Bio jednom jedan kralj, dobar i pravedan. Često je preodjeven obilazio svoje kraljevstvo da vidi kako živi njegov narod. Dođe jedne večeri do neke siromašne kolibe, pogleda kroz prozor i ugleda unutra nekog židova kako izriče blagoslov. Na stolu je bila skromna večera. Pokuca i zamoli za prijem. „Dobro došao“, reče židov, „ sjedni kraj mene, gdje ima za jednoga, bit će i za dvojicu“.

Dok su jeli, upita gost: „Od čega ti živiš?“

„Ja sam postolar, svako jutro sa svojim alatom krenem gradom i ljudi mi donose svoju poderanu obuću.“

„A što, ako sutra ne bude posla?“, upita kralj.

„Sutra?“ začuđeno će postolar. „Sutra je sutra, novi dan. Neka je blagoslovljen Bog svaki dan!“

Kad je sutradan postolar stigao u grad, ugleda velike natpise: „Kraljeva naredba: Ovaj je tjedan zabranjeno popravljanje obuće!“ „Svašta!“, pomisli postolar, „što sve kraljevima ne padne na pamet! No, dobro, ljudima ću u kuće nositi vodu.“ I zaradio je dovoljno za večeru. I opet dođe preodjeveni kralj i reče postolaru: „Zabrinuo sam se za te kad sam vidio one natpise i pitao se kako ćeš danas zaslužiti svoj kruh“. Postolar mu ispriča što je toga dana radio. „A što, ako sutra ne bude posla?“ „Sutra?“ reče postolar. „Ah, sutra je sutra. Neka je blagoslovljen Bog svaki novi dan!“.

Sljedećeg jutra vojnici su stajali unaokolo vičući: „Kraljeva zapovijed: Ovaj se tjedan ne smije nositi voda niti popravljati obuća!“ Postolar odluči poći u šumu, sjeći drva i prodavati ih. Zaradi tako večeru za dvije osobe. Eto opet na večer nepoznatog gosta. Dok su jeli, upita: „A što, ako sutra ne bude posla?“ „Sutra?“ pogleda ga postolar. „Sutra je sutra. Neka je blagoslovljen Bog svaki novi dan!“

Kad je postolar sutradan krenuo u šumu, zaustaviše ga vojnici: „Svi koji idu u sječu drva, moraju ovaj tjedan čuvati stražu u kraljevoj palači.“ Oduzeše mu sjekiru i dadoše mu mač. Stražario je besplatno cijeli dan. Idući kući razmišljao je kako će pogostiti svoga gosta. Zamoli seoskog trgovaca za pomoć. Za uzvrat, u polog je morao ostaviti mač. Za svaki slučaj, istesao je sebi mač od drveta i djenuo ga u korice. Navečer dođe nepoznati gost i začudi se spremljenoj večeri: „Otkud to? Vidio sam da si cijeli dan stražario i nisi ništa zaradio.“ Postolar mu sve ispriča i smiješeći se pokaza mu drveni mač. Gost upita: „Ali što, ako ti sutra narede da pokažeš mač?“ „Sutra?“, reče postolar. „Sutra je sutra. Neka je blagoslovljen Bog svaki novi dan!“

Tek što je sljedećeg jutra postolar stigao pred kraljevsku palaču, pristupi mu narednik: „Ej, ti, dođi ovamo! Pred zatvorskim zidom je ubojica kojeg danas treba pogubiti. Kralj je zapovjedio da mu ti odsiječeš glavu!“ Užas obuze postolara: „Ne mogu i ne smijem ubiti čovjeka.“ Narednik nije popuštao. Mnoštvo se znatiželjnika okupilo. Postolar priđe osuđenome, pogleda mu u oči i uvjeri se da on nije ubojica. Tiho se pomoli da Bog obojicu spasi iz nevolje. A onda, prije nego je izvukao svoj mač iz korica, povika iz svega glasa: „Bože, Gospodaru neba i zemlje, života i smrti! Ako je ovaj čovjek ubojica, neka mu moj mač odrubi glavu. A ako je nedužan, učini da moj mač, čelični, postane drven!“ Nastade velika tišina. Kad je postolar u vis isukao mač, svi su mogli vidjeti: mač je drven. Mnoštvo je klicalo u oduševljenju. A kralj iziđe iz palače, priđe postolaru i otkrije mu se. Zagrli ga i reče mu: „Od danas, ti si moj glavni savjetnik!“

Autor nepoznat