Za manastirske pojmove bilo je već vrlo kasno kad je Aljoša stigao u isposnicu; vratar ga je pustio unutra na poseban ulaz. Odbilo je bilo već deset sati – vrijeme općeg odmora i mira nakon za sve tako uzbudljiva dana. Aljoša bojažljivo otvori vrata i uđe u “starčevu” ćeliju u kojoj je sad bio njegov lijes. U ćeliji nije bilo nikog osim oca Pajsija koji je sam nad lijesom čitao Evanđelje, i mladog iskušenika Porfirija koji je, umoran od noćašnje besjede i današnje strke, spavao u susjednoj prostoriji tvrdim mladenačkim snom. Iako je čuo kad je Aljoša ušao, otac Pajsije nije čak ni bacio pogled na njegovu stranu. Aljoša se zaputi u kut desno od vrata, klekne i počne moliti. Duša mu je bila prepuna, ali i nekako mutna, nijedan se osjećaj nije jasno isticao, naprotiv, jedan je potiskivao drugi u nekakvom tihom, jednoličnom kolopletu. Međutim, srce mu je bilo radosno, a on se, začudo, nije tome ni čudio. Opet je vidio pred sobom taj lijes i u njemu potpuno pokrivenog, njemu dragog pokojnika, ali u duši mu nije bilo, kao jutros, one plačljive, bolne, mučne žalosti. Kad je ušao, pao je najprije na koljena pred lijesom kao pred svetinjom, a u glavi mu je i u srcu sjala radost. Jedan je prozor u ćeliji bio otvoren, zrak bijaše svjež i prohladan. “Bit će da je zadah postao još jači kad su odlučili otvoriti prozor”, pomisli. Ali ni ta pomisao na mrtvački zadah, koja mu se još do maloprije činila užasna i sramotna, nije izazvala u njemu onu prijašnju tugu i nezadovoljstvo. Tiho se počeo moliti, ali uskoro i sam osjeti da se moli zapravo mehanički. U duši su mu promicali odlomci misli, palili se kao zvjezdice i učas se gasili da ustupe mjesto drugima, ali mu je zato u duši vladalo nešto cjelovito, umirljivo, bio je potpuno svjestan toga. Na mahove bi se počeo usrdno moliti, silno je želio zahvaljivati i voljeti…

Ali, čim bi se počeo moliti, prešao bi u mislima na nešto drugo, zamislio bi se i zaboravio i na molitvu i na ono što ga je prekinulo u molitvi. Počeo je slušati što otac Pajsije čita, ali, onako umoran, malo-pomalo je zadrijemao…

– “Treći dan poslije toga bijaše svadba u Kani Galilejskoj” – čitao je otac Pajsije – “a bila je ondje i majka Isusova. Na svadbu bijaše pozvan i Isus zajedno sa svojim učenicima.”

“Svadba? Što je to… svadba…” prohuja kao vihor u glavi Aljošinoj. “I ona je sretna… otišla je na pir… Ne, nije ponijela nož sa sobom, nije ga ponijela… To je bila samo ‘teška’ riječ… Ali… teške riječi treba svakako opraštati. Teške riječi tješe dušu… bez njih bi ljudima bili i jadi preteški. Rakitin je skrenuo u pokrajnju ulicu. Dok god Rakitin bude mislio na pretrpljene uvrede, uvijek će skretati u pokrajnju ulicu… A put… put je širok, ravan, svijetao, kristalan, a na njegovu kraju sja sunce… A?… šta to čita?”

– “… Kad nestade vina, reče Isusu njegova majka: ‘Nemaju vina’…” – slušao je dalje Aljoša.

“Ah, da, to sam prečuo, a nisam htio prečuti, volim to mjesto: To je Kana Galilejska, prvo čudo… Ah, to čudo, ah, to drago čudo! Nije Krist poslao žalost nego radost ljudima kad je prvi put učinio čudo, pomogao je ljudima da se raduju… ‘Tko ljude voli, taj voli i njihovu radost…’ To je pokojnik svakog časa ponavljao, to mu je bila jedna od glavnih misli… Bez radosti se ne može živjeti, kaže Mitja… Da, Mitja… Sve što je istinito i lijepo uvijek je puno sveopćeg praštanja – i to je on govorio…”

– “’…Što hoćeš ti od mene, ženo? – odvrati joj Isus. – Nije još došao moj čas’. Nato majka njegova reče slugama – ‘Što vam god rekne, učinite.’”

“Učinite… Radost, radost siromašnim, vrlo siromašnim ljudima… Dakako da su bili siromašni kad im je čak i na svadbi ponestalo vina… Uostalom, povjesničari pišu da je oko Genezaretskog jezera i u svim tamošnjim mjestima živjelo tada najsiromašnije pučanstvo kakvo se samo može zamisliti… A znalo je i drugo veliko srce drugog velikog stvorenja koje je tamo bilo, majke njegove, da on nije došao samo radi toga da ostvari svoj veliki pothvat, nego da je njegovu srcu blisko i obično, bezazleno veselje posve neukih, neukih i priprostih stvorenja koja su ga ljubazno pozvala na svoju ubogu svadbu. ‘Nije još došao moj čas’ – veli on blago se smiješeći (sigurno se krotko nasmiješio)… I zaista, nije on valjda radi toga sišao na zemlju da umnožava količinu vina na ubogim svadbama? A eto, ipak joj je ispunio molbu… Ah, evo opet čita.”

– “… Isus reče slugama: ‘Napunite posude vodom!’ I napuniše ih do vrha.

‘Sad zahvatite – reče im – i odnesite ravnatelju stola!’ Oni odnesoše.

Kada ravnatelj stola okusi vodu pretvorenu u vino – on nije znao odakle je vino, ali su znale sluge koje su zahvatale vodu – zovnu zaručnika te mu reče:

‘Svatko najprije iznosi dobro vino, a kad se ljudi ponapiju, slabije. Ti si čuvao dobro vino do sada.’”

“Ali što je ovo, što je ovo? Zašto se proširuje soba?… Ah, da… pa to je svadba, pir… pa naravno! Tu su i gosti, tu i mladenci sjede, i veselo društvo, i… a gdje je premudri ravnatelj stola? Ali tko je ovo? Tko? Opet se soba proširuje… Tko ono ustaje za velikim stolom? Kako… I on je tu? Pa on je u lijesu… Ali je i tu… ustao je, spazio je mene, ide ovamo… Bože!….”

Jest, njemu je, upravo njemu prišao on, suhonjavi starčić sitnih bora na licu, radostan i blago nasmiješen. Nema više lijesa, odjeven je isto onako kao što je bio i kad je noćas sjedio s njima, kad su se oko njega bili okupili gosti. Nema ničeg na licu, oči mu blistaju. Kako to da je i on na piru, da je i on pozvan na svadbu u Kani Galilejskoj…

– Pa i ti si, dragoviću, zvan, zvan i pozvan – razliježe se nad njim njegov tihi glas. – Što si se tu sakrio, da te ne vide… hodi i ti k nama!

Glas je to njegov, glas “starca” Zosime… Pa i kako ne bi bio on kad ga zove? “Starac” pripodigne Aljošu rukom i Aljoša se osovi na noge.

– Veselimo se – produži suhonjavi starčić – pijemo novo vino, vino nove, velike radosti; vidiš li koliko je gostiju? Eno i mladoženje i mlade, eno i premudrog ravnatelja stola, kuša novo vino. Što mi se čudiš? Luk sam dao i evo me ovdje. I mnogi su drugi ovdje dali samo jedan luk, samo jedan jedini mali luk…

Što su uopće naša djela? I ti si, mirni moj i krotki dečko, i ti si danas znao dati luk gladnoj ženi. Započni, dragoviću, započni, krotki moj, svoje djelo!… A vidiš li ovo naše sunce, vidiš li ga?

– Bojim se… ne usuđujem se pogledati ga… – prošapće Aljoša.

– Ne boj ga se! Strašan je svojom veličinom pred nama, užasan je svojom visinom, ali je neizmjerno milostiv, iz ljubavi prema nama postao je sličan nama i veseli se skupa s nama, vodu pretvara u vino da se ne prekine veselje gostiju, očekuje nove goste i neprestano ih poziva, i tako na vijeke vjekova. Eno, vidiš, upravo donose novo vino, nose posude…”

Nešto je gorjelo u srcu Aljošinu, nešto ga je odjednom ispunilo tako da ga je zaboljelo, suze od ushićenja provalile iz duše…

Raširi ruke, krikne i probudi se…

Opet lijes, otvoren prozor i tiho, dostojanstveno i odmjereno čitanje Evanđelja. Ali Aljoša nije više slušao što se čita. Zaspao je, začudo, na koljenima, a sada je bio na nogama i odjednom, baš kao da se otkinuo s mjesta, u tri odrješita i hitra koraka priđe samom lijesu. Čak se i očešao ramenom o oca Pajsija a da nije to ni osjetio. Otac Pajsije podigao je načas pogled s knjige na nj, ali ga učas opet odvrati jer je shvatio da se mladiću dogodilo nešto neobično. Aljoša je oko pola minute gledao u lijes, u pokrivenog, nepomičnog, ispruženog mrtvaca u njemu, s ikonom na prsima i u kukuljici s osmokrakim križem na glavi. Maloprije mu je slušao glas, i taj mu je glas svejednako odjekivao u ušima. Još je osluškivao, još je očekivao zvuke… ali iznenada se naglo okrene i izađe iz ćelije.

Nije zastao ni na ulaznim stubama nego je brže-bolje sišao niz njih. Njegova je zanesena duša žudjela za slobodom, širinom, prostranstvom. Iznad njega se unedogled pružao nebeski svod pun nijemih, sjajnih zvijezda. Od zenita do obzora, protezala se još nejasna Mliječna staza. Svježa i mirna, upravo nepomična noć obavijala je zemlju. Na pozadini safirnog neba blistali su bijeli tornjevi i zlatne kupole saborne crkve. Raskošno jesensko cvijeće u gredicama oko kuće usnulo je bilo do zore. Reklo bi se da se zemaljska tišina stopila s nebeskom, da se zemaljska tajna dodirnula sa zvjezdanom… Aljoša je stajao, gledao i odjednom se opružio po zemlji kao pokošen.

Nije znao zašto je grli, nije mu bilo jasno zašto je tako neodoljivo poželio da je ljubi, da je ljubi svu, ali ju je ljubio plačući, jecajući i zalijevajući je suzama i izbezumljeno se zaklinjao da će je voljeti, na vijeke vjekova voljeti. “Zalij zemlju suzama radosnicama i voli te svoje suze…” – zazvoni mu u duši. Zbog čega je plakao? O, plakao je u svom zanosu čak i zbog tih zvijezda koje mu sjaje iz ponora, i “nije se stidio tog svog zanosa”. Reklo bi se da su se niti iz svih onih nebrojenih svjetova Božjih odjednom skupile u njegovoj duši, pa je duša sva ustreptala, “dodirujući druge svjetove”. Želio je svima sve oprostiti i zamoliti za oproštenje, o, ne za sebe nego za sve, za sve i sva, “a za mene drugi mole” – zazvoni mu iznova u duši. Ali svakim je trenutkom osjećao jasno i opipljivo kako mu nešto tvrdo i nepokolebljivo, poput ovoga svoda nebeskog, silazi u dušu. Reklo bi se da mu je u glavi zavladala neka misao – i to dovijeka, na vijeke vjekova. Pao je bio na zemlju kao slab mladac, a ustao je kao borac, nepokolebljiv do kraja života. To je spoznao i oćutio odjednom, u tom trenutku svoga zanosa. I nikad, nikad nije Aljoša, do kraja života, mogao zaboraviti taj trenutak. “Netko mi je tog časa pohodio dušu” – govorio je poslije čvrsto vjerujući u svoje riječi…

Gornji tekst izvadak je iz knjige F. M. Dostojevskog “Braća Karamazovi”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.