašto osjećaju poziv.

– Kako to psihološki djeluje na njih?

Neki se od njih zatvaraju u ideološki stav prema Crkvi koju čvrsto brane, ne uočavajući nikakve probleme u njoj. Neke to poljulja i nisu sigurni što napraviti.

– Postoje li još koji zanemareni aspekti formacije svećenika?

Svećenicima uvelike nedostaje emocionalna strana života. To je golema rupa u njihovoj formaciji. Emocionalni odgoj vezan je uz muško zajedništvo koje tijekom studija može zadovoljiti potrebu za drugim, a dijelom i emocionalne potrebe. Tijekom studija postoje i kontakti s kolegicama pa se sva dubina emocionalnih potreba ne vidi tako jasno. Dogode se i neke emotivne veze, no one se za vrijeme studija najčešće i relativno brzo razriješe. Kandidat ili ustraje u pozivu, ojačan iskustvom probuđivanja i uzburkanosti emocija nakon čega je donio odluku za svoj poziv, ili napušta poziv i kreće drugim putom.

Pravi problemi nastaju kada je svećenik već zaređen i radi na župi. Često se događa da je svećenik na župi sam, suočava se s problemom samoće, a nerijetko i s nedostatkom dobra sugovornika. Tu emocionalnu rupu proživljavaju i oni koji imaju dobra prijateljstva, formirana tijekom studija i ranijeg života. Tko ima u blizini nekoga s kim može provesti kvalitetno vrijeme, zaštićen je od pada u emocionalnu prazninu.

Osjećaj samoće može odvesti u ovisnosti – o internetu, a potom i pornografiji, alkoholu, kocki… Tražeći kako ispuniti emocionalnu rupu u svojoj nutrini, ljudi malo po malo skliznu u ovisnost.

Može se dogoditi i to da svećenik uđe u skrivene veze. Taj potom muči muku s podijeljenošću između javnog i skrivenoga života, a ta se podijeljenost na ovaj ili onaj način pokaže i u javnosti. Emocionalna praznina može izazvati velike životne poteškoće.

– Nema u formaciji pripreme za nju?

Tek nominalno, u smislu da se o tom govori, da se najavljuju moguće poteškoće, ali nitko te ne može pripremiti da organiziraš svoj život na dobar način ukoliko se sam ne potrudiš. Za vrijeme odgoja nije lako vidjeti tko je u tom smislu ranjiv. Život u odgojnim zavodima ima svoja pravila, ritam i puninu. Po mom sudu, organiziranje svećenikova života počinje tek nakon ređenja, kada nestane zaštitnoga oklopa odgojnoga zavoda. To je nalik čovjeku koji uči voziti automobil – uči voziti s nekim tko je stalno uza nj, položi ispit, ali nakon toga treba sam sjesti u automobil, preuzeti odgovornost i donositi samostalno odluke.

– Gdje vidiš prostor za promjene u sustavu formacije?

Sustav formacije svećenika stvaran je i osmišljavan stoljećima i teško da u njemu možemo pronaći prostor za krupne promjene.

Problem može biti i u odgojiteljima – ljudima koji mogu biti manje ili više kompetentni i tako odgajati kandidate na bolji ili lošiji način. Problem može biti i u kandidatima, što sam već spomenuo.

Može se dogoditi i da sama struktura odgoja bude slijepa na poteškoće koje se tek neznatno najavljuju tijekom odgoja, a onda iznenada buknu kada svećenik ostane sam i prepušten sebi.

Sve te poteškoće mogu se dogoditi jer se u strukturi odgoja mogu razviti skrivene niše koje postanu neprobojne za Božju riječ, a nevidljive odgovornima.

U nekim se sredinama dogodilo da je sustav iznutra bio postavljen na krivom temelju. Znamo da su u SAD-u u nekim odgojnim zavodima neki odgojitelji sustavno primali samo kandidate s homoseksualnim sklonostima….

U svemu ovome treba naglasiti kako nije riječ o nekakvim urođenim manjkavostima sustava, nego o korupciji u tom sustavu, za što su krivi pojedini ljudi. Bojim se da je tu riječ o nepostojanju mehanizama provjere ljudi kojima se povjerava važna služba odgoja. Sustav ima automatsko povjerenje u biskupe, nema izravnog nadzora nad biskupima. Njih nije izabrala javnost, pa javnost nema ni pristupa svemu što oni rade i za što su odgovorni. Veliko im se povjerenje daje, a nije odmah vidljivo ako netko to povjerenje izigra. Trebala su nam u pojedinim slučajevima desetljeća da shvatimo kako su pojedinci zlorabili svoj položaj ili kako nisu bili vjerni svom poslanju. Uza sve to, Crkva je jako strpljiva, milosrdna, obzirna i čuva se da svoje članove ne povrijedi, a to pojedinci mogu zlorabiti, posebno oni koji sustav poznaju iznutra.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Ante Vučkovića i Gorana Andrijanića „Neostvarena sloboda“. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.