Znanstvena kritika seksologije: imaju li seksolozi kompetencije za svoje teze?

U raspravama vezanima za 4. modul zdravstvenoga odgoja i previše se puta ponovilo kako iza programa koji je u škole uveden stoji:

a) znanost, i to koja nije obilježena svjetonazorom

b) kao da je riječ o prirodnoj znanosti: u njoj vrednote nisu u prvome planu, pa onda neće niti imati mjesta u školskoj nastavi

c) djecu će se odgajati tako da im se daju samo čiste informacije, navodno znanstvene činjenice

No, čini se da je nedovoljno jasno u javnosti izrečeno da niti jedna od tri navedene postavke, znanstveno utemeljenje predloženoga kurikuluma, izostanak vrednotnoga sustava te oslanjanje na tzv. znanstvene činjenice, znanstveno gledajući ne stoji, barem ne onako kako ju javnosti predstavljaju njezini zagovornici i promicatelji iz vlasti (AZOO, MZOS) i reći ću konkretno – seksologije. Naime, upravo se seksologija, uz proponente rodne ideologije, profilirala kao navodno znanstvena disciplina koja je najrelevantnija za pitanja ljudske spolnosti.

Najprije, važno je naglasiti da seksologija nije znanost o spolnosti nego doista disciplina koja se bavi baš seksom, seksualnim ponašanjem. Znanstvenički gledano, tu se pojavljuju tri iznimno bitne točke za procjenu je li neko istraživačko bavljenje doista znanstvena disciplina ili nije.

1. Disciplina seksologije ima težak problem u znanstvenoj legitimnosti predmeta istraživanja (naime, ko je i kada u znanstvenoj zajednici, znanstvenim argumentima utvrdio da je seksualno čovjekovo ponašanje odvojivo, najprije od njegove spolnosti, a onda i od njega kao osobe? Kojim filozofskim, antropološkim argumentima, kojim eksperimentalnim istraživanjima, i ako ih takvih bilo, jesu li ona prošla provjeru šire znanstvene javnosti, prije no što je seksologija izašla u javnost sa svojim rezultatima.). Drugi je problem uklopivost spoznaja seksologije sa spoznajama drugih srodnih znanstvenih disciplina (u to je ime naime izveden konstrukt rodne ideologije da zamjeni ukupna filozofsko-antropološka znanja). Treći je problem: čitava povijest višestruke manipulacije u istraživačkoj metodologiji i vlastitome predstavljanju u javnome životu, uključujući tu posebno bolno zakonodavstvo i školski sustav u brojnim zemljama.

Apropos prozivanja gdje Judith Reisman vezano za njezinu komunikološku provenijenciju, treba uzeti u obzir da Alfred Kinsey nije imao baš nikakvu kompetenciju izvan bavljenja entomologijom, doktorirao je na osama šiškaricama. Današnji najveći filozof seksologije, Alan Soble, je ponovo osoba čije je temeljno akademsko obrazovanje biološko, magistrirao je farmakologiju, s time što je kasnije doista doktorirao na filozofiji. Najistaknutija i možda/vjerojatno jedina osoba vezana za seksologiju u nas, gosp. A. Štulhofer je sociolog. Niti jedna od tih triju osoba nije ništa, po svome temeljnome akademskome obrazovanju kompetentnija da govori o ičemu inherentno čovjeku kao osobi. Za to bi zapravo bile najkompetentnije osobe iz humanističkoga područja, onoga koji se bavi onim pojavama u kojima se čovjek razlikuje od svega ostaloga na svijetu, a takve su npr. filozofija, teologija, (kulturna) antropologija. No, osobe iz toga područja nisu bitno sudjelovale u oblikovanju korpusu seksoloških znanja. Vjerojatno/možda zato što znaju koliko je bavljenje tim područjem složeno i zapravo otporno na manipulaciju ako mu se pristupa znanstveno vjerodostojno.

1. Za seksološka znanja se mnogo puta u našoj javnosti izričito ili neizravno reklo da ona nema svjetonazora. To svjedoči ili o znanstvenoj neinformiranosti ili o svjesnoj manipulaciji. Naime, čitava je liberalna seksologija koja je danas u našim školama, uvjetovana svjetonazorom oblikovanim naturalizmom[1], pozitivizmom[2], materijalizmom[3], redukcionalizmom[4]. Niti jedan od tih –izama nije utemeljen na nekim provjerljivim istraživanjima ili činjenicama o svijetu. Riječ je naprosto o pogledu na svijet, svjetonazoru. S druge strane imamo seksologe koji zastupaju naravni zakon. Riječ je o osobama koje seksualno čovjekovo ponašanja gledaju kao jedan, i to bitan, iskaz čovjekove spolnosti koji je vid čovjekove osobe. Ta opcija ima čvrstu, mnogostruko provjeranu filozofsko-antropološku podlogu, u skladu s njom su i znanja iz područja kulturne antropologije, znači ono što znamo iz različitih ranijih, povijesnih i sadašnjih načina poimanja čovjeka. U našem javnom prostoru upravo tu opciju zahtijevaju roditelji za svoju djecu. Oni zapravo inzistiraju na znanstveno utemeljenom i čvrstom, postojećem, provjerenom filozofsko-antropološkome sustavu, i to nemjerljivo više u odnosu na ono što nudi liberalna seksologija.

Liberalni seksolozi su brojni, ali s onom teškom boljkom krajnje upitne znanstvene legitimnosti predmeta istraživanja, uklopivosti u druga znanstvena znanja, a nažalost i s povijesti ogrješenja o znanstvenički habitus koji je prisutan i danas.

Seksolozi naravnoga zakona su iako malobrojni, živa i žilava struja, jer joj kolege liberalni seksolozi nikako ne mogu dokazati nelegitimnost, neznanstvenost, unatoč silnim naporima.

1. Predloženi se kurikulum brani time da ne uvodi nikakve vrednote u škole. Liberalna seksologija istražuje induktivnom metodom. Istražujući jednu po jednu pojavu iz područja seksualnoga ponašanja kane se izlučiti zaključci o ljudskoj seksualnosti koji će se prenijeti na razinu ljudske spolnosti, vrednovati ih i odabrati one koji prolaze taj test. Tako dobiven skup zaključaka treba prenijeti na razinu antropologije, učiniti isti proces vrednovanja i izbora zaključaka koji se potom prenosi na razinu filozofije gdje se tek mogu donositi zaključci o vrednotama koje bi bile orijentir u području seksualnosti. Nije dakle istina da je seksologija poput npr. geologije, pa da su u njoj vrednote nebitne. Istina je stubokom drugačija: liberalna seksologija ne zastupa neki sustav vrednota samo zato što još nije stigla do toga da ih može uspostaviti, ali ona to, sama tako izriče, kani učiniti.

Ono što traže roditelji, i zbog čega se buni znatan dio znanstvenika i stručnjaka je: primjena provjerenoga filozofsko-antropološkoga sustava utemeljenoga na naravnome zakonu, koji ima jasan i provjeren sustav vrednota, koji se onda i može primijeniti u odgoju. Takav je tip odgoja primjenjivan desetinama naraštaja i pokazao se dobrim za društvo.

1.  Sam najistaknutiji filozof seksologije, deklarirani liberalni seksolog inače, izriče tri razloga zbog kojih seksologija, iako bi to htjela, ne može zanemariti naravni zakon u čovjekovoj seksualnosti:

Naime, svjedoči sam Soble, rasprava o naravnome i nenaravnome u seksualnome ponašanju otvara prozor u 1. razumijevanje ljudske naravi, u antropologiju, „pomaže dovršiti našu sliku ljudske naravi“, kako Soble kaže; 2. Naravno i nenaravno otvara pitanja o mentalnome zdravlju i kako kaže Soble „mentalnoj patologiji“; 3. Ne postoji nikakvo jamstvo da činjenica je li neki seksualan čin naravan ili nenaravan izravno ne utječe na to je li taj čin dobar (moralan) ili ne za pojedinca i društvo. To su riječi i poruka liberalnoga seksologa! Ne znam zašto proponent(i) liberalne seksologije u nas to jasno javnosti ne kažu, jer je krajnje relevantno za raspravu koja se ipak pokrenula.

Pri tomu treba jasno izreći, da se govoreći o nenaravnim činima misli i npr. na masturbaciju ili homoseksualne čine. U pitanjima što jesu a što nisu naravni čini ima malo neslaganja između liberalnih seksologa i onih naravnoga zakona. Pitanje je u području moralnosti, odnosno koji čini jesu a koji nisu na dobro pojedinca i društva.

Zbog svega navedenog, a to je tek vrh ledenoga brijega, kritično je pitanje koliko je predloženi kurikulum znanstveno opravdan uzimajući u obzir već samu seksologiju, a kud li više isto pitanje ima smisla kada se u raspravu uvedu i druge nezaobilazne znanstvene discipline, u prvome redu filozofija i antropologija.

dr. Vida Vukoja

HKR – 30.01.2013. (objavljeno u emisiji „Znakovi vremena“)